Vratismo se, sve je u redu - nije nas ni'ko ukr'o

Ajde sad što ste se svi tako razdramili ...

Pa nije nitko umro. Mi otputovali. Svi malo teže gutali. I sad smo svi opet dobro i zdravo...


Priča mi se o hrani

Naime, znate da ja kukah kako su nas svi šopali i kak ne možemo disati? E pa. pričajući danas u avionu sa mojim djevojkama - ispade da je njima sve bilo fino i da su one svega papale s guštom, a da sam samo ja jambrao kako je puno i kako me uništava tolika hrana ...

Sad, možda sam bolestan pa mi škodi hrana. Ili sam neumjeren pa jedem dok mogu oči držati otvorene ... pa se onda čudim da ne mogu disati ...

Ili je oboje.

No, u svakom slučaju, što zbog živaca što zbog opće prezasićenosti ja sam jutros nakon buđenja jedva strpao u sebe jedan (1) keks dok sam se natakao dnevnom dozom kave. Uspio sam progutati i pola naranče.

A moje su cure s guštom tamanile zadnje komade vruće domaće štrudle sa sirom taj tren izvađene iz pećnice. I to svaka po dva ...

Ja nisam mogao ni pomisliti da bih nešto jeo.

Onda smo u avionu do Munchena dobili Twix. One maznule svaka svoj - a ja svoj spremih.

Na Munchenskom sam aerodromu osjetio glad (sve se odvijalo kako treba pa nije bilo mjesta za paniku i meni se želudac odmotao iz čvora) ali smo morali juriti sa terminala na terminal pa nije bilo vremena da nešto kupimo.

Na letu do Londona dobili smo neke mikro-sendviče i jedan od onih zdravih prutića sa jabukom i lješnjacima. Sve u svemu za čovjeka mojih dimenzija i prehrambenih navika smijurija. No, zbilja sam u zadnjih dva tjedna pojeo brdo toga pa mi je i godilo malo posta.

No, kako se London približavao počeli smo praviti planove za večeru.

Nije dolazilo u obzir da gospođu tjeramo kuhati. Doći ćemo predvečer nakon cjelodnevng puta, svi jedva čekamo kupanje i počinak - sutra se radi/ide u školu - kome bi se sad dalo nešto prtljati po kuhinji i smišljati večeru od namirnica zaostalih otprije dva tjedna.

Ništa, naručit ćemo kinesku klopu. Gospođa samo što nije počela skakutati i pljeskati ručicama kad se sjetila proljetnih rolica (koje bi se ovdje komotno mogle zvati proljetne roletine) a meni se opasno jeo čau mejn (chow main).

Pišem ovo čau mejn ovako fonetski jer ne vidim zašto bi se moralo pisati u engleskoj transkripciji kad je hrvatska jednako dobra.

Proljetne rolice su valjušci od tankog tijesta omotanog oko nadjeva od raznog kineskog povrća i mesa te prženi u ulju. Čau mejn je vrsta jakog mesnog umaka (piletina, govedina ili škampi) sa rezancima i nečim što ovdje zovu "bean sprouts" a ja težim da to prevedem sa "mladice mahune" pa mi vi koji znate bolje recite jesam li to dobro preveo.

Za svaki slučaj evo i slika (može se i rastegnuti)




Mala neutrinka i nije neki ljubitelj kineske kuhinje, ali ona voli svašta drugo pa neče biti problema.

I kad smo konačno sletjeli, dokopali se svih kofera (još jedno uspješno okončanje ekspedicije bez izgubljene prtljage), prošli sve kontrole i dočekali našeg prijevoznika te se s njime dovezli do kuće - bacih se na dozivanje naših kineskih dostavljača.

Kad tamo - krc - oni danas iz nekog razloga ne rade ...

Maloj neutrinki suza na oko (šatro) i već su me za tren oka ona i njezina mati obrlatile. Nisam se stigao ni okrenuti oko sebe, a već smo šetali niz ulicu do našeg lokalnog i omiljenog indijskog restorana.

A tamo nam ne trebaju rezervacije. "Naši" nas konobari sa vrata pozdravljaju sa smiješkom od uha do uha, čestitaju Novu godinu i sve pripadajuće praznike, i donose papadame i velike kobre (pivo) za mene i gospođu, a coca colu (bez leda!) za malu neutrinku.



I što sam mogao? Kako da odolim?

Pa cijeli dan nisam ništa jeo...

Jasno da smo smazali tri vrste malih samozica (trokutasta punjena tjestenina) - sa mesom, piletinom ili kozjim sirom, reshmi kebab za malu neutrinku (janjeća pljeskavica u tijestu od palačinke) i sheek kebab (jako fino začinjeni duguljasti ćevap od janjećeg mesa) za gladnog oca.

I to sve samo kao predjelo ...

A onda za glavno jelo za gospođu pileći tikka dakeshwari (piletina u curry umaku od manga - na donjoj slici onon arančasto u bijeloj duguljastoj zdjelici), za mladu damu pileći tikka rezala (pileći ljuti paprikaš sa zelenim chillijem - nema ga ns slici jer je slika sa jedne od ranijih posjeta a ne od danas) i janjeći bhuna (gusti začinjeni umak) za moju malenkost.



Sve to uz prženu rižu i naan kruh sa sirom (naan kruh je pogača nešto veća od somuna i bitno tanja, ali zato vrela, masna i u našem slučaju rađena sa dodatkom sira.



Mala je još ostavila mjesta da strpa jedan Kulfi (tj. sladoled) od manga ...



Jasno da smo imali problema ustati od stola poslije toga, ali na svu sreću nakon samo parsto metara slatki dom nas je dočekao točno onakav kakvog smo ga i ostavili.

I sad završavam ovaj post svježe okupan i mirisan kao rosa, koferi su raspakirani a njihov sadržaj raspoređen po rezervnom krevetu, ormarima i stolovima čeka da gospođa sutra u miru sve odloži na svoje mjesto.

Najvažnija vijest - boce vina su sretno doputovale, pudinzi nam se nisu rasuli, a griotte su sačuvale svoje oblike i slasno punjenje.

E dobro da sam se žalio da smo u Hrvatskoj puno jeli!!!