Nakon tornada vraćamo se na - Neutrino u mondenom Milanu - drugi dio

Petak je osvanuo kao naslikan. Sunčan, nebo bez oblačka.

Hotelski doručak je bio doživljaj. Ajde konačno da i ja mogu zablistati svojim poznavanjem hotelskih navada.



Naresci, putrići, marmeladice, croissanti sa vanilijom, croissanti s čokoladom i croissanti bez ičeg, tvrdo kuhana jaja, kajgana, sirevi razni, muesli (pih, tko bi jeo muesle pored svog tog blaga) peciva sto vrsta, voćni jogurti, med, nutella.

I prirodni sokovi. Za mene malo gorča naranča, a za gospođu neka kombinacija mrkve i manga ...

Pa onda, treba znati da se u talijanskim hotelima uvijek može naručiti kava i capuccino od konobarice, što znači da čovjek nije osuđen na onu iz automata. A to znači da piješ capuccino sa pravom pjenom.

To je jedna od stvari koje obožavam u Italiji.

Capuccino.



Pijem ga bez obzira na doba dana i noći. Bez obzira sam ili u društvu. Uzimao bih ga i intravenozno.

Jednom me na poslovnoj večeri kad smo nakon sve klope naručivali kavu (talijani one svoje naprstke espressa) konobar iz vica upitao jel hoću i jedan brioš uz capuccino?

No, iako je to blasfemija, ja se ne dam smetati. I to im je tako neobično da svi to pamte. Kad god se ide na kavu, vele - ah za tebe znam - ti ćeš capuccino i coca colu ...

Imam dojam da bih u Italiji i u zadnjem pajzlu u najgoroj zabiti dobio isti, poznati, prvorazredni capuccino ... eh da, a ne ovaj uredski bućkuriš iz automata kojeg trenutno pijuckam dok ovo pišem ...

Elem, tako smo gospođa i ja guštali u capuccinu, a malena je probala vruću čokoladu. Pravu. Gustu. Onu u kojoj žlica ostane stajati uspravno ...



To je bio dan rezerviran za razgledavanje centra Milana.

Bez većih problema, uz suverenu navigaciju gospođe neutrino odvezli smo se do garaže u centru. Krenuli smo pješice i onda nam se odjednom ukazao prizor kojeg sam u ovih 8 godina već prilično zaboravio.

Duomo.




Došli smo mu sa stražnje strane, što je možda i bolje jer su na prednjoj fasadi trenutno radovi. Inače mi je najdraže bilo svoje goste dok sam živio u Milanu dovoditi podzemnom na Piazzu Duomo sve ih tjerajući da gledaju u vlastita stopala dok se penju po stepenicama. Onda bih ih odveo na centar trga i dopustio im da dignu glave.



Gornju sliku sam našao na internetu, a na donjoj sam uslikao razglednicu. Naime, kako rekoh, Duomu rade prednju fasadu, pa je nisam slikao.


Ta je katedrala zbilja nešto posebno. Tako je monumentalna, a istodobno tako razigrana, tako čipkasta i tako neobično bijelo-ružičasta.

Ili kako je to opisao Mark Twain (ne bojte se dolje je i prijevod):

What a wonder it is! So grand, so solemn, so vast! And yet so delicate, so airy, so graceful! A very world of solid weight, and yet it seems ...a delusion of frostwork that might vanish with a breath!...The central one of its five great doors is bordered with a bas-relief of birds and fruits and beasts and insects, which have been so ingeniously carved out of the marble that they seem like living creatures-- and the figures are so numerous and the design so complex, that one might study it a week without exhausting its interest...everywhere that a niche or a perch can be found about the enormous building, from summit to base, there is a marble statue, and every statue is a study in itself...Away above, on the lofty roof, rank on rank of carved and fretted spires spring high in the air, and through their rich tracery one sees the sky beyond. ... (Up on) the roof...springing from its broad marble flagstones, were the long files of spires, looking very tall close at hand, but diminishing in the distance...We could see, now, that the statue on the top of each was the size of a large man, though they all looked like dolls from the street... They say that the Cathedral of Milan is second only to St. Peter's at Rome. I cannot understand how it can be second to anything made by human hands.

Ili na hrvatskom u mojem nevrijednom prijevodu:

Kakvo je to čudo! Tako velik, tako svečan, tako prostran! A opet tako delikatan, tako prozračan, tako graciozan! Težak kao zemlja a ipak se čini ... privid od mraza koji bi mogao nestati u dašku" ...



Središnja od njegovih pet velikih vrata obrubljena su dubokim reljefom ptica i voća i zvijeri i kukaca, koji su tako majstorski isklesani u mramoru da se čine kao živa stvorenja - a skulpture su tako brojne i dizajn je tako složen da bi ga čovjek mogao studirati tjedan dana ne zasitivši se ...




gdje god se nađe kakva niša ili postolje u toj ogromnoj građevini od svoda do tla, stoji mramorni kip, a svaki je kip studija za sebe ...



daleko gore na visokom krovu, redovi i redovi isklesanih filigranskih kopalja uzdižu se visoko u nebo i kroz njihovu bogatu čipku vidi se nebo....



Na krovu ... istežući se iz svojih širokih mramornih postolja, nalaze se dugački nizovi tornjeva, koji izgledaju vrlo visoki izbliza a neznatni u daljini ...



Možemo sada vidjeti da su kipovi na vrhu svakog od njih veličine krupnog čovjeka, iako su izgledali kao lutke s ulice.




Kažu da je milanska katedrala druga po redu, ispred nje je samo ona Sv.Petra u Rimu. Ne mogu shvatiti kako je moguće da je (ova katedrala) iza bilo čega nastalog ljudskom rukom...





Eh ko da je mene pitao što da napiše...

Ako ste mislili da je ovo kraj Milana - nije. Nismo još ni sa Duomom završili ...