Jedan spontani post - dok pijuckam kavu ...


Naletio sam na jednu sliku čačkajući neki dan po vremenskim prognozama i informacijama o poplavljenim područjima.

Ne živimo u području koje pamti ikakve značajnije poplave, Temza nam je dovoljno daleko, a kuća izvan granica stoljetnih linija poplave - ima ovdje web site gdje baš to možete provjeriti i dosta ga je pametno konzultirati prije kupovine nekretnine - ja sam tražio neke sasvim druge podatke za četvrt u kojoj živimo, pa sam pogledao i to.



Ne znam kako bih opisao što mi je tako posebno na toj slici. Očito je da se tu ne radi o katastrofi epohalnih razmjera, očito je da se ne radi o ničemu usporedivom sa Tsunamijem, ili sa otklizavanjem zemljišta u Bangladeshu, uraganima meksičkog zaljeva ili sličnim katastrofama.

No, u perspektivi malog, običnog čovjeka, i ovo je sasvim dovoljno da bude katastrofa.

Kad pogledaš, iz tog nerealnog bazena smeđe vode proviruje cijeli jedan običan, normalan, građanski, srednjostaleški život. Jedan kožnati kauč koji izgleda kao nešto što je ponosna domaćica brižno čuvala - zaštićujući ga prostirkom za svaki dan koja se miče samo kad dođu gosti. Na njemu, spašene dvije fotelje iz iste garniture, nesumnjivo jednako pažene. I zavjesa skinuta sa karniše, da je voda ne uništi - pažljivo položena da se ne zgužva.

Na brižno nijansiranom zidu (jel to boja slonovače ili blijedožuti oker?) još su obješene sve slike, kao da se ništa ne događa, u ogledalu se odražava sav taj mir. Na prozoru još složene sve kristalne figurice - suveniri sa raznih putovanja i beskorisni pokloni dragih rođaka. I jedan stolić za kavu sa dvije vaze, jednom teškom od svijetloplavog stakla sa aranžmanom suhog raslinja, na stolicu uramljena slika dvoje zagrljenih kućevlasnika iz nekih drugih vremena ...

Nad svime bdije, sada poptuno nepotrebno, oko senzora kućnog alarma. Nepotrebno jer uljez je vec ušao i nema više pomoći.

Usred svega toga mira, usred te teške potpuno glatke vodurine koja svojom prisutnošću izaziva čemer, stoji muškarac, pretpostavljam - vlasnik.

Unesrećeni, ako baš želite.

Iako on izgleda kao da mu je malo neugodno zbog svega ovog.



Nije on rasplakan kao kakva baba, ne nariče, ne leleče. Stavio čovjek ruke u džepove (možda da ga neki njihov drhtaj ne oda) skupio usta, utanjio usne i zagledao se negdje pored kamere. Možda prkosno gleda u gospođu koja se nije htjela slikati jer joj je kosa grozna, a sada mu suflira da se ispravi, da uvuče trbuh.

Zamišljam situaciju u kojoj su novinari banuli dok je pušio u dvorištu procjenjujući što će sad dalje biti, hoće li se voda povlačiti ili će opet padati kiša. Oni bi malo poslikali za BBC. Gospođa ih odmah vuče u dnevnu sobu da vide tu strahotu, ali fotografu fali vertikala, slika mu je praznjikava i neinteresantna, pa moli da mu netko stane pred objektiv, ne bi li kompozicija dobila na punoći.

Konačno dovuku njega, usred njegovih briga da im pozira. A on od muke ne zna što bi sa sobom. Druge su njemu stvari na umu. Pitaj bloga jel kuća osigurana. Ako i jest, tko zna hoće li osiguranje htjeti pokriti troškove. Ljetos su nešto pričali da nekima nisu priznali štetu. Davali su i neki broj telefona, ali tko bi se sad pri vragu toga sjećao. Polica je sigurno među svim ostalim dokumentima koje su sinoć digli na kat da se ne smoče, ali tko će je sad naći? A ne sjeća se više točno što je odgovorio kad ga je onaj balavac u jeftinom sintetičkom odijelu lani pitao želi li pokriće protiv svega ... i kakvo im je to glupo ime "protiv svega" kad postoje neke stvari koje njome nisu pokrivene ...
Tko do vraga čita ona sitna sivkasta slova na tim njihovim papirima.

Ma čak i da mu sve troškove priznaju, prokleta je šteta. Sve je bilo tako lijepo i pažljivo uređeno... sad će opet trebati birati tepihe. Ovaj stari je bio dobar, mogao je još par godina izdržati, a sad je potpuno uništen. I opet po salonima tepiha od nemila do nedraga, i opet sa komadićima tepiha kući pa usklađivanje sa ostalim bojama. Valjda će bar ovaj kauč ostati upotrebljiv - mada ako se drvo previše napije, tko zna ... uh, koja šteta...

Eto, tako on stoji tu i brine.

A mi u miru ispijajući kavicu na pauzi ovlaš i poluzainteresirano vrtimo slike u galeriji slika najnovije poplave.

Ježi ga.


(Slika je preuzeta sa BBC-ja i zaštićena je njihovim copyrightom.)

9 komentara:

Anonimno kaže...

Znaš da mi se jako sviđa ovaj tvoj post. A sviđa mi se i ta engleska suzdržanost i gospodstvo(u najpozitivnijem smislu te riječi) to dostojanstvo, čak i onda kad se tone. U ovom slučaju, još malo pa i doslovno. Pretpostavljam da je i tamo taj mentalitet u izumiranju... Valjda su novinari očekivali vrisku, patetiku i prenemaganje.
Strina

Bugenvilija kaže...

Da da, ježiga je dobar komentar na sve to, a sve to si opisao prilično engleski ako smijem primjetiti :)))))

lav lll kaže...

Slobodno reci da sam bešćutna baraba, ali meni je ovo faca pasioniranog pecaroša, kojem se njegova dugogodišnja strast odjednom pokazuje u ... hm ... specifičnom svjetlu.

romantales kaže...

Imaš pravo da je svakome njegov križ najteži, ali kako poslije navodiš tu su osiguranja, kuća nije otplovila zauvijek, nitko nije umro, može se kupiti pitka voda, nije potrebno odmah brinuti radi kolere ili malarije. Voda nije došla u velikom naletu jer, kako si i sam primijetio, namještaj je posložen, zavjese skinute ... sigurno je nesreća imati poplavljenu kuću, morati baciti nešto od namještaja, ali je ipak daleko od tragedije, zato gospodin na slici i nema razloga da bude u suzama i očajnog izraza lica.

fairy teles... stories... and poems kaže...

jako dobro

neutrino kaže...

@ Strina - da, bas sam neki dan gledao jedan dokumentarac na temu javnog iskazivanja osjecaja. To je nesto sto je Englezima bilo nezamislivo. Tradicionalno im ocjena stvari ide od "unfortunate" za katastrofalne situacije i "jolly good fun indeed" za one urnebesno smijesne. No, vele da je Dianina smrt bila prvi dogadjaj kad su javno provalile emocije i od tada Engleze sve cesce mozes vidjeti u izljevima emocija tako tipicnima za recimo Talijane ...


@ Bugenvilija - eto ti ga na, jedna misi da su englezi specificni, druga veli da mi je stil engleski, treci veli da potpuno grijesim jer tipu se peca, a cetrvta da i nema razloga za tugu... pa sad ti znaj :-))

@ Lav - ih, ti pa bescutan ... ne moze biti ... :-) Ti si sam jedno spadalo ;-)

@ Romantales - Eh sad i ti pretjerujes. Ne znam kako tebi, ali meni bi bilo grozno da odjednom vidim cijeli stan pod vodom do koljena. I nek je svestoput osigurano i nek si kupim sve novo - opetje u ovo staro otislo puno vremena i novca na opremanje, a najvaznije - puno ljubavi. Tako da, za time covjek neminovno zali - i iako zaista nema nista od hipertragicnog u svemu tome - daleko je od toga da bi netko za svoju kucu rekao - nema frke ...

@ Fairy Tales - Hvala

romantales kaže...

Može biti i da pretjerujem, sasvim sigurno ne želim podcjenjivati bilo čiji gubitak niti poplavljenu kuću, ali je činjenica da nakon prirodnih katastrofa po Europi nije jednaka situacija kao u Bangladešu ili nekoj drugoj zemlji punoj sirotinje. Nije jednak niti broj ljudskih žrtava, niti se razvijaju zarazne bolesti nakon toga, niti smo osuđeni na glad jer su nam koze ili krave podavljene u poplavi ili nasad kukuruza propao ... Englez je izgubio tepih, smočila mu se zavjesa, sigurno mu nije milo stajati u vodi do koljena, ali čisto sumnjam da su posljedice za njega tragične. U njegovoj situaciji sasvim sigurno bih klela kišu i poplavu jer mi je propao hrastov parket, ali koliko god ja za taj parket bila vezana ipak nije tragedija, ima i gorih stvari u životu. Možda su mene te gore stvari u životu naučile da se ne vežem za materijalno i dok god zidovi stoje, a meni dragi su dobro, ništa (za mene) nije tragično.

neutrino kaže...

@ romantales - pa, upravo sam to i napisao.
Tragedija tih ljudi nije ni izbliza tako strasna kao neka prava katastrofa, nije strasna cak niti kao obicna automobilska nesreca u kojoj netko pogine.
Nisam ni isao usporedjivati ili vrednovati tragedije.
Samo me ta slika iz nekog razloga potresla taj dan.
Pa sam napisao post ...

linus.broj.dva kaže...

Ova me slika podsjeća na moj najveći strah kada dolazim doma s posla i otvaram vrata stana - kako me istog časa zalijeva velika količina vode, kako osjetim dim izgorenog, kako nailazim na ispreturani stan. Gotovo da nema dana da na to ne pomislim.

Šok bi zaista bio prevelik i vjerujem kako bih bio vrlo blizak nesretniku sa slike...