Je li vam težak materinji jezik?

Bas sam pročitao Jergovićev komentar koji me nagnao na ovaj post. Ako ovo čitate, znači da sam uhvatio vremena ukucati č i ć i ostale dijakritike pa i objaviti ovaj post.



Veli Jergović:

Je li vam težak materinji jezik? Pitanje je besmisleno: Kinezu, Englezu, onom Nazarećaninu što je govorio aramejski, i svakome živom stvoru koji je ikada progovorio, njegov materinji jezik nema težine. Teški su samo strani jezici, neki više, neki manje, dok je onaj jedan, od kojega sve počinje, poput vlastite kože. Živom se čovjeku ne da izvagati ili izmjeriti.


Ostatak članka ne mogu komentirati jer nemam pojma tko je taj Kovačević kojeg Jergović opisuje, iako si mogu predstaviti način na koji govori.

Slažem se i sa stavovima o pohrvaćivanju Hrvatskog, slažem se sa opaskom da ono što su nekad bili latinizmi sad postaju anglizmi, ali me pomalo smeta premisa od koje se polazi - a to je da se samo Hrvati gombaju sa svojim materinjim jezikom.

Nije to baš tako.

Prilično tečno govorim dva jezika povrh Hrvatskog i bliskih mu južnoslavenskih (trebalo mi je malo da smislim prikladan izraz da iskažem svoja lingvistička znanja) i imao sam sreću živjeti u obje te zemlje pa i pomalo proniknuti u njihove stavove, mišljenja i strahove.

Nerijetko će se tako na talijanskoj televiziji naći emisija u kojoj će se sprdati sa pogreškama u govoru javnih osoba. Ne govorim o lapsusima koji se svakome događaju, nego o ismijavanju neznanja gramatičkih pravila, slaganju vremena, jezičnim konstrukcijama.

I ne treba tu previse kopati - ne radi se o nekim rijetkim slučajevima karakterističnim samo za nekoliko osoba na javnoj sceni - Talijani su vrlo svjesni da im jezik nije ni lagan ni logičan. Naravno da neke stvari skuže tek kad im stranac (khm, khm) na njih ukaže, ali nerijetko i sami priznaju da se nađu u dilemi kako i kada nešto pravilno izreći na "svom materinjem". O pisanju da i ne govorim.



Pravilno pisanje talijanskog je nešto za što nikad nisam imao ni volje ni smisla. I to ne samo zbog naglasaka na slovima koje mrzim još iz doba dok sam se u srednjoj mučio s francuskim, ili zbog dupliranja slova za koja nikad nisam sto posto siguran jesam li ih baš točno posložio, niti zbog članova koji se vežu sa prijedlozima pa pred nekim slovima postaju ovo ili ono brrrr... Ne, talijansko pisanje, osim tih gramatičkih i pravopisnih zavrzlama, zahtijeva i usvajanje određenog cifrastog, da ne velim fiškalskog stila u kojem sve vrvi ispreplitanim i umetanim rečenicama, kitnjastim izrazima, viticama i cvjetićima.


A što tek reći za engleski?

Engleski jezik praktički nema standard niti u govoru niti u pisanju. Nema naime akademije ili druge ustanove koja bi se o jeziku brinula i propisivala što jest "u duhu jezika" a što nije. Uglavnom se sve svodi na evidentiranje onoga što se u jeziku već dogodilo.

Službeno ga se govori u brdu zemalja, pa imaš Indijce kojima je engleski materinji, Amerikance, Australce, Škote, Irce, brojne afričke zemlje itd. itd.

Zato i jest moguće da se svake godine novi i novi izrazi dodaju u rječnike, ne zato što su neki učeni ljudi sjeli pa izmislili novu riječ za neki pojam, nego je riječ prvo spontano nastala kako riječi obično nastaju, a učestalim korištenjem ušla je u standardni pojmovnik. Sumnjam da bi se ikada neki akademik domislio, recimo, izraza "Chelsea tractor"...

Chelsea tractor noun [C] British English /telsi trkt/
a large, four-wheel drive vehicle such as a Land Rover™ which is driven in towns and cities for ordinary domestic purposes


I sad, kad je već jezik tako fenomenalno razgranat i multinacionalan - kako odrediti tko ga zapravo ima pravo zvati materinjim, tko ga mora učiti i kome je težak?

A da je težak, težak je.



Da vidiš kad se sjevernjaci uhvate pokušavati "pravilno" izgovarati glasove - ili oni iz istočnog londona. Sjetimo se samo Pigmalliona iliti My Fair Lady (musicala po Shawovoj drami) - zar se ne muči tamo gospođica Doolitle upravo sa govorenjem materinjeg joj jezika ...

I tu i jest caka - po mom mišljenju.

Materinji jezik kad ga svrstavamo po naciji kojoj pripadamo i materinji jezik kad mislimo na ono što i kako zbilja pričamo "po doma" - nije ista stvar.

I Dalmatinac i Zagorac pričaju Hrvatski, ali to ne znači da im je i onaj pravi materinji jezik - jednak.

Obojica zato imaju problema sa savladavanjem jezičnog standarda, ali ne i sa govorenjem na materinjem jeziku ...

A potpuno jednake probleme sa jezičnim standardima, izgovorom, dijalektima, gramatičkim i pravopisnim pravilima imaju i Talijani, bas kao i svi oni narodi kojima je materinja neka varijanta engleskog jezika.

Nije zato problem sa Jergovićevim junakom što on ne zna materinji jezik, problem je što bi se on htio predstaviti drugačijim nego što jest. Učenim ili nacionalno svjesnim, mudrim ili načitanim. Pa lupeta pokupljene riječi bez nekog smisla.

A to nema veze sa jezikom na kojem govori - nego sa prazninom u prosttorima iznad usne šupljine.

4 komentara:

Nebojša Grbačić kaže...

Huh, pratim na forum.hru slične teme o jeziku i naprosto uživam dok se jezičari počnu međusobno klati. Zaključak se uglavnom svede na činjenicu da se jezik razvija te da postoji neki standard kojemu trebamo težiti, ali kojemu uglavnom ne znamo težiti.
Što se engleskog tiče, taj je jezik i izniman i iznimka iz mnogo razloga. Meni najvažniji od njih je taj što 'novinarski engleski' je predivan jezik, a tek mogućnosti koje daje u igri riječima... divota!

Anonimno kaže...
Administrator je uklonio komentar.
etotako kaže...

Odlican post N!

Mia kaže...

Lijepo si ovo objasnio. Ja bih jos samo dodala da problem s materinjim jezikom nastaje i uslijed sve rjedjeg koristenja istog. Jer, ako ti ili ja vise od pola vremena (nekad i 100% vremena) svakog dana provedemo pricajuci jezik zemlje u kojoj zivimo, a koji nam nije materinji, za ocekivati je da ce materinji s vremenom poceti "sepati". Jezik se treba vjezbati, izgradjivati i obogacivati svakodnevno, inace izrazavanje ostaje, u najmanju ruku, na nivou one dobi kad smo napustiti svoju zemlju (kod mene je to bilo 18g) ili sve vise i vise "sepa" i "zakrzljava".