Prvo javljanje iz Kazahstana, samo za one najupornije

Štovano čitateljstvo i sveopća blogerska javnosti,

Javljam vam se iz prohladnog Atyraua gdje obitelj neutrino evo provodi već četvrti dan. Utorak je i kod mene je 21-48. Mala je neutrinka u krevetu, gospođa se tušira.

Kod vas još nije niti dnevnik počeo ...

Ovaj je prijelaz protekao tako glatko da ću ga sigurno još dugo sanjati. Kad se budem budio u znoju i urlajući - to će biti posljedica ovog briljantno organiziranog i lagodnog prijelaza preko cijele Evrope.

Kako ste vjerovatno zaključili - nije baš sve teklo po planu.

Zato ću u ovom postu rantati.

Srcedrapateljne opise zadnjih londonskih dana u kojim se s tugom prisjećam proteklih pet godina, mjesta uz koja smo ostali emocionalno vezani, plačuće susjede i potresne priče uz to vezane, ostavljam za neke buduće postove.

Ovaj put vas želim usrećiti sa opisom svega onoga što nije baš pošlo kako treba.

To je samo eufemizam za opis situacija u kojima čovjeku dođe da sjedne i plače ...

Dakle, ova priča počinje u petak 19. rujna, kad sam poželio dobiti crno na bijelo od firme za koju radim pojašnjenje jedne sitne klauzule u mom ugovoru.

Naime, mučilo me je što mi u ugovoru piše da firma plaća prekomjernu prtljagu (to je ono što uzmete preko 30 kila koliko vam je uračunato u cijenu avionske karte) 30 kila za mene i 30 kila za suprugu/dijete. Naravno problem je bio u onome "/"...

Što znači "30 kila za suprugu/dijete"?

Jel to 30 kila za svaku od njih ili 30 kila za obje?

I tako sam ja poslao mail da mi sasvim pojasne koliko ja to prekomjerne prtljage mogu ponijeti na račun kompanije.

I sve OK - mogu po trideset kila po glavi.

Svatko normalan bi se ovdje zapitao - i ja vas razumijem - kog vraga nosiš da ti treba 180 kila prtljage (30 kila po glavi koliko se smije po karti i 30 kila prekomjerno)...

Ali to samo znači da ne poznate gospođu i malu neutrinku. Tu količinu obleke, raznih neophodnih tričarija, cipela, još neophodnih tričarija, važnih dokumenata i neophodnih tričarija - naprosto nije moguće svesti u neke razumne okvire.

Pa sam ja sretno prihvatio naoko enormno visok limit od 180 kila.

Onda je došla subota.

Dan kad smo pošli u naš posljednji londonski šoping. Trebalo je kupiti tri velika kofera za dvokratnu upotrebu (jednom sad za odnijeti stvari u Kazahstan i jednom za godinu dana kad će sve trebati pretegliti u Hrvatsku). Na svu sreću, Lillywhite je imao rasprodaju nekih jeftinjaka navodno marke Dunlop po smiješnih 200-tinjak kuna.

3 kile po koferu, 100 litara zapremine - za tu lovu, ne bi ni najlonske vrećice mogli nabaviti...

Subotnje popodne, zatišje pred buru - prošlo je uz "Love story" (komentar male neutrinke - Kako netko može zamisliti TAKO tužan film?!?)i prvu emisiju britanskog "Plesa sa zvijezdama".

A onda u nedjelju pakiranje stvari koje idu s nama. Cure su bile ponosne kolike ogromne količine stvari velikodušno ostavljaju za cestovni transport do Kazahstana. Samo par krpica će putovati s nama.

U tren oka tih par krpica popunilo je šest kofera.

Sad dobro, u njihovu obranu, treba reći da idemo u Kazahstan, ne znamo sigurno što možemo očekivati od klime - znamo da zimi temperature mogu otići do minus 40, ali nitko ti ne zna reći što točno možeš očekivati polovinom listopada. Povrh svega, cestovnom će transportu trebati preko mjesec dana da se dokotrlja do nas, a do tad se svašta može dogoditi ...

A i ja sam u prtljagu odlučio utrpati i Wii konzolu i wii board (to je super stvar o kojoj ću vam tek morati pričati) što je samo po sebi jedno petnaestak kila.

Onda, sva kozmetika mora ići s nama jer ne smije cestom, vrijednosti, bižuterija, razne kutijice sa suvenirima i slično.

Nakupi se toga, da čovjek ne povjeruje.

Baš smo bili zadovoljni kako nam ide. Prilično smo brzo sve spakirali. Ostalo je samo još par hrrpica za ručnu prtljagu i to je to.

Pa smo poslije ručka odgledali "Run fat boy run" da možemo sve vratiti u videoteku.

I krenuli slagati stvari za sutrašnji dolazak majstora za pakiranje. Tu je bilo malih iskrenja kako to obično biva kad dvoje odraslih ljudi ima jasne i sasvim oprečne ideje kako stvari treba napraviti. Iliti, kako se tek kad dobrano zaglibimo sjetimo jedno drugome objasniti što smo zapravo imali na umu da treba učiniti ...

Bilo kako bilo, do navečer su skoro sve stvari bile nagomilane u dvije sobe.

U ponedjeljak smo rano podranili i u sat vremena napravili konačnu verziju popisa stvari. To je bilo neophodno jer nam bez toga ne bi bilo osiguranja.

Onda su, točno u devet, dva simpatična gospopdina pozvonila na našim vratima i krenuli pakirati naše stvari. Vidi se kako to izgleda kad rade profesionalci. Ljudi imaju kutije u nekoliko standardiziranih veličina, brda papira za omatanje, one najlone sa mjehurićima zraka koje je tako lijepo pucketati, ljepljive trake, pisaljke, naljepnice - nema što nema.

Nekoliko šalica čaja kasnije (pivo se ne smije piti na poslu jer je to automatski otkaz!) oko dva popodne dečki su utovarili naše PEDESETIDVIJE KUTIJE.

Još uvijek ne mogu sebi doći.

Pedeset i dvije kutije ...

Mislim da su dvije kutije charity roba koju je mala neutrinka prerasla, tri kutije su stvari na vješalicama uključivo i jakne za superledene uvjete, u jednoj su kutiji svi CD-i u dvije svi DVD-i. Knjiga ima barem jedno pet kutija. Što je u ostalih 30 i nešto kutija nemam pojma. Tj, nemam pojma dok ne pogledam u popis ...

Kad su otišli nastupila je tek prava kataklizma. Bjesomučno smo krenuli trpati smeće u crne vreće, jer smo za utorak ujutro naručili njihov odvoz.

Nakon mjesec dana trčanja i pripremanja, nakon dva dana intenzivnog pakiranja, sad je trebalo konačno izaći iz kuće. Sve što je ostalo po sobama bilo je smeće, a što nije bilo smeće bilo je za prtljagu.

I onda smo skužili da smeća imamo daleko više nego što smo najavili ali smo to kreativnim ekološkim metodama uspjeli riješiti.

Problem je bio što je prtljage bilo više nego preko mjere. Odjednom smo ustanovili da bismo trebali imati džinovsku ručnu prtljagu koju bi za nama u avion nosilo cijelo pleme Šerpi - jer inače nema šanse da nam to sve stane.

Uz to je i umor učinio svoje.

To veče je bilo apsolutno najniža točka cijele putešestvije,

To veče smo svih šest kofera i gomile nazovi ručne prtljage utrpali u taxi-kombi i posljednji put se izvezli iz dvorišta pred "našom kućom" ...

Kaj da vam velim, mala je neutrinka šmrcala na zadnjem sjedalu dok smo odlazili. U toj je kući provela najveći dio svog života.

Premoreni i izmoždeni uvalili smo se u hotelsku sobu u centru Londona.

Utorak je bio dan kad su profesionalni čistači došli očistiti kuću. Trebalo im je desetak sati, ali su oprali sve što se oprati dalo. To je gospođa nadzirala, a ja sam odlučio saznati koliko je uopće kilograma prtljage dozvoljeno ukrcati na avion.

Dakle, ne koliko se smije besplatno, ne koliko moja firma plaća, nego koliko se uopće smije. Pretpostavljam da se čovjek ne može samo tako jedno jutro pojaviti na šalteru i reći mi bi ponijeli 500 kila po glavi.

Nekog limita mora biti, a ja sam odlučio saznati - koliko je to.

I tu je sad vrijeme da završim današnji post.

Nastavak sutra ili kad već uspijem iščupati kompjuter iz ruku male neutrinke.

Sada je 23 i 19 na početku Evrope, moje cure spavaju, a kod vas je tek prošao dnevnik ...

Inače, ovo je 401. post na ovom blogu.