Slike sa interkontinentalne šetnje - dio prvi

Ajde, da vam danas ne bude sve samo o nogometu ...

Ovaj post i dva nasljednika mu su tipičan primjer postova zbog kojih skoro nitko ne čita ovaj blog.

Naime, dugački su.

Ali uvalio sam u njih i cijelo jedno brdo slika pa će vam valjda biti podnošljiviji.

Ajmo mi sad na temu, kad sam već tako lijepo odradio uvod.

Dakle, uvijek nas ljudi koji ne žive u Kazahstanu pitaju kako je ovdje zapravo ili "na što liči taj naš Kazahstan".

E pa, slika govori više od tisuću riječi! To naravno nije razlog da ja uz dvadesetak slikica ne opalim kojih tisuću riječi - tek tako da se nađe...

Izašli smo ove nedjelje u šetnju s kontinenta na kontinent i odlučili slikati sve za što smo mislili da bi nekome moglo biti interesantno, sve što nam se činilo neobično, sve što smo poželjeli imati kao uspomenu, sve za što smo mislili da bi nam jednog dana moglo nečemu poslužiti ... htio sam slikati i nešto što bi netko mogao masno platiti, ali Paris Hilton iz inata nije ove nedjelje šetala uz rijeku ...

Oprez, kad gledate slike koje su nekome zanimljive i neobične skloni ste misliti da je sve u tom gradu zanimljivo i neobično. Nije. Baš kao što ni London nisu sve sami parkovi i šetališta uz Temzu tako ni Atyrau nije samo ono što ćete vidjeti u ovom i slijedećim postovima. Ako ispada da je Atyrau jedan sasvim otkačen i šašav grad, to možda i nije pogrešno, ali ne bi trebalo proizlaziti iz ovih slika ... uostalom vidjet ćete.

Isplazili smo tako tog nedjeljnog podneva iz našeg ugostiteljsko rezidencijalnog kompleksa i izbili na ulicu. Temperatura ugodnih 28 što je za kazahstanske prilike sasvim OK. Zrak je suh, piri vjetrić, pa nije uopće vruće. Osim ako ste baš sjeli na direktno sunce (no sunce je ovdje strašno jako i u listopadu).

Pogledali smo na istok i uvjerili se da radovi na pješačkom mostu iznad užurbane Satpaeve napreduju sporo, ali ... hm ... sporo.

Teško je i povjerovati da su metalne ograde na pločniku postavljene još u svibnju, a da je sve što je do sada napravljeno par betonskih stupova i ova greda koja ne izgleda nimalo obećavajuće.

Jesam li već pisao o zaštiti na radu u Kazahstanu?

To je tema koja zaslužuje zaseban post ili više njih, ali ne bih sad o tome.

Pokrivalo za glavu kojim se modira ovaj djelatnik nisam još imao prilike vidjeti, no tko zna - možda postane trend. Slegnuli smo ramenima i krenuli na zapad ...

Zašto sam slikao ovaj bankomat?

Zato što svaki put kad ovdje vidim bankomat (a ima ih na stotine i u moram vam to jednom slikati da vidite) padne mi na pamet Višnjan u Istri.

Pošli mi ovog ljeta da obiđemo štošta istarsko, pa i zvjezdarnicu. OK, nisam to baš sjajno isplanirao, pa nam taj segment izleta i nije naročito ispao, ali nije to ono bitno. Bitno je da smo poželjeli podići nešto gotovine. I našli mi banku (istarska čini mi se), ali nigdje bankomata. I zavirili pored dućana, i pored zvjezdarnice (OK to je već bila gesta očajnika) i konačno upitali jednog starijeg gospodina.

A on nam veli: "Joj banka vam radi do 4, a u ovo doba ... nema tu bankomata nema ... možete do Poreča, tamo vam je najbliži ... nije vam to daleko, samo ovom cestom ravno i 12 kilometara pa ste tamo ..."

Eto, nema veze s Atyrauom ali mi je palo na pamet.

Ovo bi bilo sasvim normalno pročelje da pred njim nije parkirana ova bijela kutija. To NIJE neko odbačeno smeće ili slučajno odložen komad bijele tehnike. To je klimatizacijski uređaj čvrsto ušarafljen u tlo. Postavljen tu s namjerom i planski.

Časna riječ

I stoji tu tako i ljeti i zimi. Nemam ni najblažu predodžbu kako on išta hladi tu gdje je, ali ako nekog zanima mogu ja postati još koju sliku.

No, idemo dalje ...

Ova slika je mutna, ali nije ni važno. To je naša najbliža apoteka koju smo morali posjetiti da se odmah riješimo velikog problema.

Bez brige, nitko nije bolestan. Maloj neutrinki je za školski projekt iz Sciencea (tj. znanosti) neophodno potreban Aspirin kako bi sa prijateljima uspjela ustanoviti koja će tvar pomoći da cvijet u vodi duže potraje. Penny već ima, a sad ima i Aspirin.

"Apteke" su jedno od prvih opažanja koje sam imao u Atyrau - ja baš i nisam neki veliki opazitelj, mene pojave moraju baš maznuti u čelo da bih ih primijetio, ali apteke u Atyrau ne možeš fulati. Ima ih cijelo more. Na svakom ćošku čitaš dvojezično Apteka - Derihana. Stoje nerijetko jedna do druge i uopće nemam dojam da si konkuriraju. Posla ima za sve, ali nemam dojam da su ljudi ovdje nešto posebno bolesni. Misterij.

Stanarima ove zgrade bilo je posebno važno da se zna i naglasi kako je njihova kuća u ulici Kaniša Satpaeva na broju 18 pa su svoj kućni broj i točnu adresu naznačili na čak tri pločice i ponovili dva puta.

Ovo көшесі znači "ulica". Zapravo, ulica je samo көше a ci se dodaje na kraju iz nekog razloga koji još nisam uspio skužiti, ali sam vidio da se dodaje i iza npr. "kafe", pa to postane "kafeci".

A konak, ne postane konakci - on bude konakui. Isto ne znam zašto

Ova zgrada, kao i mnoge ima dvije strane - jednu, ljepšu prema glavnoj ulici i u nježnim tonovima boje breskve, te onu drugu derutniju, neutvrđene boje.

Selen je inače, kažu, jedna od najboljih slastičarni u gradu, ali ja vam to ne bih znao. Gospođa neutrino peče najbolje kolače na svijetu i okolici ...

Eto, to vam je ta Satpaeva ulica u svom punom sjaju u sunčano nedjeljno popodne kad na njoj nema praktički nikoga, osim par neprilagođenih gostiju iz Hrvatistana.

Inače, Satpaeva je ulica dobila ime po spomenutom Kaniši Satpaevu koji je - nećete vjerovati bio ni genral, ni političar ni pjesnik nego - znanstvenik!

I to ne bilo kakav.

Satpaev je bio geolog, koji se školovao na za sovjetske pojmove prestižnom tehnološkom institutu u Tomsku, a onda se vratio u Kazahstan i postao prvi kazahstanski kvalificirani inžinjer rudarstava i geologije. Objavio je preko 600 radova, utemeljio geološki institut koji je postao centar za kazahstanska rudarska istraživanja i bio prvi predsjednik kazahstanske akademije znanosti (bez umjetnosti). Po njemu je nazvan državni tehnički fakultet i jedan grad u karagandskoj oblasti, a postoje i mineral satpaevit i asteroid s njegovim imenom.

Baš je prikladno da se najveća ulica u Atyrau, gradu koji svoj procvat zahvaljuje upravo geološkim otkrićima u nedalekom Kaspiju, naziva imenom najvećeg geologa u povijesti Kazahstana.

Tu se neka dječica igraju na malom trgu. Ova fotka je tu da ne ispadne da u Atyrau nikoga nema. Teško je slikati ljude jer to uvijek ispadne nekako voajerski, pa kad smo već uhvatili ovu dječju igru - nek posluži kao ilustracija.



I dolazimo do glavurde goreospominjanog Kaniša. Sve je to OK, i znanstvenik i začetnik i uglednik ... ali da mu ovoliku glavurdu nasade na stup - malo mi je nadrealistički. I onda još i golubovi daju svoj obol ...

A opet, kad se sjetim karikatura koje je Zagreb napravio Tinu, Matošu i Krleži - nije ovo ni tako loše.



Nakon nekog vremena, slike poput ove postanu vam normalne. Šareno obučene starije gospođe nisu rijetke, a mobiteli ... mobiteli su danas normalna pojava svuda na svijetu, pa tako i u Kazahstanu. Ne bi me čudilo ni da ih i prosjaci nose - nije lako poslovati u današnjem svijetu.

Ipak, u Kazahstanaca postoji jedna posebnost - pričati na mobitel ni u kojim situacijama nije nepristojno.

U Engleskoj nekome zazvoni mobitel na sastanku, govornik napravi malu dramatsku pauzu i jadnom vlasniku mobitela dođe da propadne u zemlju. Odmah se drhtavim rukama gasi ili utišava mob, uz pokunjeno mrmljanje "sorry, sorry" svima kojima je, eto, poremećena koncentracija.

U Kazahstanu? Nema tih problema. Telefoni zvone i ljudi se javljaju - a kad se javljaju ne čine to kako bi rekli "U kinu sam, ne mogu razgovaratai". Glupost. Zašto čovjek ne bi mogao razgovarati sa, što ja znam, mesarom ako je u kinu? I tako, tijekom govora našeg diše pred parstotinjak nas djelatnika, curi u redu iza mene zazvoni telefon i ona se lijepo javi i popriča sa frendicom. Sprijeda idu slajdovi, ciljevi i proročanstva, čovjek se ubi objašnjavajući - a cura se 5-6 minuta skrbi o svojim društvenim interakcijama ... ali nije to ovdje ništa neobično. Vidio sam isto u teatru za vrijeme baletne predstave, a čuo sam i od ljudi koji su bili u kinu ...

Dakle, provjereno je - ovdje svi imaju mobitele i s njima se služe svuda i u svako doba.



Ova je slika malo većeg formata, a meni se sviđa kako su se zgodno složili planovi.

Naprijed ovaj stari traktor koji valjda pamti još i kolhoze. Iza njega, zdesna nekakvi kontejneri i čudne garažolike potleušice, pa onda nove šarene vile novih novcatih krovova pa jedna realsocijalistička spavaonica, jedna moderna uredska zgrada i na kraju, kao spuštena iz svemira jedna turbomoderna građevina čije se vanjštine ne bi posramio ni Dubai.

Ova fotka možda bolje nego išta drugo što ću reći ili pokazati opisuje Atyrau. Nije specifično to što u jednom gradu ima svega ovoga (toga ima u svakom gradu), ali samo ovdje sve stane u jedan kadar bez fotošopiranja i samo ovdje se sve to obuhvati u jednom pogledu.

Da mi je sve ovo prošlo kroz glavu kad sam slikao sam bih sebe prozvao genijem. Ali kad sam slikao meni je samo u toj vizuri bilo nečega što sam poželio uslikati. Tek sad, pišući, mislim da vidim što me natjeralo da kliknem.




Ne mogu sa sigurnošću tvrditi ali mislim da je vlasnik ovih napirlitanih skupocjenih vrata želio broj jedan na svojim vratima.

A onda je netko od montera ili kovinotokara odlučio zeznuti mu dizajn i kad su majstori otišli bil je već kasno, ostadoše vrata takva sa polegnutom jedinicom - na korak do savršenstva.

Ako i nije tako, ipak mi je ova slika neka metafora Kazahstana. Nije uopće teško pronaći primjere skupih radova koje je netko iz čistog nemara zeznuo do neupotrebljivosti.

Ima takvih primjera i drugdje - na primjer u zgradi u kojoj sam radio u Engleskoj kreativni je arhitekt projektirao prozračno spiralno stepenište. Na žalost, zaboravio je konzultirati zadnje odredbe o zaštiti na radu, pa je njegov uradak već godinama obljepljen ljepljivim trakama koje zabranjuju njegovo korištenje.

Ima takvih primjera, dakle i drugdje - ali ovdje su oni posebno očiti i posebno tužni. Tužni zato što do njih često dolazi iz čistog neznanja i neutreniranosti. Čuo sam priče o instalaterima centrolnog grijanja koji su polomili parstotinjak ventila na cijelom katu jer su sumanuto pritezali ventile koji nisu oni klasični na zavrtanje dok ruka ne otpadne - nego se pomiču samo za četvrt kruga. I onda kombinacija "fućka mi se" pristupa, pritiska šefova da se što prije završi i krene dalje, naviknutosti na loše materijale u domaćoj proizvodnji dovede do štete od par desetaka tisuća dolara. A siguran sam da su se dok su danima lomili ventile iščuđavali tim stranim budalama koji su isporučili takvu nekvalitetnu robu ...

Da je netko potrošio sto dolara i u dva dana pokazao dečkima kako izgledaju zapadnjački ventili oni bi ih bez problema montirali (jer nisu budale) i zgrada bi danas bila u funkciji ...



A ovdje vidite ona vrata od maločas skupa sa pripadajućim im kućom. U ovim postovima vidjet ćete nekoliko primjera specifičnog stila gradnja u kojem kuće izgeldaju kao da se dijete igralo sa raznim lego oblicima koji međusobno baš i ne pašu najbolje.

Zidovi ne pašu krovovima, krovovi prozorima, prozori vratima, sve skupa je u ratu sa ogradom - ali je sve kičasto na kvadrat. U takvim uvjetima smiješno je i očekivati da jedna kuća bude na bilo koji način prikladna drugoj pa se onaj dojam zaigrane ramažene dječice još i povećava. Nije to čak ni natjecanje tipično za naše prostore "tko će veće/skuplje" (mada sigurno ima i toga) - ovdje se radi jednostavno o totalnom nemaru za to kako će sve skupa na kraju izgledati.



Izbili smo konačno na rijeku. A tamo jedan od rijetkih organiziranih prizora - američko naselje (American village) kak ga svi zovu.

Ameri su ovdje podigli naselje za svoje radnike kad na ovoj strani rijeke nije bilo skoro ničega, ogradili ga visokom ogradom i pobrinuli se da njihovim djelatnicima ništa ne nedostaje. Kuće su kao iz magazina i naprosto nema potrebe da se iz naselja uopće izlazi - imaju bazene, dvorane i još koješta drugo. Nije to loše, ali malo je ... sterilno.

U Atyrau danas sasvim sigurno nema potrebe za tako nečim.



Krenusmo dakle obalom prema američkom naselju po novom šetalištu uz rijeku. Šetati po obodu kontinenta je zapravo baš zanimljivo. Hodamo po ivici Evrope, sunce nas grije, vjetrić se brine da se ne pregrijemo ...



Pravi bućkuriš od kuće. Kad vidiš ovako nešto pomisliš da nije loše imati sve one urbanističke dosadnjakoviće kojih je naša birokracija prepuna. Još samo kad ne bi bili tako podmitljivi ...



Ovi izvaljeni betonski blokovi su nažalost neminovni. Ne radi se o betonskim blokovima koji štite važne objekte od eventualnih terorističkih napada (kao što je to npr. slučaj u Londonu). Ove betonske nakarade su tu jer ništa drugo ne bi moglo zaustaviti vozače da se autom dovezu na 15 centimetara od željene destinacije. Nema tu puno pardona, ako auto može proći - i proći će. A ovdje se puno voze i one 4x4 grdosije pa je jasno da zapreka mora biti velika i potpuno neprohodna.

Ako je ružna, za to se nitko neće previše brinuti.



Evo i jednog zgodnog mjesta za parkirati svoje plovilo.

Toliko za sada - iduće brdo slika i pripadajućeg im teksta dolazi uskoro.

Sad idem gledati utakmicu...