Moja sad vec dobro vam poznata pitanja, ali jedna posebna sugovornica. Zena (sic!) koja bez kompleksa, vrckasto i sa uzasno puno duha pise o sitnim dogadjajima u njenom zivotu.
Kako sam dosao do nje?
(ovo lici na pricice Broja 1) Bio sam tad tek par mjeseci na Blog.hr-u i svega par dana ranije uvrsten na cool listu sto je znacilo da su zaigrana djeca otkrila novu igracku - tj. komentare na mom blogu. Neki je klipan uzeo nadimak girl i ostavio par pljuvackih komentara ispod jednog od rijetkih prilicno osobnih mi postova.
Na to je naletio izvjesni Jezdi sa bloga jezdimir.blog.hr pa mi je i on svasta izdijelio.
Rekoh nesto kao, "sorry stari, ne citam tvoj blog pa mi je do tvojeg misljenja stalo kao tebi do mojeg bloga"
I dobih malo duzi odgovor u stilu - bio je to sarkazam na racun girl, "ako je tebi do mog mišljenja stalo kao meni do tvog bloga, onda je ljubav čak i obostrana :) "
Tast kakav vec jesam skocio sam na brzinu do tog bloga i spoznao u magli da se radi o zenskom bicu koje je vec dosta dugo na blogu ... odgovorih nesto u stilu "pogledao sam letimicno sto pises (zbog posla nisam mogao temeljitije) - mozda te pocnem citati ... "
I od tada citam sve sto Jezdimir Uskokovic napise. Bilo na blogu, bilo na Bestselleru.
Bilo mi je zato silno drago kad je u svom stilu odgovorila na moja pitanja potvrdivsi da mi nije slucajno upala na popis. Njen je stil potpuno drugaciji od Zrinkinog - prepun zastranjivanja i skakanja s teme na temu u potpuno neocekivanim kovitljajima. Ponekad je naoko papazjanija bez glave i repa, ali je nerijetko fenomenalno stivo koje je nerijetko i puno dublje od prvopoglednog dojma. U svakom slucaju, volio bih biti u stanju tako zabavljati svojim pisanjem.
A Jezdimir je na pitanja odgovorio/la ovako:
1. Kopajuci po tvom blogu vratio sam se na sam pocetak i tamo nasao post "Natruhe fasizma". Da li je to tvoj prvi prvi najprviji post? Kako ti je uopce palo na pamet pisati blog?
Je, to je moj prvi prvcati najprviji post. Blog mi je otkrio pajdo Rojal , koji je u to vrijeme odvaljivao na Dritokonjeve ispovijesti. Uskoro sam i ja pocela odvaljivati na Dritokonjeve ispovijesti. U to doba Dritokonj je bio na blog.hr-u, otkud je, zbog neslaganja s politikom upravnog odbora, zgiljao na mojblog.hr. Ubrzo je Rojal poceo pisati blog o mnogim svojim putovanjima.
Onda je jubavnajveca, zeljezna kuglica oko mog gleznja,
otisao na prisilni rad u stokholmske gulage, nadaleko poznate po svojoj okrutnosti.
Kao sto su zene nekada, prije e-maila i satelitskih telefona, pisale duga ljubavna pisma svojim muskarcima na prvoj crti bojisnice, tako sam ja otvorila blog, kako bih pisala gluposti koje ce uveseljavati jubavnajveceg u gulagskom internet-kafeu.
Na pocetku, upravo iz tog razloga, blog nije bio na listama, a onda rekoh sama sebi: 'Zasto bi samo on to morao trpjeti?' I tako se rodi Jezdimir. Zato sada trpe mnogi.
2. Neki aspekti tvojeg bloga su mi uzor. Smije li se znati tko su tvoji uzori? Tko su ljudi cije blogove obavezno citas i cijim blogovima bi voljela da tvoj blog nalikuje (kad velim "nalikuje" ne mislim konkretno na dizajn ili na teme ili na publiku - mislim na bilo koji segment)
Svaki blog na mom popisu favorita je tamo s razlogom, ali necu daleko doci ako krenem te razloge opisivati za svakog pojedinog.
Recimo, nitko ne zali vise od mene za danima kada je Quintana pisao svaki dan - on je svojim pisanjem priskrbio mjesto jednakijeg medju jednakima u Jezdimirovom blogroll-u, tako da bi vjerojatno morale proci godine bez ijednog teksta prije nego bih prestala svaki dan rutinski provjeravati ima li kod njega stogod novoga.
Tajpvrajterovi tekstovi imaju ono nesto 'zhenesekva' zbog cega sam ih sve procitala triput, Herostrat mi se neki put cini muskom verzijom Jezdimira (to ne moze biti lose), Xiolini tekstovi su neodoljiv buckuris golih dnevnopolitickih cinjenica, izvjestaja iz glavnog stozera gejpederske scene Londona i dnevnickih zapisa sisate muzejske kustosice, a odlazak Domacice iz pakla mnogi, vjerujem, nisu prezalili.
Za svakog na listi mogu napisati tako nesto. Uglavnom su to ljudi koji znaju pisati i koji su mi u tom smislu uzor. Sto se izgleda bloga tice, jos se nije pojavio blog kojem nisam zavidjela na dizajnu.
3. Osim iznosenja svojih razmisljanja ili stavova - ima li tvoj blog i neku drugu svrhu? Zelis li njime jos nesto postici ili mislis da si sad dosegla maksimum?
Razmisljanja? Stavove?! Boze me sacuvaj, pa od toga sam se davno deklarirano ogradila! Jezdimir Uskokovic 'opinion-making' prepusta hrabrima i odlucnima, a svoju je spisateljsku djelatnost bazirao na 'opinion-avoiding'-u (© by Jezdimir), koji je ujedno i lajtmotiv njegovog bloganja. Jedina svrha istog je cisto pisanje radi pisanja, uglavnom s dodatnim ciljem da se barem jedna osoba zabavlja dok cita. Pritom uopce nije bitno ima li tekst smisla, glave ili repa - blog dopusta autoru da istrazuje kojekakve forme pisanja, a kako smo sam-svoj-urednik, sve prolazi. Ne znam je li ovo maksimum Jezdimirove gluposti, ostaje da cekamo i saznamo. Dosadasnje zivotno iskustvo mi govori da u gluposti mogu uvijek otici jos jedan korak dalje.
4. Kako premoscujes virtualni i stvarni svijet? Imas li iskustava sa ljudima koji su te prepoznali u stvarnom zivotu preko bloga i sto mislis o blogerima koji koriste vlastito ime i prezime?
Jezim se kad ljudi upotrebljavaju termin real life. To mi uvijek zvuci kao nacin razmisljanja FERovca koji subotom u dva u noci sjedi na kompu u auli fakulteta ili one koji zaborave voditi suvislu konverzaciju bez da stiscu enter i govore LOL.Lajf je samo jedan, a blog je njegov (mali) dio.
Do sad ne vjerujem da me itko prepoznao, a koristenje vlastitog imena i prezimena prepustam onima koji pisanjem bloga zele postici nesto vise od pukog 'pisanja bloga'. Danas, kada se na netu moze pronaci ama bas sve, stvarno mi ne treba da netko u dvije minute guglanjem poveze moja karijerna postignuca s tim kako sam se u beckoj robnoj kuci zakljucala u izlazu za nuzdu koristeci logiku manje inteligentnog trogodisnjaka.
Jedine premosnice izmedju Jezdimira i njegovog autora su u iznimno uskom krugu ljudi koji uopce znaju za postojanje bloga i u malobrojnim ljudima koje preko bloga upoznam. To mozda ima veze sa svrhom bloga, koja je za mene prvenstveno (kao sto rekoh gore) pisanje radi pisanja, a ne pisanje radi vodjenja javnog dnevnika.
5. Nisam primijetio brojac posjeta na tvom blogu. Pratis li uopce posjete i koliko te zanimaju posjetitelji tvojeg bloga? Smatras li broj posjeta tajnom i mislis li da je treba tajiti? Sto mislis koliko te ljudi cita?
Imam neki brojac, samo nije vidljiv na blogu. Ne znam nis s tim, osim procitat najelementarnije stvari, a tek nedavno sam prokuzila kako se u to moze uci i malo dublje od pukog broja posjetitelja.
Naravno da me zanimaju posjetitelji, ali cisto sumnjam da je tu ozbiljno mjerodavan neki brojac posjeta. Tko zna koliko je u tom kukolju zita koje doista procita neki tekst s razumijevanjem (a kamoli svaki), a to su jedini posjetitelji koji me zanimaju. Za njih mi ne treba brojac, prilicno dobro znam tko su.
Ne vidim zasto bi broj posjeta bio tajan, ali nema potrebe da se da se oko toga opsesira.
6. Koliko vremena dnevno/tjedno trosis na svoj blog? Kad govorim o utrosenom vremenu ne mislim tu samo na vrijeme potrebno da se otipka novi post nego i na dizajniranje, istrazivanje za obradu neke teme, ucenje o nekom novom alatu i slicno. Jednostavno, koliko vremena mislis da bi dobila kada bi se sutra prestala baviti blogom?
Na dizajniranje sam do sada ulozila ne samo puno vremena, nego i znatna financijska sredstva, sto je i ocito.
Na pisanje znam potrositi dosta, odnosno ne znam potrositi malo. Upravo zato se dogadja da dosta dugo ne napisem nista, jer nemam dovoljno vremena u komadu, pa ne zelim petljati bezveze. Brat-bratu, mislim da mi tipican veci tekst uzme bar dva sata, od cega pola prodje na 'doradu' teksta. Da, picajzla sam, ali preferiram politicki korektniji termin 'perfekcionist'. Tako, naime, ispada da se radi o vrlini.
7. Postoje li neka znanja koja nemas a vjerujes da bi ti da ih imas bilo ugodnije, zabavnije, udobnije ili jednostavnije blogati?
Sigurna sam da postoje, ali sam davno odlucila da ne zelim stjecati znanja, koja ce mi pomoci da ucinkovitije dangubim.
8. Sto bi se moralo dogoditi da prestanes pisati blog?
Ne puno. Dovoljno bi bilo da se obveze u 'stvarnom zivotu' intenziviraju.
Nikad ne zrtvujem nesto u konkretno radi bavljenja blogom, pa bi to otpalo vrlo brzo. Ne bas na moju radost, jer me ipak poprilicno zabavlja i veseli, ali treba znati koji su ti prioriteti.
9 . Sto mislis o blogerima koji svoje dobrouhodane blogove koriste u komercijalne svrhe za promociju novih proizvoda?
Nemam nista protiv toga, ljudi blogove koriste u svakakve svrhe, od kojih ima puno glupljih od reklamiranja. Ako su postigli dobru uhodanost, ne vidim zasto to ne bi malo unovcili. Medjutim, kada bi se na necijoj stranici pocelo vrtiti deset hiperaktivnih bannera u zivim bojama (otprilike kao sada na naslovnici blog.hr-a), ovaj citatelj bi vrlo vjerojatno svoje citateljsko mjesto oslobodio nekome koga ne iritira promidzbeni lunapark. Takodjer, kada bi netko, u cije sam spisateljsko-umjetnicke pobude i njihovu cistocu duboko vjerovala, poceo reklamirati sredstvo za ciscenje stakala i glatkih povrsina, mislim da bi mi malo pao u ocima.
10. Sto mislis koliko je tvoj blog vazan tvojim citateljima ili na "hrvatskoj blogerskoj sceni" uopce? Osjecas li obavezu napisati novi post?
Mojim citateljima? Vjerujem da ih ima nekoliko kojima bi bilo iskreno zao da prestanem pisati i koji bi me se sjecali duze od tjedan dana. Kako sam do sada imala duze pauze u pisanju, shvatila sam da takvih ima toliko malo, da ih se moze nabrojati na prste dvije ruke.
"Hrvatskoj blogerskoj sceni"? Uopce ne.
Ostatak 'scene', osim spomenutih sest do devet ljudi profinjenog ukusa, ne bi primijetio da me nema. Da otklonim sumnje o laznoj skromnosti, isto vrijedi za velik broj prividno utjecajnih i popularnih blogova, izuzev onih zbilja iznimnih autora cije pisanje prelazi okvire pukog trabunjanja tipicnog za blog, koliko god ono mozda bilo zabavno. Ovo takodjer zbog toga sto je 'scena' sastavljena od blog-servisa, a servisi od ljudi koji citaju i komentiraju jedni druge, kako bi uspostavili neku kontinuiranu interakciju unutar servisa, bivali citani i komentirani. To je uostalom i smisao bloga. Njihovo se podrucje interesa, medjutim, svodi na njihov servis, pa se nerijetko dogadja da ljudi iz ovog ili onog razloga ispadnu iz tog sustava, presele se na drugu domenu i tako izgube osamdeset posto citatelja - ne zato sto na drugom mjestu losije pisu, nego naprosto zato sto vecina ne vidi dalje od najblizeg susjedstva, sve po principu 'daleko od ociju...'. Tu onda opstaju oni koji su stvarno bitni na 'sceni' (a ti nerijetko s bloga prelaze u druge medije, pocnu objavljivati tekstove, romane i sl.), a Jezdimir bi propao brze nego snita salame na +30C°.
Obveza? Donekle da, ali ne u smislu da to 'dugujem svojim obozavateljima', nego u smislu 'ako nesto ubrzo ne napisem, odose oni'. Kao sto rekoh, vecina posjetitelja ima kratki interesni fitilj, pa voda brzo prodje ispod mosta, a bogami i baba s kolacima nestane dok se okrenes oko sebe.
Ode Jezdi na more.
A mi dosli do kraja danasnjeg interviewa.
Do citanja u ponedjeljak.
Postovi
