Umak

Danas nema posta.

Gospođa je kriva.

Natjerala me da vježbamo.

Zapravo, da budem iskren, natjerao sam ja nju.


Prošlog četvrtka sam bio neuobičajeno očajan. Nikako mi nije išlo. Ni sa jednom partnericom, koliko god se mijenjale, nisam uspio uskladiti pokrete.

Kako god se okretali, uvijek nam je završavalo nekako s krive strane i pogrešno.

Nism znao što mi je. Nemam obično posebnih problema sa koordinacijom pokreta, ali nikako da nađem pravi ritam. ako i potrefim gdje mi u danom trenutku moraju biti ruke, zaboravim druge dijelove tijela i začas i partnerica i ja ostanemo zagledani sa onim kiselim izrazom lica. "Nisi ti kriv - ja sam". Ili još gore - "svakome se desi ..."

Čak ni sa gospođom mi nije išlo, a ona i ja se ipak dobro kužimo i instinktivno se znamo. Kad krenem rukom obično točno znam kad ću je dodirnuti i gdje će me dočekati njena ruka ili njen struk. No jednostavno nije išlo ...

Tako da sam nakon seanse prošlog četvrtka dao ultimatum:

Ako ne budemo vježbali preko tjedna ja više tamo ne idem. Pa neću se više sramotiti!!

I večeras, kad je malena otišla na spavanje, gospođa je odlučila da je krajne vrijeme da spasi što se spasiti dade... ugasila je TV, pustili smo laganu latino glazbu i vježbali skoro cijeli sat ...

Ona se, eno, sad gore tušira - a ja pišem ovu ispriku što danas nema posta.


Što ćete - umak.