Neutrinska retrospektiva - samo za izdržljive

Evo jednog starog posta.

Ne stižem ovih dana pisati nove postove na način kako bih volio. Malo me stisnuo posao, a malo se sve više posvećujem Tkokoga.com ... (ima već petnaest članova na forumu, a i 5 nas je na blogu ...). Zato, evo jednog starog posta kojeg međutim nisam ranije ovdje objavio.

Radi se o jednom umjetničkom djelcu koje me ostavilo bez riječi. U originalu sam ga objavio u dva dijela, ali vi ste snažni i izdržat ćete ovo ...

---------- Prvi put objavljeno 24, i 25.06,2007 ------------------------

Pretprosli vikend ponovo smo posjetili Tate Britain.

Bili su moji pa smo sa njima jos jednom uzivali u tim prostorima i tim izloscima. Setajuci tako kroz sobe i uzivajuci u onom ne-modernom dijelu izlozbe (do 1900-te) zamijetili smo da nas prati tiho pjevanje.

Podjsecalo je pomalo na korale ili onu muziku ugodjaja kakvu si ljudi ponekad puste svirati u pozadini dok citaju ili se kupaju ili rade nesto drugo smirujuce (kaj ja znam, tako je to obicno u filmovima).

Kristalno jasan zenski glas prigusen pomalo daljinom iz koje je dolazio sirio se po ogromnim dvoranama galerije.

Kad sam ga prvi put zamijetio pomislio sam da se radi o diskretnom ozvucenju same galerije. Bilo mi je zgodno da se netko dosjetio spojiti vizualni i auditivni dozivljaj pa je uz razgledanje pre-rafaelitskih slika pustio prek razglasa srednjevjekovnu vokalnu izvedbu.

Dosavsi u grandioznu dvoranu koja udomljuje tzv. "Vikotrijanske spektakularne slike" spoznali smo da se ne radi o snimljenoj muzici.

U pokrajnjoj sobi sto nalikuje na kapelicu uz "ladju" velike dvorane jedna je zena pjevala. Melodija koju je izvodila nije imala previse raznolikosti u sebi. Svega desetak taktova otpjevanih sopranom, ali otpjevano uhu-ugodno.

Stajala je u toj "kapelici" uz nekoliko skulptura sa kraja 19. stoljeca, odjevena u plave hlace i vestu sa akreditacijom zaposlenika galerije i u nepravilnim bi razmacima zapjevala. Rijeci pjesme su bile ponesto nerazumljive - dok nismo prisli blize bez ulazenja u kapelicu.

Onda je otpjevala svoj refren, a neki ju je posjetitelj nesto upitao. Zivahno je i ljubazno razgovarala s njim.

Malo smo se odmaknuli i u velikoj dvorani priupitali jednog od cuvara o cemu se radi - zasto ta gospodja pjeva. On je odgovorio nesto poput, ona je tamo da je pitate, nesto kao ima veze sa izlozbom moderne umjetnosti na drugoj strani hodnika ...

Kad smo usli u "kapelicu" gospodjica se okrenula prema zidu i zapjevala vrlo jasno i gotovo operno "This is propaganda, you know, you know, this is propaganda" (Nismo bili sigurni sto pjeva u sredini, neki su predlagali "Europe, Europe" ali oko "This is propaganda" na pocetku i na kraju - nema spora).

Onda se okrenula i izgovorila nesto brzo-brzo spominjuci Tate galeriju i neke godine. Sad sam proguglao pa znam.

Ona je zapravo medij kojm se prezentira djelo umjetnika Tina Sehgala koje se zove - pazi vraga - "This is propaganda". Zadatak joj je slijedeci: svaki put kad netko udje u sobu okrene se zidu i zapjeva gore navedeni tekst. Nakon toga kaze da se radi o djelu nastalom 2002 a koje je Tate galerija kupila 2005. Nakon toga odgovara na eventualna pitanja posjetitelja o djelu, poruci i umjetnosti uopce.

Tako je i nama rekla da se djelom zeli odmaknuti posjetitelja od cisto vizualnog dozivljavaja koji i jest bit galerije i ponuditi auditivni dozivljaj. Ujedno treba potaknuti na razmisljanje o tome sto je zapravo umjetnost i umjetnicko djelo, ali i sto je propaganda i koliko smo raznim vidovima propagande uopce izlozeni i koliko ih uocavamo...

Sve u svemu, mene je zbilja nagnalo na razmisljanje.

Zaista mi se svidjela ideja - otkacena je, a ja volim otkaceno.

I naravno da jesam poceo razmisljati - kako o propagandi (no o tome ionako cesto razmisljam) tako i o umjetnosti i kulturi uopce.

Guglajuci ime umjetnika otkrio sam da se radi o tipu koji je razvio tu svoju "tehniku" i da uglavnom stvara radove koji nemaju fizikalnu komponentu i ne ostavljaju nikakav materijalni trag.

Tako je na venecijanskom bienalu izlozio rad u kojem djelatnici galerije okruze svakog posjetitelja i zborno otpjevaju “This is so contemporary, contemporary, contemporary” (To je tako suvremeno, suvremeno, suvremeno). Meni to zvuci kao sjajna samarcina i izrugivanje profesionalnim obozavateljima moderne umjetnosti. Cista za*ebancija u kojoj je sprdacina sa nazovi znalcima dosegla svoju kulminaciju. Naime, ako hocete, u masi slucajeva modernih umjetnika tip stavi obicnu stolicu na postolje pa svi svrsavaju nad genijalnom kreativnom idejom i mocnom porukom koju prazna stolica prenosi posjetitelju - vec smo se navikli na to. Netko ce reci "pih i to je neka umjetnost" a netko ce reci "gle papka koji ne razumije snagu poruke". Drugi tip ostavi zamrljano platno preko noci na terasi da pokisne pa kad to objesi u galeriju cujemo o kritici danasnjeg vremena i umjetnikovom jakom opredjeljenju glede najvecih problema danasnjice kao zagadjenja i globalnog zatopljavanja.

Ali ovaj Tino Sehgal pomice granice i polako postaje moj idol.

Navodno je Tate platio peteroznamenkastu cifru za ovo djelo ... a da ne velimo koliko placa svoje djelatnike da to djelo uprizoruju. Naime, veli gospodjica da je njih sedam koji to rade, u sihtama od po dva sata jer da je ubise noge od stajanja. Veli - nije problem u pjevanju - problem je u stajanju. Onda, i zrak je suh i topao pa se jadna muci ...

No na stranu njene muke, ali Tino je mlatnuo godisnju placu za "djelo" koje zapravo ne postoji ... za recimo autorska prava na osam taktova muzike i pet rijeci ... zar to nije vrhunac?

Imao je on na izlozbi u Institute of Contemporary Arts (ICA - Institut suvremene umjetnosti) djelo "zivotni napredak" gdje je svakog posjetitelja susretalo dijete, odvodilo ga u praznu sobu i pitalo "sto je napredak?". Posjetitelja bi onda preuzeo tinejdzer i kroz pokrajnje sobe koje nisu namijenjene javnosti - odveo u drugi prazni prostor. Tamo bi ih docekao sredovjecni izvrsitelj koji bi posjetitelja odveo do starijeg izvrsitelja koji bi ga pak odveo natrag na pocetak.

Kaj nije ludnica?

Umjetnik veli "Ja zelim stvarati proizvode ali promisljajuci proizvod kao izmjenu aktivnosti, a ne izmjenu materijala. Ne radi se tu o izvedbama (zato se ona zena u Tateu i okrece prema zidu kad pjeva - da ne izgleda da pjeva publici op. neutrino) nego o konstruktivnim situacijama koje vam se dogadjaju"

A da ne biste mislili da su njegova djela dostupna samo u galerijama, za 25 funti mozete posjedovati unikatno umjetnicko djelo koje se poigrava sa poznatim granicama. Ipak pripazite na moguce krivotvorine.

Naime, dodjete u ICA-in ducan i nakon sto platite 25 funti voditelj ducana sapnut ce vam na uho jednu rijec. Time ste postali ponosni vlasnik tog umjetnickog djela.

Necete na zalost dobiti racun za svoju kupovinu jer bi time sam racun postao materijalni trag umjetnickog djela, a kako smo naucili gore - Tino stvara bez materijalnog traga.

Tako da cete imati to svoje umjetnicko djelo (a vjerovali ili ne ima ljudi koji to zbilja kupuju). Ukoliko se negdje rodi veca budala od vas, mozda joj uspijete preprodati taj uradak, a ako stvarno imate srece - mozda postignete i cijenu vecu od nabavne...

Ukoliko pak znate da netko ide u London pa zelite da vam kupi to djelo, morate pripaziti da se radi o povjerljivoj osobi jer se sve vise sapuce da ima nekoliko krivotvorina u opticaju ... ;-)

Ja sam u kolovozu u Zagrebu pa vam mogu dopremiti vase primjerke ukoliko zelite. Cijena 300 kuna po komadu - nesto visa od nabavne, ali morate uzeti u obzir troskove transporta i ambalaze.

Upravo sam kontaktirao Carinsku upravu da izvidim kako se placa carina na to djelo s obzirom na nepostojanje fakture...

A sad svratite na Tkokoga.com i možete se upustiti u raspravu - je li ovo umjetnost ili nije, a možete i o bilo čemu drugome ...

2 komentara:

Trill kaže...

Sviđa mi se ideja tete koja pjeva, a i onog vodanja iz sobe u sobu. Riječ neću, tko zn šta bi ti meni šapnuo i jel bi se igrali pokvarenog telefona :)
Nego, gdje se sad komentira? Tu kod tebe ili na tkokoga? Ili kako kome dođe :)

etotako kaže...

Odusevljena sam. I postom. I idejom. I smelostima. I umetnostima. I idejama. I ima nade :)