Drugo javljanje iz Kazahstana, ovaj put samo o koferima i srodnim mukama

Ovaj je post nastavak jučerašnjeg ranta.

Teško ćete pohvatati konce ako vam je promakao prvi dio. Zato, ako niste jučer čitali lijepo kliknite na link pa krenite od početka.

Ako ste savladali jučerašnji post - ovdje nastavljam dalje.

----------------------------------

I tako smo se u utorak jedva nekako iskobeljali iz hotelskog kreveta i ostavili naših 6 kofera da paze jedan na drugog i ono "malo" ručne prtljage, a mi se zaputili u naš Ealing.

Gospođa da nadgleda čišćenje kuće, mala neutrinka na posljednju posjetu školskim prijateljima, a ja malo jedno, malo drugo, a malo i na posao.

Trebalo je provjeriti koliko se uopće maksimalno smije prtljage ukrcati u avion.

I odšetam, tako, u Travel department do simpatičnih i sveznajućih cura.

(Moja firma inače radi na nekoliko kontinenata, iz više centara i putovanja su toliko učestala da jednostavno nije praktično da svatko sebi sam kupuje karte. Postoji odjel koji se bavi samo time. Oni su, jelte EXPERTI za sva pitanja glede prijevoza, rezervacija, checkinga, bookinga i, naravno, mobbinga... fakat, moja firma valjda svijećom traži posebno kratko spojene ljude za rad u svim odjelima u kojima se radi s zaposlenicima... od kadrovske, preko travela do odjela za novozaposlene - ne znas tko je nesposobniji, zbrkaniji i naravno - bezobrazniji. No dobro, ovo je bilo samo da vam pojasnim stanje)

Postavim ja svoje pitanje i dobijem slijedeći odgovor:

Hm, ne znam točno koliko je formalno najveća dozvoljena prtljaga, ali do Atyraua ionako ne možeš prevesti ništa više od onoga što ti pripada po karti. Znači 30 kila sveukupno po glavi.

Na to se ja nasmijem - ma ne, niste me skužili, ja plaćam tu prekomjernu prtljagu ... kužite, piše mi u ugovoru ...

Ma nema veze - vele simpatične gospodične - možeš ukrcati prekomjernu prtljagu s vama od Londona do Amsterdama - to ti je prvi dio putovanja sa KLM-om, ali od Amsterdama do Atyraua leti Air Astana i taj je let zagušen i nema šanse da se ukrca prekomjerna prtljaga.

- Pa što da radim sad?

- Ne možeš imati prekomjernu prtljagu ... možeš li nekako presložiti?

- Cure, ja imam 6 kofera, 180 kila stvari - da sam mogao presložiti, ne bih vas došao pitati koliko je maksimalno dozvoljeno...

- Tja možeš probati u petak doći na aerodromski šalter, možda te puste.

- Ali, ja imam check-in u petak u PET UJUTRO. Stajat ću na Terminalu 4 sa ženom i djetetom i 6 krcatih kofera oko sebe. Što da radim ako mi u tom trenutku službenik na šalteru kaže da ne mogu na avion s tolikom prtljagom?

- Hm, možeš onda probati naći neku Cargo komapniju da ti prebaci prtljagu kao teret.

- U pet ujutro na Heathrowu?!?!?

- Hm ...

Otišao sam od njih totalno zabezeknut. Obećale su mi poslati telefonski broj kontakt osobe koja će riješiti moj problem.

Dvadeset minuta kasnije dobio sam mail sa telefonskim brojem.

Telefonski broj je bio od ljubazne službenice KLM-a koja radi na šalteru rezervacija. Naravno, ona nije imala pojma o transportu robe i prtljazi, ali me barem znala prespojiti drugoj službenici.

Ova je bila smirena i lijepo mi po pravilniku objasnila da će oni drage volje, štoviše garantiraju, prebaciti naše kofere kao prekomjernu prtljagu jer je limit čak 32 kilograma po glavi preko onoga što je dopušteno po karti (znate li onaj osjećaj kad konačno dobijete odgovor kojeg ste željno iščekivali ali kad dođe više vas uopće ne zanima?). Već mi se počela buditi nada kad je djevojče reklo da se ta garancija naravno odnosi samo na KLM-ove letove i da, naravno, ne mogu garantirati i za svojeg partnera Air Astanu. Sve u svemu ona nema pojma hoćemo li moći nositi svoju prtljagu od Amsterdama do Atyraua ...

Ali mi je dala broj predstavništva Air Astane. A tamo dvije gospođe. Jednoj postavim pitanje i pažljivo izložim situaciju. Onda ona sve to prevede na ruski drugoj. Onda ja skužim da joj je nešto krivo prevela jer odgovor nema veze sa pitanjem. Onda ja ponovim pitanje ubacujući poneku rusku riječ ili hrvatsku izgovorenu sa ruskim naglaskom ne bi li pitanje učinio razumljivijim.

To zvuči nekako kao

I have my bagaž as per my ticket - tricet kiljogram (ne znam zašto mi stalno bježi albanski naglasak, ali kad god "govorim" ruski zvučim ko da sam sa Kosova), but I want baljšoj - ja haću ftori tricet kiljogram za mnja ... OK? Sixty kiljogram per person ...

Sve što sam uspio je da je engleski natucajuća gospođa slušalicu dodala onoj što govori samo ruski.

Ona je nešto brzo izgovarala i vratila slušalicu prvoj.

Koja je rekla da nek se obratim njihovom centraljnom uredu i dala mi broj.

A u centralnom uredu, radi izvjesni Derreck. Koji je vrlo očito Englez. Što bi bio savršen izbor za nekoga tko daje telefonske informacije u Engleskoj, pa makar i za kazahstansku aviokompaniju.

Ali Derreck ima govornu manu. On fuflja.

I to gore nego Ćiro Blažević.

Puno gore.

A to ga čini prilično teškim sugovornikom ...

Elem, nakon trifrtalj ffata rasgofora ffa Derreckom kojeg ovdje nesšću prepriffavati - a tijekom kojeg je Derreck također iznio briljantnu ideju da okušam sreću u petak - možda mi uspije ... (pa gdje ih nađu tako bistre, svega mu?!?) - saznao sam da odluka o tome koliko se prtljaage smije nositi po putniku leži na plećima nekog tko se zove Airtransport manager i tko sjedi na amsterdamskom aerodromu i tko će tu odluku moći donijeti tek u petak ujutro kad vidi kakvo je stanje na dotičnom letu. Derreck mi je za sada mogao reći samo da se let ne čini jako pun, ali tek je utorak ...

Derreck mi je dao i neke korisne savjete. Npr. cargo transport bi mi bio jedina sigurna opcija (bravo dereče!), a za Air Asatanu cargo prijevoz ugovara firma koja se zove Air lingus ili tako nekako.

Ali air lingus ne radi sa privatnim osobama ... samo sa firmama (!)

Ali zato postoji kompanija koja je agent tom lingusu i koja radi sa strankama od krvi i mesa.

Ja sam tada već bio hrpa uvijajućih živaca u lokvici znoja, ali sam svejedno uspio uzeti njihov broj.

Pa sam razgovarao s njima. Oni mogu uzeti kofere iz hotela i otpremiti ih do aerodroma u Atyrau.

U čemu je problem?

Oni nemaju špeditera u Atyrau pa nek si ja to sam organiziram (meni su atyrauski špediteri valjda kućni prijatelji ...)

E da i još jedna sitnica, oni ne osiguravaju robu koju prevoze ... i puno njihovih klijenata to uopće ne traži. Tko će se s time zezati, a kog vraga uopće i imaš osiguravati - kao da se ikad ikome nešto po putu izgubilo ili oštetilo ...

No da, ako ja baš inzistiram ima jedna firma koja osigurava robu kad klijenti baš hoće osiguranje ... pa mi je dao broj.

Pa mi je poslao predračun.

Pa sam nazvao osiguravatelja, pa mi je i on poslao predračun.

Pa sam ja zvao nekog špeditera u Almaty da mi kaže koliko bi moglo koštati carinsko okapanje - pa je već bilo prekasno jer je Almaty 6 sati unaprijed od Londona i ured je već zatvoren.

Onda sam se čuo sa kadrovskom svoje firme i kad su čuli koliko bi taj cargo koštao rekli da će vidjeti. A ja sam čuo da plješću ručicama jer će cargo prijevoz koštati trećinu od onoga koliko bi koštala prekomjerna prtljaga.

E da, i još su se jako iznenadili da kako ranije nisu čuli od travela naše firme da postoje neki problemi sa prekomjernom prtljagom ...

Pa sam ja to večer i noć proveo gruntajući što sad da radim.

Pa mi je ujutro sinula spasonosna ideja da nazovem firmu koja mi već radi cestovni prijevoz (to su oni dečki koji su spakirali 52 kutije) i vidim s njima mogu li oni organizirati cijeli paket-aranžman za tri kofera i biti konkurentni ovim ponudama koje već imam.

Tu sam svu poslovnu etiku, procedure nabave i ostalo bacio u vjetar i rekao agentu, ako mi ponudiš cijelu uslugu za manje od X novaca - imaš posao.

Pa su mi oni - začudo - ponudili manje.

Pa sam ja onda njima dao da mi dopreme tri kofera u Atyrau.

A što je dalje bilo i gdje su koferi sada, zašto je gorio Atyrau i zašto još nismo u svom stanu - sve to u daljnjim nastavcima ove ranterske epopeje ...

Ovo je 402. post na ovom blogu i drugi iz Kazahstana.

A da još o dolasku u Kazahstan nisam napisao ni slova ...

Kod mene je prošla ponoć.