Nedjelja je.
Nakon još jedne serije obiteljskih rastanaka za prebogatim trpezama došlo je vrijeme da obitelj Neutrino ponovo spakuje kofere i pripremi sve za sutrašnji polazak.
Za divno čudo ne letimo u praskozorje pa ćemo imati još vremena za završni nasrtaj na zatvarače od kofera ujutro. Kad se sjetimo svega što smo još zaboravili i kad operemo zube i raspalimo sa deodorantima.
No, to neće promijeniti činjenicu da smo mi definitivno preokrenuli zakone fizike. Nemam pojma kako nam je to i opet uspjelo.
Došli smo ovamo sa tri kofera krcata poklonima za širu i užu familiju, ostalu rodbinu, prijatelje i znance. Bilo je toliko toga da sam bio siguran da ćemo jedan kofer, prazan, moći ostaviti u Hrvatskoj i sa dva se vratiti u London.
No međutim, mi smo na neki tajanstven način sada krcatiji nego kad smo došli. Koferi frcaju, strah me i staviti ih na vagu sutra ujutro.
Koliko god smo imali sreće u dolasku da nas nisu oderali za 5 - 6 kila prekomjerne težine sutra nam ne gine jedna slatka taksa od koje će moći sagraditi novi aerodrom ...
Ali dobro,
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
PAUZA ZA IZVADIT MANIKIRCAJG IZ KOFERA
(nisam vratio raskopane stvari nazad u kofer - preumorni smo, a ionako ćemo sutra možda nešto drugo tražiti)
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Dakle, kako rekoh, prekrcani smo.
Kako stvarima koje nosimo tako i dodatnim zalihama sala koje smo bez sumnje skupili u ovih dva tjedna. Ako nas niste vidjeli u dnevniku kao uzrok pomanjkanja živežnih namirnica u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske to je samo zato što su televizijske ekipe ili uživale u zasluženim božićno-novogodišnjim praznicima, ili odrađivale nenadmašno duhovit i poslovično euforičan program dočeka Nove. (Tako je bio sjajan da sam samo očekivao Miju Aleksića i Čkalju da se odnekud pojave... mislim, ove godine nije manjkao ni Zdravko Čolić ni Ćiro Gašparac ...)
Ali nije teško samo ono što fizički teglimo u rukama i u želucima.
Ježi ga, teško nam padaju ovi rastanci.
Gruda u grlu počne još dan prije puta kad se pozdravljamo sa jednim krilom familije a nastavlja na aerodromu gdje nas ispraća drugi dio familije. Svi se držimo junački, mašemo, grlimo se a svi izbjegavamo priznati da vidimo jedni drugima kako nam bubre oči i drhte brade.
Tu i tamo netko pusti suzu i u javnosti ali puno je i onih - skrivenih. Kao, nema smisla. Ako jedna zaplače, za tren oka će svi roniti suze, a pitanje je hoće li nas takve slinave onda uopće pustiti na carini ...
I tako. U Novu godinu, sa grudom u grlu i novih brat-bratu 6 kila žive vage (ali bez kostiju).
Bio je ovo zadnji post napisan na wirelessu.
Od sutra se opet uključujem sa mog već poznatog "radnog" mjesta. Nadam se da se nisam sasvim odvikao pisanja za radnim stolom :-)
Pozdrav svima i držite nam palčeve da uhvatimo sutra oba aviona bez problema...
Sada je 01:56 i neutrino se odjavljuje. Nemam pojma kad ću vam opet napisati post iz Hrvatske.
Postovi
7 komentara:
sretan put! :-*
Sretan put Neutrino, i ja se sutra vraćam na standardno radno mjesto i ko zna kad ću opet blogat iz Hrvatsle :)
Jel su koferi puni hrane?
Ajoj, sjećam se takvih rastanaka kada mi je brat živio u Americi. Mada, opet s druge strane, kao i ti, nije išao u roblje. Ali što možeš, osjećaji su osjećaji.
Sretan ti/vam put.
sretan put familiji neutrinović :)
Teško se svaki puta rastajati, ali ipak si sretan, dok god ima netko spreman spustiti suzu za tobom kad odlaziš ... za mnom više nema tko plakati, dolazim i odlazim sama ... ne znaš što je gore... Sretan povratak kući.
Dok god imaš gde da se vratiš, dobro je i odlaziti i dolaziti. Ima smisla.
Sretno!
Objavi komentar