7 godina ...

Kad nakon 7 godina nepisanja i barem 3-4 godine nedolaženja na vlastiti blog osjetiš malo nostalgije malo se zapitaš treba li otpuhnuti prašinu pa opet malo pisati?

Onda se sjetiš koliko zapravo imaš posla i koliko ti ga je pisanje odnosilo.

Pa onda opet odustaneš.

Valjda do penzije.

Početak nove epizode

E da, gotovo je sa mojim boravkom u Zagrebu ...

Od danas sam opet u pečalbi no ovaj put "nešto bliže" :-)

Od sutra počinjem raditi u Milanu pa sam danas popodne putovao.

Ovaj post će najvjerovatnije biti zanimljiviji mojoj obitelji nego slučajnim namjernicima - ipak moje doma zanimaju detalji smještaja pa se bojim da će široj publici ovo ipk biti pomalo dosadno. No što je tu je ...

Cure su ostale u Zagrebu - ja sam izviđač u ovoj igri i one će se priključivati u koracima dok svi detalji ne sjednu na svoje mjesto.

+++++++++++++++++++++++++++++++

U Zagrebu je kiša tek počinjala kad sam, točno u podne mahnuo obitelji koja me ispraćala i krenuo put Milana. Tu sam rutu odvezao bar tridesetak puta do sada, ali zadnji put još prije sedam-osam godina pa me živo zanimalo kako sada sve to izgleda i je li se što promijenilo ...

Tankao sam na Slavonskoj aveniji, stavio cajger na nulu i juriš.

Zadnji put kad sam išao kroz Sloveniju nije bilo vinjeta pa sam si cijelo vrijeme ponavljao da to nikako ne smijem zaboraviti na granici. I nisam. Gospođa je bila ljubazna i sa smiješkom mi je uzela 30 Eurona za mjesečnu vinjetu (ipak ću ja ići malo sim-tam pa će mi se ta više isplatiti).

I tako je prošao prvi sat - malo tankanje, malo čekanje na granici, malo traganje za vinjetarnicom i traženje parkinga i nakupi se.

Taman krenem s grane kad ono - znakovi sa obje strane upozoravaju na obavezno usporavanje i STOP - NAPLATA CESTNINE ... Koji je sad to vrag? Pa upravo sam kupio vinjetu ... nije vrag da se još nekaj plaća?

Ali ne, znakovi su tu od ranije a sad je samo potrebno usporiti na 40 i proći između naplatnih kućica koje sada zvrje prazne.

Kroz Sloveniju sve do Ljubljane je žestoko padalo i nije me baš radovala mogućnost da pljušti svih sedam sati i svih 650 kilometara. No, na svu sreću - iza Ljubljane je pukla naoblaka, a kad sam stigao pred Trst već se i sunce uvelike pokazalo.

Inače, ako još netko nije godinama prolazio - Slovenci su završili sve autoputove i sad se kroz čitavu Sloveniju vozi punim gasom.

Slovensko-talijanska granica je potpuno nezanimljiv događaj - prođoh je sa 50 km/h i sa smiješkom se prisjećao koliko sam sati i sati prozvrndao čekajući u koloni i nerijetko trtareći hoće li me netko gnjaviti zbog šteke cigareta viška ... Duty free je još tamo, ali pred njim samo dva auta - tko što uopće sad i kupuje u njemu? Nisam stao da vidim - žurilo mi se - na cesti sam već 2 sata i 37 minuta ...

Ne volim autoput između Trsta i Venecije. Dvotračan je i često zna biti gužva. Nerijetko se stvori kolona kamiona koji jedni druge pretječu kroz desetke kilometara na veliku radost nas u osobnim automobilima koji se onda kilometrima vozimo iza neke cisterne koja mili uz šleper 0,05 kilometara većom brzinom od njega zalijevajući nas hektolitrima vode iz svake lokve.

No, ovaj put je cesta prazna, a i sunce razgoni oblake pa je sve svijetlo i vedro. Jinxi i Gibonni sa kazete su baš lijepo legli u toj atmosferi.

Još jedan razlog zašto ne volim taj autoput je u tome što on završava u petljanju kroz Mestre (predgrađe Venecije). Tamo sam redovno gubio po pola sata - sat najprije na jednim naplatnim kućicama pa na drugim i nebrojenim prestrojavanjima između njih. Sve sami nadvožnjaci i podvožnjaci ...

A kad tamo - nema više gužvi kroz Mestre!

Nema više ni M od Mestrea!

Sad se juri po novom dijelu autoputa i čitav se taj kraj zaobiđe sa jednim jedinimizlazom za Veneciju ... oh kako je to lijepo ... nisam mogao vjerovati!! Sve sam si mislio da to nije moguće, da sam ja sigurno zaboravio dio autoputa po kojem se upravo vozim i da će me mrski nadvožnjaci ipak negdje zaskočiti, ali niš od toga ...

Konačno na trotračnom autoputu za Milano.



Od Brescie se ide i u 4 trake, ali to je slabo pomagalo - ipak se nije moglo više od 90 - 100 zbog gužve.

No, nakon nešto više od 7 sati, uz dvije "sanitarne ustanovke" i jednu pauzu za capuccino i pannino, ne previše umoran stigao sam pred svoj hotel. A tamo - nemrem bulivit. Moja je firma nadmašila samu sebe. Idućih ću mjesec dana provesti u ovom luksuznom apartmančiću ...


OK, bračni krevet i nije bračni nego dva singlea, ali oprostit ću im ...


Mjesta zbilja ima ko u priči, čak sam i knjige stavio na policu (nakon što sam sve poslikao) ...

Ormarića i ladica ima daleko više nego što mi treba (jesam, jesam sve sam prebrisao mokrom krpom prije nego sam uvalio svoje stvari). Hotel je potpuno nov (garaža na primjer još nije u funkciji) i namještaj je sasvim neupotrebljavan.

Sve je na karticu i neke hiper senzore - trebalo mi je dva putovanja do recepcije da skužim kak se pali svjetlo ... sve mi neugodno :-)



Kuhinjica nije velika, ali mene veseli vidjeti mikrovalnu ... joj kad se sutra zaletim u esselungu na odjel gotovih jela :-)). I inače ću morati do dućana jer je frigo prazan, a gospođa je zahtijevala i da čvrsto obećam da ću se daviti u voću i mnogim drugim zdravim stvarima. Zasad je tu samo Natren i jedna boca Jane ...



Kupaonica nije ništa spektakularno, ali nije me ni razočarala. Prostrana je i tipično talijanska.


Klasična kada sa staklenom pregradom u stilu kakav bih htio imati i doma ... jednom kad se vratimo.



Nije mi baš jasan ovoliki tuš na stropu


Ali dobro je da ima i klasična "slušalica" ... moram ustati pol sata ranije sutra ujutro da shvatim kako se što od toga uključuje ...




Bide je neizostavan.


Ovdje sam se namučio da se sakrijem od svih tih silnih ogledala...

I za kraj, kad sam mislio da sam sve već uslikao otkrijem da moj apartmančić ima i jedno skrovito blagovanje sa stolićem i dvije stolice zaklonjeno iza staklenih vrata i duplih zavjesa - ko iz 1001 noći ... (ne one turske sapunice nego originalne verzije)



I na kraju, internet je besplatan - no da me nije gđa neutrino podsjetila da uzmem VLAN kabel vraga bih ja sad ovo tipkao. Sam sam se sjetio uzeti wireless modem pa sad lijepo ležim na krevetu i kuckam ... nije baš brzo ko Max ADSL ali nije ni loše...

Eh da, SKY ima ali na žalost nije besplatan ... košta 8 ojra "po eventu" - mislim da neću istraživati što se pod time točno misli :-)

Toliko za sada. Sutra je zanimljiv dan. Opet jednom počinjem na novom radnom mjestu. No fala blogu, sad nisam nikome šef :-)

Konačno opet u kazalištu

Danas smo nakon dugo dugo vremena bili u pravom profesionalnom kazalištu na pravoj profesionalnoj predstavi.

Atyrauska ponuda scenskih umjetnosti možda i nije loša, ali naše poznavanje kazahstanskog jezika nije ni približno dovoljno da pratimo radnju. Možda jedino ako bi se cjelokupni tekst predstave sastojao samo od "dobar dan" (khairle-tan), "dobro veče" (khairle kiš"), "hvala" (rahmet), "do viđenja" (saubols), "dobro" (žakse) i "draga" (žanam) ...

Možda neko avangardno kazališno ostvarenje doista i svodi čitav tekst na ove riječi, ali nismo to provjeravali - a pitam se i tko bi to gledao.

Tako smo u ove dvije godine od Thalijinih sljedbenika imali mogućnost vidjeti samo dva amaterska pokušaja izvedena na engleskom - što nije bilo loše ali je bilo teško suditi o predstavi u kojoj osobno poznaješ barem pola ansambla ...

Posjetili smo večeras nedavno premijeriziranog Tartuffea u Gavelli.

Odmah moram priznati svoju rupetinu u predznanju. Iz nekog razloga uvijek sam mislio kako je Tartuffe Molierrova varijanta poznate teme o škrtici. Kao Skup ili Kir Janja. Tako da sam očekivao kako će radnja biti novost za malu neutrinku, a ja ću se posvetiti tek promatranju intepretacije poznatog mi zapleta.

No, bijah u krivu. Tartuffe nema veze sa škrcem. (Ispričavam se svima koji su ovo znali i sad se u nevjerici sablažnjavaju da jedan četredesetogodišnji klipan koji si voli umišljati neku načitanost tek sada spoznaje ovu činjenicu)

Ne želim vam otkrivati o čemu se radi (ako ste i vi neznalice kao i ja), niti nekoliko zbilja efektnih redateljskih zahvata, pa ću vas samo pozvati da odete pogledati ovu predstavu i nadam se da nećete zažaliti tih najviše 70 kuna po glavi.

Velim najviše 70 kn jer Gavella daje neke popuste ako karte kupite ranije. Cijena može biti i 60, i 50, a ako kupujete mjesec dana unaprijed - ciglih 40 kuna ...

Često se kod razmišljanja o cijeni karte sjetim komentara jednog znanca koji veli - nije mi žao dati nešto više love za kartu za kazališnu predstavu nego što bih dao za recimo upad u disko ili za kino - u kazalištu ipak pravi živi čovjek upravo u tom trenutku i upravo za mene igra svoju ulogu. Ja lijepo sjedima živ se čovjek trudi da me zabavi upravo sada i upravo ovdje ...

Pa, da krenem onda od glumaca:

Mislim da je Dijana Vidušin u prvom činu sagradila uvjerljiv lik Dorine - iako se ispočetka možda čini malo pretjerana i nestvarna njena se gluma savršeno uklapa u karikiranje cijelog ansambla.

Nekako vjerujem da ovaj komad upravo i treba igrati preglumljujući - kazališni glumci Mollierovog doba morali su biti sigurni da je publika i u zadnjem redu sasvim jasno shvatila koju emociju glumac sada izražava.

Uz to - tekst u stihu je vjerovatno potpuno nemoguće u današnje vrijeme odigrati uvjerljivo.

Bez patosa, vrckavo i vrlo vrlo solidno odigrana zahtjevna uloga - pa nije ni čudo da je kod svakog njenog izlaska na završni naklon publici upravo ona pobrala najjači pljesak i onaj specifični crescendo kojim publika nagrađuje one koji su je najviše razonodili.

Uz nju, svidjelo mi se i kako je ulogu odigrao Ozren Grabarić kao Tartuffe. S mjerom i bez pretjerane dernjave, vrlo fino razrađena uloga glumca koji ponekad odigra i samo lijevom obrvom.

Gavellin web site i program vele da Valere-a glumi Hrvoje Klobučar - onaj tip koji je glumio sina Nenu u seriji Naši i Vaši - znate onog tinejdžera koji se zaljubio pa se dvije obitelji silom prilika povezale? ... E pa ne bih ga nikad prepoznao u ovoj ulozi! I to ne samo zbog brkova i perike.

Iako sporedan lik, meni je baš bio simpatičan - sa pomalo feminiziranim i pomalo zbunjenim držanjem bio je smiješan a nije pao u teški kliše i pretjeranost.

Enes Vejzović kao Orgon mogao bi biti bolji. U prvom činu je sasvim solidan, ali mi je malo pretjerao u pretjerivanju u drugom činu. Možda je to bio i redateljski zahtjev, ali meni je malo kvario doživljaj. Sven Šestak kao Cleante nije me oduševio jer mi je nekako ostao blijed, a Filip Križan kao Damis me je malo i nervirao - iako moram priznati da je za jedan let preko pozornice vjerovatno trebalo jako puno probi i preciznost u izvedbi.

Nataša Janjić i Ivana Roščić odigrale su svoje role vrlo solidno. Ja sam obično zadovoljan kad me glumci ne iritiraju, a obje gospođe imale su uloge u kojima su vrlo jednostavno mogle pretjerati i pokvariti čaroliju - ali nisu, nego su štoviše nemalo pridonijele uspjehu predstave.

Za kraj da posebno izdvojim Dubravku Miletić koja je svoju epizodu odigrala izvrsno. Njen lik majke ima zadatak da u prvom prizoru kroz svađu za stolom u stvari publici predstavi sve likove i njihove međuodnose. Slabija glumica isfaširala bi svoj tekst ili pak modulacijama glasa, nekim pogrešnim pokretom ili pogledom skrenula pozornost gledatelja sa onoga što upravo izgovara. Gdja Miletić međutim sjajno izgovara složeni tekst i istovremeno uspijeva odglumiti srdžbu i ispravno naglasiti sve njegove važne elemente - tako da bez problema pohvatate tko je kome brat, sin, sluškinja i koga svi mrze i koga se boje ... strašno važna epizoda u sigurnim rukama iskusne umjetnice koja točno zna što radi.

Kad uđete u dvoranu pogled vam neminovno privuče čipkasta pozornica koja ne sadrži neke neviđene scenske efekte, ali odlično funkcionira u sklopu predstave i nenametljivo uokviruje događanje.

Zanima me kako redatelj uspijeva režirati predstavu na jeziku kojim ne vlada - a ja možda griješim kad mislim da talijanski režiser Marco Sciaccaluga ne govori hrvatski. To mora biti strašno teško. Nekoliko odličnih rješenja (koja ne želim otkriti) iako sam ih već vidio u nekim drugim predstavama ovoj komediji daju dodatnu kvalitetu. Zbilja dobar posao.

A ono što me najviše oduševilo je - prijevod. Tekst Vladimira Gerića je tako tečan i tako majstorski sročen da zahtjevna stihovana forma ne sputava glumce i ne zamara gledatelja. Rijetko sam imao prilike čuti tako dobar tekst koji ne bježi u nepotrebne arhaizme kako bi francuskom originalu ponudio hrvatske onovremene izraze. Također nema inzistiranja na puritanskom književnom hrvatskom, a istovremeno se prevoditelj ne sakriva u lokalizme ili žargon. Ja sam upravo pročitao zanimljiv intervju sa gospodinom Gerićem i sudeći samo po prijevodu ove drame - nikad ne bih pogodio prevoditeljevu dob - tekst je sasvim suvremen.

I na kraju da pohvalim zanimljivu knjižicu sa programom. Prilozi koji nisu uobičajeno suhoparno deklamiranje o bezvremenosti tema koje "veliki Molliere" razotkriva - nego zanimljive činjenice koje svakako vrijedi saznati - bez obzira da li prijei li nakon odgledane predstave.

Eto, od mene toliko. Mi smo se dobro zabavili uz angažirani ansambl koji se zbilja potrudio sa nekoliko ostvarenja koji zaslužuju da ih se pogleda.

P.S. Ako netko zna koji ono tekst na francuskom glumci deklamiraju na samom kraju - ja bih bio zahvalan za prijevod ...

Obje ilustracije za ovaj post su sa Gavellinog websitea - valjda se nitko neće ljutiti što sam njima ilustrirao ovaj tekst o njihovoj predstavi, ali ako je to problem - moj mail je na margini gore desno - samo recite i skinut ću ih ...