Ovo je blog jednog expata na privremenom radu prvo u Londonu, potom u Atyrau, a kud će dalje ne zna se ...
Taj isti gospodin je baš lijepo kuckao svoje postove koje možete pronaći u raznim arhivama na marginama, a onda se jednog dana njegova veza s internetom - razboljela.
Jednostavno, pokušavao koliko mu drago na sve mile načine, preko proxija i pixija i dixija ... nikako ni riječi da bi mogao ostaviti ovdje. Preko oxija još i dojdem ovamo, ali ući u blog - ni da bi ...
A svi drugi sajtovi rade ko bog. Mislio sam da imam neku skriptu na blogu koja me sprječava - pasam mislio da obrišem design i postam na čistom bijelom ekranu- ali kad ne mogu na blog kako da mijenjam design?
I tako mjesecima. Tu i tamo još dobijem poruku ponekog dragog mi posjetitelja na gmail da gdje sam da jesam li živ?
Živ sam, al eto bloganje ne ide.
Sve do prije nekoliko minuta.
Nakon što sam već izgubio svaku nadu i pomislio da ću se sa blogom ponovo vidjeti možda tek na ljeto iz Hrvatske - ukucam adresu i gle čuda - otvorilo se!
Ne znam da li je to zato što je i moj domaćin prebacio moj blog na novi server ko registar branitelja, a možda je na trenutak nekome tko je do sada blokirao pristup pažnja odlutala na hrvatsku turističku guzicu.
Bilo kako bilo, danas sam tu - a sutra ćemo vidjeti.
U ovih mjeseci mi je blog zapravo vrlo malo falio. Iskreno, valjda sam se pomalo i zamorio.
Onda, neštoprije nego sam nasilno odvojen od bloga počeo sam jedan ogroman projekt sa tim nekim intervjuima koji me skoro pojeo ... totalno sam se iscrpio radeći to - ne bi čovjek rekao koliko je zamorno pričati s ljudima :-)
A zapravo me najgore pogodio - posao. Radim zbilja ko kreten. Eto, nije da se vadim, ali sjednem za komp i radim od jutra do sutra. Hvala bogu da sam natjerao ove moje potčinjene da me podsjete kad mi je vrijeme hvatati bus za doma jer bih inače propustio i ručak i večeru ...
U uredu samo netko kaže "Run, Forrest!" i ja se dižem, grabim Kindle i jurim na bus ...
Elem, od svega toga napustila me i inspiracija i volja za pisanjem. U 98% slučajeva ne da mi se pisati, u 2% slučajeva kad bih nešto napisao pol me prođe volja kad se sjetim da bi zbilja bio red da se javim ljudima na googlemailu da nisam umro, a pol preostane za ono tehničko - i kad bih htio ne mogu.
Eto, ja iskreno.
A sad kako dalje?
Pa prvo ćemo vidjeti jel mi ovo pripuštanje ispalo slučajno i samo danas ili ću odsad moći redovito dolaziti.
Ako je ovo potonje, znam da ću se uskoro opet navući na pisanje pa makar to nitko ne čitao.
A ako sam samo sada ovdje, bar sam vam se javio da sam živ i zdrav, što i vama želim, sretno vam bilo sve što ste slavili u ovom razdoblju i sve što ćete slaviti do slijedećeg javljanja.
Čuvajte se i držite palčeve da se ovo objavi.
Pusa
Neutrino
P.S. E da - tražim oprost od svih koji su me pitali kaj mi je i zašto se ne javljam. Jednostavno me uhvatila mala snaga ...
Postovi
