Tko je vlasnik vašeg budućeg leša?

Evo jednog pitanja koje mi se nameće čitajući novine ovih dana i slušajući televizijske rasprave.

Ali najprije malo uvoda.

Nova Brownova vlada odmah je udarnički počela ispaljivati prijedloge za sve i svašta. Jedna od njih je i revolucija u pristupu doniranju organa.

Vladin glavni medicinar predložio je da se teška nestašica doniranih organa raspoloživih za transplantaciju potrebitima namakne od preminulih koji nisu izričito naglasili da se njihovi organi NE SMIJU nikome dati ...

Naime, sva moljakanja, nagovaranja, lijepe riječi i potresne priče nisu uspjele nagovoriti više od 20% stanovništva da se registrira kao donatori organa. 80-ak posto Britanca nit je upisano u registar donatora nit ima karticu i kad ih negdje nešto strefi - samo umru i nikom ništa. Pokopaju ih skupa sa svim rezervnim dijelovima koji su nekome mogli dobro doći ...

Ajde sad malo bez zezanja - godišnje se u UK izvrši oko 3000 operacija sa presađivanjem raznoraznih organa. To je ogroman broj, kad čovjek malo razmisli. Svaki dan 7-8 ljudi dobije novi život zahvaljujući onim brižnima i pažljivima kojima se dalo popunjavati tamo neke formulare i registrirati se kao donator.

Sjajno, zar ne?

3,000 ljudi koji su trebali umrijeti lani, danas je živo i mnogi imaju normalne živote zahvaljujući nečijoj nesebičnosti ...

A opet, na listi čekanja je trenutno više od 8000 ljudi.

Za onog posljednjeg na listi sasvim je sigurno da neće doživjeti sličnu sretnu sudbinu i dočekati organ koji će mu spasiti život.

Na bubreg se prosječno čeka više od 2 godine. Jedan od deset ljudi koji čekaju na srce umre prije nego što dočeka operaciju... u zadnje tri godine lista čekanja je postala duža za 1000 mjesta ...

Paradoksalno, smanjeni broj organa raspoloživih za transplantaciju pripisuje se povećanoj sigurnosti na cestama. Bolji i sigurniji automobili, oštrija kontrola prometa, pojačani propisi o sigurnosnim pojasevima, zaštitnim kacigama i slične mjere smanjile su broj prometnih nesreća sa smrtonosnim posljedicama.

Jednostavno - premalo zdravih registriranih donatora umire da bi se "proizvela" neophodna količina organa kojima bi se spasili životi ljudi na listi čekanja.

Zato onih 20% registriranih nije dovoljno.

Trebalo bi onih 80% nekako registrirati kao donatore, ali ljudi su jednostavno odviše lijeni ... javnost u ogromnom postotku - 90% - pozitivno gleda na donaciju organa, ali nikako da se i sami prijave.

A kao što je poznato, čim čovjek mora nešto komplicirano napraviti kao bi iskazao svoje dobročinstvo - iznenada izgubi volju...

I tako je nastala ideja po kojoj bi svi automatski bili donatori i problemu bi se doskočilo ... naime, trebalo bi ustrojiti dovoljno jednostavnu proceduru koja bi omogućavala onima koji ne žele biti donatori da se izbrišu iz registra. Tada bi oni morali popuniti formular i vjerovatno bi broj ljudi ne-donatora bio vrlo malen. To pak znači da bi se lista čekanja drastično smanjila a možda i spala na potpunu simboliku.

Nije to tako neuobičajena ideja. Naime, mnoge evropske zemlje, poput Austrije, Španjolske ili Belgije imaju slične modele i navodno postižu sjajne rezultate.

No, Britanci se panično boje totalitarizma. U državi gdje se uporno opiru uvođenju osobnih karata ili bilo kakvih sličnih dokumenata koji bi služili policiji ili bilo kome drugom pri identifikaciji osobe koja stoji pred njima - nije baš lako profurati ideju koja i manje paranoičnima prilično vuče na orvelovske motive sa državom koja zna sve o svojim građanima i, u ovom slučaju, koristi ih kao rasadnike organa ...

Prijedlog Brownovog čovjeka jasno veli da bi svaki pojedinac jednostavno mogao odbiti postati donator i ne bi zbog troga trpio nikakve posljedice.

------------------

Ali ja idem i dalje od toga, mene zanima imamo li mi uopće ikakva prava na naša tijela nakon smrti?

Recimo, 50 godina nakon moje smrti, ako se priklonim klasičnom ukopu, postat ću dio ekosistema do te mjere da se baš niakko neće dati utvrditi gdje prestaem ja a gdje počinje gospodin koji leži u susjednom grobu. Korjenčići grma iznad nas nekako će prožeti naše ostatke do te mjere i sasvim je nevjerovatno da bi bilo koji član moje obitelji mogao npr, zabraniti rezanje živice oko groblja temeljem činjenice da su moji organi poslužili za rast te živice...

Ili, prilično je nevjerovatno da bih ikako uspio ostvariti posthumno pravo na raspolaganje crvima koji su došli na svijet zahvaljujući hranjivosti moje jetre ili mesnatog buta ...

Ono što hoću reći je - ako se možemo složiti da kao mrtvac nemam nikakva prava nad mojim posmrtnim ostacima 50 godina nakon vlastite smrti, ili šest mjeseci nakon pokopa - zašto bih imao pravo određivati što će se s mojim organima događati pola sata nakon moje smrti?

Pod preduvjetom naravno da moja smrt nije izazvana samo kako bi se "obrali" organi - iako i u tom slučaju ... što ja tu zapravo mogu učiniti ako sam već mrtav?

No dobro, volio bih da društvo nekako kazni onoga tko bi mi zavrnuo vratom samo zato da se dokopa mojeg nježnog srčeka ... ali pustimo sad kriminal i devijacije - mene ovdje zanima čisti princip - imam li ja ikakvo pravo spriječiti da moje zjenice vrate nekome vid nakon što umrem?

A što je sa rodbinom?

S obzirom da sam se, nezavisno od želja mojih najbližih, za života prema svojim plućima, bubrezima, jetri, jednjaku i debelom crijevu ophodio kao prema mojoj privatnoj prćiji, ne vidim zašto bi mojom smrću itko od obitelji stekao neka prava nad mojom slezenom, ahilovom tetivom ili meniskusom u desnom koljenu?

Nemam ništa protiv da se štogod vrijedi nakon 37 godina raubanja isporuči nekome kome će i tako rabljeno donijeti neko olakšanje ...

I što je najgore ne vidim u ime čega bi itko mogao tražiti da se njegovo tijelo ima prepustiti prirodnom raspadanju nakon smrti ili biti "protraćeno" na rasipanja pepela i slično ...



No, protivnici prijedloga Brownove vlade smatraju ga teškim zadiranjem države u privatni suverenitet i individualnu autonomiju pojedinca.

Oni smatraju da je individulna autonomija iznad svakog prava pa i prava na život ili na medicinski tretman svakog bolesnika.

Ne znam, meni se čini da nakon smrti nemam nikakvu individualnu autonomiju ...


N.B. Ovaj post namjerno nisam ukrasio slikicama. Bilo mi je neukusno postati slike ljudskih organa, a ništa drugo mi ne bi imalo smisla.