Suddenly Zrinka

Bilo je to jednog normalnog svibanjskog jutra kad sam natrapavsi na ovaj post kod Jesusa procitao njegovu top listu najboljih blogera. Jedno ime mi je bilo potpuno nepoznato pa sam kliknuo na link.

Tako sam otkrio Zrinku.

Interesantno, prvi me post nije bacio na koljena. Bio je posljedica viroze, a ja bas i nisam imao vremena za citanje starijih zapisa. Onda sam se vratio vidjeti novi post kad je blog osvjezen, procitao raspravu o Da Vinci Code-u i ostao uhvacen. Prosetao sam konacno i po starijim zapisima (nazalost nisam stigao procitati sve, ali jednom hocu) ...

Zrinka lijepo veli za svoj blog - "jednom riječju, ovaj blog nije liberalna demokracija nego isključivo moja prčija na kojoj ću se ponašati točno onako kako mi padne na pamet, a u okvirima pravila koja mi nalaže korištenje usluge Blog.hra. Ako vam se to ne sviđa, a vi lijepo nemojte ovamo dolaziti. Nikomu neće biti žao"




Taj i jos nekoliko komentara jasno pokazuju da je gospodja no-nonsense bloger i iskreno govoreci nisam ocekivao da ce se odazvati na moju molbu da odgovori na nekoliko pitanja. Tim prije sto je nasa komunikacija do sada bila iskljucivo jednosmjerna (ja sam naime tu i tamo ostavio poneki komentar na njenom blogu). Naravno da sam ostao ushicen kad sam u inboxu pronasao njezine odgovore. Prva dama koja je odgovorila!!

I to kakva dama. Zrinkino mi je pisanje naprosto neodoljivo. S lakocom i s puno stila nize slike i asocijacije u tako besprijekornom ritmu da se, kad dodjes do tocke na kraju posta, moras samo podsjetiti da treba disati ... dok citas, ne dises da ne pokvaris nesto ...

Volio bih kad bih mogao tako pisati i pokusavam se tu i tamo prisiliti da barem ne meandriram od teme onoliko koliko mi misli bjeze ... ne vjerujem da mi bas uspijeva, ali kad bi svatko mogao tako pisati ne bi ni bilo vrijedno divljenja, zar ne?

A sad ono sto me zanimalo ...

1. Trazio sam prvi post na tvom blogu i pronasao onaj o prvoj recenici. Ne znam da li je to bas onaj prvi post, ali kako ti je uopce palo na pamet pisati blog?

Prvi post bila je nebulozna petljancija koja bi se dala sazeti u: "Majkumu, koji je ovo KIKI? Sto cu s ovim cudom?". Zbog opce gluposti i bezvezizma taj sam post ubrzo izbrisala, a onaj o prvoj recenici dosao je nakon njega. Mislim i da je tematski prikladan kao prvi post.

Kako mi je palo na pamet pisati blog?

Ja sam internetska veteranka s odavno dijagnosticiranom skribomanijom na neprimjerenim mjestima. Kada sam se 1996. godine prvi put zakacila na internet, vrlo sam se brzo nasla na news grupama i premda sam ondje uzivala u raspravama, zapocela nekoliko prijateljstava i jedan poslovni odnos, vjecito su mi prigovarali da pisem "seminarske radove" i predugacke postove.
Nakon dvije godine "njuzanja" preselila sam na dva danas neaktivna foruma koji su mi neko vrijeme bili najcesci ventil za ispucavanje skribomanskih nagona. Sada vidim da su oba tezila formi bloga (dugacki postovi), pa su zbog toga i bili kratkoga vijeka. Na sudjelovanje u takvim forumima, na citanje tudjih "seminarskih radova" i odgovaranje u istoj, dugackoj i promisljenoj formi - odlazi previse vremena. Ljudi se s vremenom umore. Ne toliko od pisanja koliko jedni od drugih.

Kada su se ta dva foruma umorila, zbog nastale sam praznine u internetsko-skribomanskom hobiju pocela visiti na Forum.hru, koji mi nikada nije potpuno sjeo zbog nekompatibilnosti mojih skribomanskih s ceterskim sklonostima drugih raspravljaca. No ondje sam jednog dana otkrila crveni gumbic s natpisom "blog", kliknula ga iz iste one znatizelje koja bi me u drugoj situaciji navela da nehotice zapocnem nuklearni rat, iza gumbica otkrila naslovnicu Blog.hra i ustolicen popis "cool" blogera medju kojima sam prepoznala nickove s Foruma. Svidjelo mi se sto svi ondje pisu kako i (u mom slucaju najvaznije) KOLIKO hoce pa sam vjerojatno pomislila: "Oho, evo forme za mene!" i - the rest is history.

Ne bas, ali tako se kaze.

2. Pokusavam se ugledati na neke stvari u tvom pisanju i tvom blogu. Smije li se znati tko su tvoji uzori? Tko su ljudi cije blogove obavezno citas i cijim blogovima bi volljela da tvoj blog nalikuje (kad velim "nalikuje" ne mislim konkretno na dizajn ili na teme ili na publiku - mislim na bilo koji segment)

Nemam blogerskih uzora.

Opcenito, krasi me antipaticna arogancija zbog koje vjerujem da ne poznajem nikoga tko pise bolje od mene pa da bih se na njega mogla ugledati. Izuzetak su Dave Barry, Nick Hornby, Margaret Atwood, Tom Wolfe, Cehov, Kafka i Tolstoj, ali njih ionako ne poznajem pa se uklapaju u jednadzbu :-).

Ima blogera koji pisu ODLICNO, ali pisu drukcije nego ja pa se nikada ne bih snasla u podrazavanju njihova stila. Recimo, Porto je sjajan bloger, pise besprijekorno, ali nikada ne bih mogla niti htjela pisati kao on. Sigurna sam cak da se njemu i meni pri pisanju u glavi odvijaju dva potpuno razlicita mentalna procesa - on price SMISLJA, oblikuje, zaokruzuje, a ja ih trazim i ponekad cak niti ne pronalazim, ali svejedno napisem nesto iz te "potrage" (zato mi se blog i zove tako kako se zove).

Sto se drugih blogera tice premda su mi oni koje citam uglavnom OK (Blini, Rutvica, 2tref, Xiola, Marisi, Milou, Rahatli), nikad me ne nadahnjuju na nesto sto bih JA napisala. Dozivljavam ih kao potpuno nepovezane tockice u prostoru ili, da se izrazim matematicki, linearno neovisne vektore.

Neki ce me njihovi tekstovi zadiviti, ali nikada necu pomisliti: "Joj, kak je ovo dobro, DA SAM BAREM JA TO NAPISALA". S nekim cu se autorima mozda upoznati i sprijateljiti, ali nikad necu SAMO ZBOG DOBRO NAPISANOG TEKSTA pozeljeti upoznati osobu koja ga je napisala. Tako da citanje drugih blogova i drugi blogeri nemaju znacajnijeg utjecaja na moje pisanje bloga.

Vjerojatno sam zbog toga i prilicno kilava kad je rijec o raznoraznim blogerskim "udrugama", "pokretima", "inicijativama", druzenjima".

Ne mislim da je bilo sto od toga lose, dapace, ali meni je blog prije svega MOJE pisanje s kojim drugi blogeri imaju veze jedino utoliko sto nastanjujemo istu internetsku domenu pa cu tu i tamo svratiti do njih.

U kontekstu drugih blogova mogu jedino kazati sto nikako NE zelim na svojem blogu, a susretala sam cak i na nekima koje rado i cesto posjecujem.

Prvo, NIKAKO ne zelim biti nelojalna, ni osobno ni poslovno. Nikad na svom blogu necu napisati nesto o svom sefu ili kolegama, ne bi mi nikada na pamet palo pisati "price iznutra" s, recimo, Motovun Film Festivala na kojem povremeno radim... Takvo sto ne bih pisala cak ni da se skrivam iza anonimnog nicka jer mi je fuj.

Isto vrijedi i za prijatelje - katkad ce se na mom blogu mozda i naci post na temu: "Jedan mi frend neki dan rece...", ali - kao sto to kaze disclaimer koji imam na Zrinskom pismu - SVE NAPISANO NIJE UVIJEK I ISTINA pa kada procitate "jedan mi frend neki dan rece", to u stvarnosti najcesce znaci da sam ili nacula razgovor od potpuno nepoznatih ljudi ili da taj "frend" uopce nije frend nego daljnji rodjak moje susjede ili nesto pedeseto. KORISTIM se motivima iz stvarnosti, ali ih uvijek umotam u elemente fikcije, kupujem, prodajem, oduzimam i dodajem :-). Nikoga ne razotkrivam. Nisam novinarka Nacionala, Imeprijala i ostalih jalova. Zanimaju me price, a ne ljudi.

Drugo, trudim se da mi blog ne bude dubinsko poniranje u bilo ciju, pa ni MOJU intimu. Nikog zivog ne zanima (tj. MENE ne bi zanimalo) kakva me depresija hvata u sumorna zimska jutra, truc, bla i ostale GLUPOSTI. Nisam ni narociti ljubitelj stvarnosne proze u kojoj autori pisu o tome kako bljuju pokraj hrpe smeca nakon sto su cijelu noc pili pelinkovac iz ocaja zbog navucenog tripera kod kurve pa to ne volim ni na blogu. Iznad svega, ekstremno ispovjednicko bloganje veoma je nalik pisanju pokraj otvorenih vrata niti je ikome interesantno niti je pristojno. Koga briga na kojoj strani kreveta spavas i kako se osjecas kad imas menstruaciju!

Trece, mom senzibilitetu nikako ne odgovaraju lirsko-poetski ispadi pa onda (osim u slucaju Porta i Carice) ne citam ni takve blogove, a omakne li mi se ikada da takvo sto napisem na svom blogu, zabit cu se ceomice u prvi stup javne rasvjete.

3. Osim iznosenja osobnih razmisljanja ili stavova - ima li tvoj blog i neku drugu svrhu? Zelis li njime jos nesto postici ili mislis da si sad dosegla maksimum?

Ne znam sto bi u kontekstu pisanja bloga znacilo "doseci maksimum". Ja volim pisati, u zivotu se pisanjem bavim i amaterski i profesionalno i volim da ljudi citaju ono sto napisem. Jedina je svrha mog bloga prakticno konzumiranje te strasti.

4. S obzirom da si potpisala blog punim imenom i prezimenom zanima me kako premoscujes virtualni i stvarni svijet? Imas li iskustava sa ljudima koji su te prepoznali u stvarnom zivotu preko bloga i sto mislis o blogerima koji ne koriste vlastito ime i prezime?

Imam nekoliko razloga iz kojih blog potpisujem punim imenom i prezimenom. Prvi je autorski i u korijenu mu je cista tastina. MRZIM kad me ljudi kopiraju.

Uvijek se nadje netko tko takvo sto radi maliciozno, tko iskoristi tvoje rijeci i potpise se pod njih ili te uvuce u raspravu za koju niti ne znas da se odvija (to je, recimo, slucaj kad ti pejstaju tekstove po forumima). Zbog toga sam pod svoje blogovske tekstove stavila potpis, da se zna da je to MOJE i da plagijatorima mogu krkat majku kad me obestete.

Drugi razlog je taj sto se, otkad internetski "dejstvujem" oko mene stalno skuplja mala, ali neugodna grupica ljudi kojima je najveci gust priprijetiti da ce mi razotkriti identitet jer su me "skuzili" i negdje drugdje, a ne samo na njuzima, forumu, blogu...

Ono sto me kod takvih likova najvise zivcira je to sto UZIVAJU u pomisli da bi me svojom prijetnjom mogli prestrasiti. A to je nebulozno. Ja sam obicna zena, nisam sudjelovala u ratnim operacijama, tajkunskim pretvorbama niti svercanju droge od Vardara pa do Triglava. Ne znam koji bi to djavo oni htjeli razotkriti o meni, ali je ocito da se hrane na ljudskome strahu od "izlozenosti oku javnosti" pa sam ih preduhitrila i oduzela im oruzje kojim prijete.

Kad god netko uleti s forom: "Sad cu ja svima reci tko si i sto si", mogu mirne duse odgovoriti: "Da, ja sam Zrinka Pavlic, pisem blog, pisem za Cosmo, radim kao redaktorica i terminolog u jednoj prevoditeljskoj agenciji, imam visak kila, rascupanu kosu, 35 godina i ponekad hrcem ko bizon"!

Na kraju, tu je i ono o lojalnosti sto sam spominjala u jednom od prethodnih odgovora. Ako nekad i napisem nesto cime cu nekoga uvrijediti ili sefu otmem pola sata radnog vremena za pisanje bloga, nije fer da pred sebe kao stit stavim internetski pseudonim. To mi je uzasno ljigerski. A sto se tice "razotkrivanja identiteta i ogoljivanja privatnosti", nisam ni premijer ni agent tajne sile.

U svim ostalim slucajevima anonimnost je ili besmislena ili upravo ona maska kojom se branis od stajanja iza vlastitih rijeci i postupaka. Tu se negdje krije i odgovor na pitanje sto mislim o blogerima koji ljubomorno cuvaju svoju anonimnost.

5. Pratis li posjete blogu i koliko te zanimaju posjetitelji tvojeg bloga? Smatras li broj posjeta tajnom i trebaju li je blogeri tajiti? Postoji li neka granica koju zelis dostici i sto ces kad ju dostignes?

Tu i tamo pogledam sto kaze stat.counter koji sam instalirala na blog jos 2004. i to bi otprilike bila granica mog interesa. Nemam nekih ciljeva, samo mi je drago da mi ljudi posjecuju blog, da citaju ono sto sam napisala i da komentiraju.

6. Koliko vremena dnevno/tjedno trosis na svoj blog? Kad govorim o utrosenom vremenu ne mislim tu samo na vrijeme potrebno da se otipka novi post nego i na dizajniranje, istrazivanje za obradu neke teme, ucenje o nekom novom alatu i slicno. Jednostavno, koliko vremena mislis da bi dobila kada bi se sutra prestala baviti blogom?

Ne bavim se blogom kad imam drugih obaveza pa mi je tesko kazati koliko vremena dnevno/tjedno/mjesecno trosim na blog jer to varira. U pocetku sam se blogom zacijelo bavila mnogo vise nego danas jer je igracka bila nova pa sam svaki trenutak dokolice trosila na njega, a sada se izjednacio s drugim stvarima koje cinim u slobodno vrijeme. Mislim da u prosjeku jednom tjedno napisem novi post, dvaput godisnje promijenim dizajn i... to je to. O vremenu koje mi je potrebno za pisanje pojedinog teksta ne bih ovom prilikom jer se profesionalno bavim pisanjem i to smatram poslovnom tajnom :-))))

7. Postoje li neka znanja koja nemas a vjerujes da bi ti da ih imas bilo ugodnije, zabavnije, udobnije ili jednostavnije blogati?

JAVA!!! Ja sam, web-dizajnerski gledano, zastala na HTML-u i CSS-u. Nemam pojma o Javi, a da je znam, blog bi mi drukcije izgledao.

8. Sto bi se moralo dogoditi da prestanes pisati blog?

Ne znam.

9 . Sto mislis o blogerima koji svoje dobrouhodane blogove koriste u komercijalne svrhe za promociju novih proizvoda?

Ovako, na prvu loptu - sve najgore. No na drugu loptu - kada netko od blogera napise knjigu i reklamira je na blogu, to mi je OK pa se onda pitam koja je razlika izmedju knjige, haljine, ogrlice ili rock-balade. Neka ih. Dokle god je rijec o kreativnom djelu samog blogera, podrzavam. Ne kazem i da cu kupiti :-).

10. Sto mislis koliko je tvoj blog vazan tvojim citateljima ili na
"hrvatskoj blogerskoj sceni" uopce? Osjecas li obavezu napisati novi post?

Ne osjecam nikakvu obavezu, a svoj blog smatram jednako vaznim kao i druge kvalitetne blogove. Mislim da bi trebalo biti vise blogova kao sto je, recimo, Portov, 2trefov, Blinin, Rutvicin, pa i moj. Naime, blog je, kao i mnogi drugi dijelovi interneta, bolno demokratican prema nepismenima pa je vecina blogova
upravo takva (nepismena, nebulozna i glupa). Moj i drugi pobrojani blogovi to nisu pa ih dozivljavam kao nesto sto, ako vec citas blogove - vrijedi citati.

Ako ni zbog cega drugog, a onda zbog prosirenja vokabulara, interesa i nacina razmisljanja. Moj blog u tome nije nista vazniji od ostalih pismenih i pametnih blogova, ali je dobro sto postoji - mozda pridonese kriticnoj masi pameti potrebnoj da se s interneta skine stigma gluposti kojom je bremenit.

Ah Zrinka ... ako ste dosli dovde citajuci nadam se da cete imati volje i ostaviti komentar ... neki dan je Ribafish izazvao enormno zanimanje u posjetama, ali broj komentara bas i nije proporcionalno rastao ... prionite dakle, pa da cujemo sto mislite o intervjuu? Slazete li se sa Zrinkinim stavovima?