Evo mene opet, da vam se malo javim.
Htjela sam vam objasniti nešto što me zeza.
Ne znam da li vam je moj tata rekao, ali mi u Kazakhstanu živimo u zgradi, na šestom katu. Svaki dan u 8:20 ja moram biti u busu koji me vozi u školu. Obećala sam tati da ću biti u predvorju u 8:15, da slučajno ne zakasnim. Najčešće slušam - pa sam u to vrijeme u predvorju, lift brzo dođe i u busu me dočeka vedra teta koja pazi na klince dok se vozimo u školu.
Poanta igre liftova je da se lift sporo vuče po katovima, prođe pokraj mog kata (iako sam stisnula gumb) i osigura da mala Neutrinka kasni na bus. Kad jedan lift konačno stane već je 8:25, što znači da kasnim i da su liftovi pobijedili. Lako je njima oni se malo nasmiju i nastave raditi a ja moram istrčati iz zgrade, uletjeti u bus i, naravno, primjetiti da ovaj put nema vedre tete, nego da je neka mrgudava ženska koja me gleda s onim pogledom. Znate onaj kad zalijepi jednu usnicu čvrsto uz drugu (da izgleda kao crta) stisne oči i napravi da joj se lagano tresu kapci.
Glupa igra liftova...
Mala Neutrinka
------------------------------------------------------------------------------------
Za nagradu je možda odvedem na koncert, Nije baš U2 kojeg je priželjkivala, ali što se može ..



