Počinje jesenska shema

I što sad?

Ajmo opet sve ispočetka.

Prošao je još jedan godišnji. Ovaj sam trošio na kapaljku i iako je sve bilo i više nego OK - ipak sam ostao nekako nezadovoljan. Nisam se baš odmorio.

Uvalili mi prokletu Vodafonovu karticu za laptop i tako nisam mogao uteći uredskim emajlovima ni na moru ... prokleto tehnološko čudo hvata i u Hrvatskoj i baš mi je bilo "lijepo" što mogu kontrolirati svoje mailove ... nije da sam ne znam što radio (tek sam jedno jutro ustao u pet da u miru i tišini pogledam neke excel fajle) ali dovoljan je onaj grč u želucu dok čekam da se otvori inbox i strah što li će me sve od tamo zaskočiti ...

Preseljenje je sve bliže iako zapravo nitko ne zna kad je.

Mala pita kad joj počinje škola, ja još nemam radnu dozvolu i vize, imam još i jedan privatni problemčić za riješiti, moram konačno pregledati i potpisati ugovor, moramo sve pregledati, napraviti packing liste, pozvati špeditere, nabaviti još neke stvari koje nemamo (himalajske jakne za kazahstanske zime, možda dodatni sklopivi platneni ormar za višak garderobe)

A da i ne velim da sam opet jednom pun planova za blog.

Kao i obično, došao sam sa hrpom napol gotovih postova na razne teme koje nosam u glavi i, kao i obično, vjerovatno neću napisati niti riječi niti o jednoj od njih.

A tako sam lijepe rečenice složio o novinarima koji za svojim stolom olimpijce dijele na turiste i velike nade, o malim zemljama i velikim očekivanjima, o olimpijadi i ljudskim pravima, o čokoladi, o jednom prekrasnom mjestu za klopu u Istri, o nekim razmišljanjima na temu žena u politici, o dogovorenim brakovima, o psima na plažama, o psima na javnim mjestima uopće, o jedinoj rakiji koju ne mogu odbiti, o imbecilnim guglarijama pomoću kojih pojedini surferi dolaze na moj blog, o tome kuda ide biciklistička industrija, o knjigama koje sam pročitao, o filmu i predstavi Mamma mia koje sam odgledao, o nekoliko odista idiotskih reklama uglavnom za mobilnu telefoniju koje su me progonile u Hrvatskoj, itd. itd.

A da vam još velim i da je to samo pola od onoga što mi se motalo po glavi, jer mi je, evo, samo dok sam pokušao zapisati sve teme već jedno more ideja isparilo iz glave.

No, kao što je poznato - nije moj problem što nemam o čemu pisati. Moj problem sve više postaje što ne znam kad da sve stignem.

Nadajmo se da ću u Kazahstanu uspjeti ugurati poslove u neku rutinu koja će onda ostaviti malo prostora i za moje pismeno izražavanje.

Sad idem slagati novi post za Blogdan, ako tako nešto postoji i ove godine.

A bliži mi se i godišnjica bloganja na ovom blogu ... treba opet pisati jedan prigodni...