Treci interview - Ribafish

And now something completely different.

It's ....

Neutrinov interview s Ribafishem.

Uh, bas sam se uzivio u ovu novinarsku ulogu. A cini mi se da se i vama svidja. Prva dva interviewa prosla su dobro, nije bilo negativnih komentara, a vidjet cemo hoce li vam se svidjeti i ostali. Iako, moram priznati da kvalitetu ovim interviewima ne daju moja pitanja nego pismenost i stil blogera koji su ljubazno na njih odgovorili.

Danas je taj ljubazni bloger gospodin Ribafish. Ili kako on to lijepo kaze na svom blogu: "Ja sam Ribafish. Muškarac u srednjim tridesetim s mozgom drčnog srednjoškolca koji mrzi lektiru i koji je prvi put primio sisu, popušio joint i strusio gajbu orošene pive. I to u isti dan."



Pa sto je to uzorno u blogu tog gospodina? Zasto je on medju intervjuiranima?

Zato sto on zivi ili se cini da zivi onu drugu stranu ... Ako je Mracni blog mjesto za ozbiljne razgovore, ucenje i analizu - Ribafishev je blog susta suprotnost. Neozbiljnost, e-mail forvardushe, dogodovstine prve postave curling cluba Cudnovati kljunas, price o malom Roku i objektima masturbacije - sve umijesano i sve mjestimicno toliko smijesno da u mom open-space uredu moram izmisljati kojekakve isprike zasto sam tako crven i otkud suze ... ljudi ne znaju jesam li uzasno emocionalan ili patim od alergija...

Evo sad mojih, uvijek istih, pitanja i Ribafishevih odgovora na njih.

1. Kako ti je uopce palo na pamet pisati blog?

Bez veze. Miha je zatrudnila i skuzio sam da je prilicno zajebato radit od 9 do 6 u BBDO-u i onda do 8-9 u Kliku, jer bi doma dosao strgan poput centarfora Kamena. Onda me zvalo iz Playboya pa sam dao dva otkaza i otisao na novo i odgovornije radno mjesto. Tamo sam trebao dokazat da sam uspio odrasti i pisati ozbiljnije. Znaci, nema vise rijeci poput drkica, krmelj, scegetavcek, Zak i drugih, nego dobit neciji tekst u ruke i od dreka napravit pitu ili od sfinginih memoara citljivo stivo.
Ubrzo sam shvatio da mi fali izdrkavanje na papir, odnosno tastaturu, a glavni je razlog bio sto mi kolumnu «Dnevnik trudnog muskarca» cija su prva tri nastavka objavljena u Kliku nisu htjeli nastaviti u maticnom magazinu niti u ijednim novinama u kuci. A imao sam puno toga za rec. I tako mi je DJ Seljo (vratit cu ti Futurame, majkemi...) pripomenuo nesto o bloganju, ja ubacio prva tri dnevnika, dodao jos dva i tako se navukao...
Uglavnom, falio mi je ventil za ispucavanje. Zbog obaveza oko familije morao sam se ostaviti plivanja, a blog je u tom trenutku sasvim slucajno ispao ta nekakva zivotna vegeta da mi se isti ne svede na kuhanje, pospremanje i gledanje televizije.

2. Neki aspekti tvojeg bloga su mi zakon. Smije li se znati tko su tvoji uzori? Tko su ljudi cije blogove obavezno citas i cijim blogovima bi volio da tvoj blog nalikuje (kad velim "nalikuje" ne mislim konkretno na dizajn ili na teme ili na publiku - mislim na bilo koji segment)

Problem kod bloga je što ne postoji cenzura. Znaci, mozes ti napisat 10 fantasticnih postova, ali uvijek se dogodi pad. Zato bi trebala postojati autocenzura i u miru procitat ono sto si napisao i onda cesto to i bacit u smece. Ja nazalost nisam takav jer sam egotripas i kvantitetdzija pa mi izleti i pokoje govno. Dmj i Svijetuboci nisu takvi. To je pjesma. Oni se radje strpe tri tjedna pa napisu nesto tako jasno i na mjestu i uzasno duhovito na sto bi ti htio ostavit komentar, ali su oni svojim postom vec sve rekli. Da imam para, to bi odma stampao i stavio na kioske i ucio djecu kvaliteti pisanja i smislu života. Ma literatura, proza, zakon!
Dosta sam subjektivan u izboru, jer od bloga trazim samo jednu stvar – da me zabavi. Kad naletim na dnevnik pristavog pubertetlije koji misli da je frajer jer je susjedovom cucku zapalio rep, ili dvanaestgodisnjakinje koja pise kako se smsala s frendicom jer joj je bilo dosadno na satu kemije - pozlije mi.
Isto tako, volim otic na blog ljudima koje osobno poznam iako puno vise treba cijenit kad se navuces na nekog ko je potpuno imaginaran. Vinkovci, Sisa, Mufasa me uvijek nasmiju, a u Cacinacke Alkose cu se uclanit prvom prilikom. Najprofesionalniji su daleko Lebowski i Zrinsko pismo. Tako bi i ja htio pisat ali ne ide...

3. Objavljujes gotovo svakodnevno. Osim dnevnika tate i objavljivanja viceva - ima li tvoj blog i neku dublju svrhu? Zelis li njime jos nesto postici ili mislis da si sad dosegao maksimum?

Moj ti je san da zivim na brodu, ujutro izvadim vrse, ocistim ribu, okupam se, suncam i onda otvorim lap, nesto nazvrljam, posaljem i krenem radit rostilj dok otvaram pivicu. Mrzim ured, radno vrijeme, guzvu u tramvaju i carape na nogama.
Cilj mi je nekako se izborit da imam masno placenu kolumnu i punim je otkud hocu, kako hocu i cime hocu. Ko ona sisata s ruznom bradavicom iz seksa i grada.
Blog je ta stepenica na putu do vrha koji se jednostavno mora proc. Znam da sanjam, ali nadu mi niko (za sad) jos nije ubio. A divno je sanjati...

4. Blogas ne skrivajuci identitet. Vjerujem da ti to nekako koristi i u privatnom zivotu. Kako premoscujes virtualni i stvarni svijet? Imas li iskustava sa ljudima koji su te prepoznali u stvarnom zivotu preko bloga i sto mislis o blogerima koji ne koriste vlastito ime i prezime?

Sve je stvar izbora. Davno sam odlucio eksponirat Ribafisha kao budalu koja se slika u gacama, prica o nejebici i vrijedja lose pjevace, iako sam u stvarnosti odgovoran tip koji uredno placa racune i tri kredita. I to mi se svidjelo. U danima Klikove patrole po gradovima slijepe snas upoznao sam toliko dobre i normalne ekipe da bi najradje uzeo kameru i isao okolo i zajebavao se s njima dan i noc. Volim upoznavat ljude i tulumarit s njima, i do sad sam imao samo sjajna iskustva. Volim vrijedjat, ali uvijek iznesem argumente. Dajem da me se zajebava zbog moje skembe, celavosti i gluposti, ali nekad zaboli kad ti se javi retardirani primitivac zbog kojeg bi najradje ugasio i blog i poslao i njega i cijeli svijet u pizdu materinu, ali se onda smirim i nastavim.
Virtualni svijet je zakon, ali je kurac prema stvarnom svijetu. Ko kad se baris preko iskrice i kad odeš na sastanak pozelis si ispalit cijeli sarzer u usta jer je zenska koja te ceka na trgu totalni gaboroidni kreten i da ono na netu nisu njene sise. Kao što to ni nije tvoj penis bonus, ali nema veze...

S Bobikom sam popio pivu i zakleo se doc na tekmu Mladosti, Amber i Ivana su moje princeze dizajna, u Analnu sam se zaljubio ko beba u lilihip, Liftboy mi je napravio sendvic od kulena u Osijeku i par bannera, par ljudi pokušava i dalje napisat nešto za Playboy preko mene, Fashion je cak i uspjela, i uglavnom – genijalna stvar za upoznat novu raju i gaju i vlaju...

Blogeri koji se skrivaju iza nicka imaju tu prednost da mogu bezbrizno hodati svijetom. Egotriperaši imaju tu prednost da ih ekipa zaustavi i plati im pivu. Sve ima svoje prednosti i mane.
Nekad stvarno poželim uzeti nadimak «Drktur» ili «Zmrmbljina Ukrudba» i pocet ispocetka, ali brate, hranim troja usta i dvoje dojke i vrijeme za blog polako ali sigurno ustupa mjesto vremenu za fuseve.

Apropos, Senior Copywriter radi vrhunske reklame za vase proizvode! Trebate web design, dizajn proizvoda? Zna Riba ljude! Nema problema, javite se na ribafish@hotmail.com!

5. Koliko pratis i koliko te zanimaju posjetitelji tvojeg bloga? Postoji li neka granica koju zelis dostici i sto ces kad ju dostignes?

Naravno da pratim. Egotrip, kazem ti... Prvih dana mi je bila vazna kvantiteta, a kad sam presao tisucu komada dnevno i pretekao Analnu, postalo mi je bitnije da imam neku kolotecinu s ljudima koje pratim i koji prate mene. Kad ti neka velicina ostavi komentar, ponadas se da mozda i dobro pises... Granica?
Svejedno mi je. Nek me cita sto ljudi koje cijenim i nek budu potpuno zadovoljni – ja sretan.

6. Kako vec rekoh gotovo svakodnevno si na blogu, zanima me koliko vremena dnevno/tjedno trosis na svoj blog? Kad govorim o utrosenom vremenu ne mislim tu samo na vrijeme potrebno da se otipka novi post nego i na dizajniranje, istrazivanje za obradu neke teme, ucenje o nekom novom alatu i slicno. Jednostavno, koliko vremena mislis da bi dobio kada bi se sutra prestao baviti blogom.

Kume, ja sam ti totalna seljacina za kantu. Kad mi dosadi slika ili boja, okrenem Amber ili Liftboya (vidiš, nisam dugo Ivanu cuo - javi seeeee...), a dok sam ovaj Neocounter ubacio, trebalo mi je tri dana i noci. Star sam. Na Spectrumu odrasto. Jos ne znam izbacit ono da mi «i» nije automatski veliko u jebenom wordu...
Kad zapnem napisat nešto posteno, odu tri sata, jer moram
sve triput pregledat dok nisam skroz zadovoljan. Imageshack je iz raja izasao, i to ti je to od dizajna. Nemam volje za avladavanje dizajna. Neka se mladji brinu o tome...
2-3 sata izgubim kad pisem taj dan. Toliko bi dobio vremena od 10 navecer do 2-3 ujutro, s tim da primarno fusam dok sjedim za compom, al eto. Imas bolji prijedlog?

7. Postoje li neka znanja koja nemas a vjerujes da bi ti da ih imas bilo ugodnije, zabavnije, udobnije ili jednostavnije blogati?

Da. Da govorim u neki mikrofon a to što kažem se samo ispisuje na ekranu. Tipkam ko retardirana kokos. Sporo i s greskama. I cesto izgubim fabularnu nit. Jebote, covjek ide na mjesec, a nitko se nije sjetio da odjebe tastaturu i da ustedimo sate i sate...

8. Sto bi se moralo dogoditi da prestanes pisati blog?

Da mi neko da godisnju kartu za bazen od 9 navecer pa nadalje. Za prva dva-tri mjeseca. Onda bi se zazelio. Kazem ti, da mi netko ponudi 20.000 kuna mjesecno da pisem dnevnu/tjednu kolumnu i kaze mi da ostavim blog - pa-pa bloganje. Ali kako se to ne dogadja postenim ljudima, i dalje uzivam u sakacenju reklama i opisu pivskih avantura.

9 . Sto mislis o blogerima koji svoje dobrouhodane blogove koriste u komercijalne svrhe za promociju novih proizvoda?

Zašto ne ako je sa stilom i ukusom. Pa i ja sam jedan od njih. Zašto ne naglasit da ce u novom broju Playboya izac pictorial s Hiromi Oshimom, kad je obozavam i kad je to stvarno dobra stvar! To treba znat. Ako ti napises blog za Ciglanu Artukovic-Prcic i pises samo o ciglama i stavljas slike cigli, svi ce te odjebat. Ako mudro uguras nesto na svoj blog i time ne iznerviras posjetitelje nego ih zaintrigiras – nikom nis ne fali. Ja i dalje pokusavam preko bloga privuc sponzore za Curling Klub sto nikog ne zanima, a posjecenost je i dalje oko 1100-1200 dnevno. Treba znat mjeru iako se lako zna zasrat.

10. Sto mislis koliko je tvoj blog vazan na hrvatskoj blogerskoj sceni? Osjecas li obavezu napisati novi post?

Blog – to sam ja. Bez mene je to goli kurac! Nema bloga do moga, jebem li vam...

Zajebajem. Ja sam sretan kad nekog nasmijem jer se i sam obozavam nasmijat.
Nema mi draze stvari nego kad ujutro otvaram mail i vidim dobar vic, sliku ili sisu. Nekad bi to forvardirao dalje na 30 adresa, a sad to podijelim s tisucu ljudi koji vole iste fore kao i ja. Ne osjecam se kao neko poseban niti nenadomjestiv i bit cu presretan kad otkrijem neki novi, duhoviti blog. Poput Frkachua i oda njegovom Veseljku ili Kilvara d skora, alias Govnara smrti, alias...
Dok sam radio u školi (prof. Geografije), skuzio sam da koliko god se ti trudio da te cijeli razred slusa i cijeni, uvijek je unutra 80% mediokriteta, 10% glupih i zlih i 10% natprosjecno inteligentnih i zainteresiranih. Nikad ne mozes zadovoljit sve. Tako je i s blogom. Ima idiota, ogromna hrpa nesazvakanog smeca i par bisera. Htio bi pisat tako da me se jednog dana svrsta u tu gornju kategoriju. Jedan od mojih najzescih kriticara i stalan posjetitelj bloga, covjek koji me prepoznao u Kliku i poducio me osnovama novinarstva neki dan mi je nasapunao ns da koji mi je kurac bio u svibnju i lipnju da pišem onakva sranja? Mozes ti sam sebi super izgledat i super pisat, ali divno je kad te neko tako uzemlji. Ispricavam se vjernim citateljima zbog losih postova, ali vracam seeee!!!

Jucer sam cuo na telki reklamu za novi album Hanke Paldum, a u pozadini stara koza jodla tekst – «Ja sam bogom dana, nisam ikebana...» Odvalio sam se od ljudske gluposti i shvatio da imam potrebu to podijelit s ekipom i svima. Mislim da to nije obaveza
nego neki jebeni gust. I dok mi bude stvaralo gust – pisat cu.

Eto.

K vragu, zadnjom rjecju mi je oteo moju omiljenu postapalicu. No, nema veze - snaci cu se valjda i bez nje...

Naime, evo me vec treci put smisljam kako zavrsiti ove postove u kojima donosim interview. Mogao bih sad najaviti slijedeci interview ali to bi mi na neki nacin bilo nepristojno. Svi ste jos tu puni dojmova o Ribafishu i razgaljeni njegovim pisanjem a ja vas prekidam, i odvaracam vam paznju prema slijedecoj intervjuiranoj osobi...

Mozda je to OK u talk-showu na telki ali u ovoj mi se formi cini neuljudno. Necu vam zato najavljivati koja me dama pocastila odgovorima na moja pitanja i otkrila mi kako, zasto, otkad i sve drugo sto me zanimalo. Reci cu vam samo da se isplati ponovo svratiti :-)))