Manje duhovit a više potresan post o desantu na kaspijske obale - neutriniziranje Kazahstana treći dio

Gdje sam ono stao?

Vidim da sam svojim prvim i drugim kazahstanskim postom dobro nasmijao čitateljstvo.

E jeste neki, ništa vam nije slađe nego se cerekati drugome u nevolji ... al neka, neka morat ćete i vi jednom s karavanom preko pola svijeta pa ću vas onda vidjeti ...

Ima tu nekih, kao onaj Zekoznaot, koji bi da im ja sve te dogodovštine ispričam u jednom duuuuugačkom postu. Jer im je kao naporno čekati iz dana u dan da dočekaju nastavak.

Da ne bi.

Ja sam se na laganoj vatri krčkao danima, u želucu su mi se uvježbavali svi mornarski uzlovi s posebnim naglaskom na zastavni, a neki bi među vama prečicom do kraja.

Neki bi možda da samo ovlaš spomenem događaje zadnjih dana i ljepote Schipola i da što prije počnem pisati o Kazahstanu.

Neki bi pak samo da im spomenem kakvo je ovdje pivo.

E pa neće moći dame i gospodo.

Neutrino je patio, a ako želite doznati što se do kraja događalo morat ćete sada patiti i vi, skupa sa mnom - kroz svaaaku nevjerovatnu pegulu, kroz svaku nepotrebnu digresiju.

Zašto?

E zato što to taaaako u životu ide. Per aspera ad astra. Preko Trnja do Novog Zagreba. Preko Amsterdama do Atyraua ... no instant gratification here!!


A za vas koji bi htjeli odavde tek početi čitati - nema ništa. Prvo lijepo pročitajte prvi post, pa onda drugi i tek onda možete nastaviti ovdje.

U protivnom će vam se ekran osušiti i Mozumbina će se kletva obrušiti na vaš porod sve do sedmog koljena, žito će vam se u prah pretvoriti i ... jel, skužili ste ...

=======================


Srijeda navečer.

Toga jutra smo se konačno pozdravili s našom kućom.

Oko devet su došli vlasnik i njegov agent i još jedna pisarica i prošli kroz kuću s nama da se uvjere da im sve ostavljamo kako smo i zatekli ako ne i bolje. Lijepo smo se prijateljski razišli, podijelili smo im suvenire (licitarska srca i slične sitnice), pa se onda još i pozdravili sa susjedima.

Naši su prvi susjedi bili posebna priča. Takav par engleskih starčića kao da su ispali iz neke BBC-jeve drame, ili Midsummer murdersa. Tipični da tipičniji ne mogu biti. On sa kravatom, cvikerima i kožnim zakrpama na sakou, uvijek pljeveći ruže i tražeći da ga se oslovljava prezimenom. Ona, pak, mila i topla, sa velikim očima i beskrajno pažljiva. Dan ranije kad je mislila da odlazimo trčala je za nama da nas još jednom pozdravi na ulici i stojeći tako sa suzama u očima morali smo obećati da ćemo se obavezno doći pozdraviti...

Tako smo im sada odnijeli bajadere i jednu bisku i par licitara i jedan stoljnjak sa paškom čipkom - a ja sam sebe samog skoro rasplakao kad sam se prisjetio kako nam je ona prvi vikend ostavila greeting card sa uputama kako se iznosi smeće, jer je vidjela da nam smetlari nisu uzeli vreće ... puno ti znače tako neke bezvezne sitnice kad započinješ život negdje - toliko nenametljivi, toliko distancirani, a tako dragi ljudi.

Eh da ...

A ja sam se onda vratio na posao, dobio potvrdu od firme da će platiti cargo prijevoz kofera i dogovorio detalje sa špediterkom. Sve je OK samo im treba popis robe, tj. packing lista. Zbog carine i zbog osiguranja.

I tako smo u srijedu navečer u hotelskoj sobi gospođa i ja rastegli našu imovinu po krevetima, stolićima i noćnim ormarićima, po stolicama foteljama i radijatorima i krenuli slagati tri kofera stvari za "treću ruku".

Naime, poznato je da svaki pravi svjetski putnik svoju prtljagu dijeli u dva dijela. U ručnu prtljagu, s nama u avion ide ono bez čega nikako ne smijemo ostati - ključni dokumenti, nakit, lova itd. - i dakako, četkice za zube, donji veš, piđame, jedna čista obleka. To je za prvu ruku, ako nam se slučajno negdje izgubi prtljaga da imamo štogod čistog za obući dok nam dostave naše stvari ili dok si nešto ne nabavimo.

U ovom slučaju, 3 kofera koja idu s nama na avion bit će stvari "za drugu ruku". Tj. ono što će nam trebati kroz prvih nekoliko dana i sve ono što ne želimo popisivati za packing listu jer je previše sitno ili bi moglo bespotrebno pobuditi pažnju carinika. Jer kad napišeš da u koferu imaš 20 narukvica ili 10 ogrlica, svi odmah pomisle na gusarsko blago. A u stvari se radi o bižuteriji.

3 kofera koja ćemo povjeriti špediciji imat će drugačije putovanje od našega. Nema naime direktnog leta iz Londona za Atyrau. A cargo ne putuje istim putem kao mi. Zašto bi bilo jednostavno kad može biti komplicirano?

Naši će koferi lijepo u subotu (dakle, dan poslije nas) iz Londona odletjeti za Almaty u podnožju Himalaja (nekadašnji kazahstanski glavni grad kojeg možda znate po njegovom ruskom imenu Alma Ata iliti Velika Jabuka) gdje će provesti ugodan vikend za troje i onda se negdje oko utorka zaputiti preko cijelog Kazahstana do Atyraua na obali kaspijskog mora...

Kažu lijepo Talijani "Facile, reso dificile, attraverso inutile" tj "Jednostavno, učinjeno kompliciranim, uz pomoć bespotrebnog"

I tako smo mi u srijedu navečer oko devet sati krenuli pakirati. Mala je neutrinka dobila najodgovorniji posao - s laptopom u krilu pisala je što stavljamo u koji kofer. Znate ono: "muška vesta vunena plava komada 1", "Ženske košulje u raznim bojama prirodni materijali komada 4" i tako 90 kila. Dijete se slomilo oko pola dva u noći kad smo zatvorili posljednji kofer i vagnuli ga.

Nama odraslima preostalo je "samo" da sve ostale stvari potrpamo u tri kofera koji idu s nama.

Neka ostane za povijest. Obitelj neutrino otišla je u Kazahstan sa tri komada ručne prtljage i 3 kofera koji su imali težine od 29.9, 30.8 i 31.7 kilograma. Maksimalna dopuštena težina jednog kofera je 32 kile. Mislim da je jasno da je vaga koju smo koristili bila - apotekarska.

Četvrtak vam neću prepričavati jer je bio srcedrapateljan, ali petak - eh petak je bio dan puta.

Počelo je buđenjem u 3 i 15. Iz centra Londona do Heathrowa ima se što voziti. Šalteri se otvaraju u 5, ali mi putujemo biznisom pa se ne moramo bojati gužve na check-inu i bit će nam dosta da smo tamo u 5.

Zato smo pred par dana dogovorili s taksistom da nas pokupi u 4 i 15.

U 3 i 45 zvoni telefon. Zove taksist da bi on molio da budemo malo ranije spremni. Veli da je ramadanski petak, on mora nakon što nas odveze kući na doručak prije svitanja pa moli da se požurimo. Ja gledam po sobi. Svi smo još u donjem vešu, piđame, knjige, prljavi veš, kozmetika i koještarije još čekaju da ih potrpamo po koferima i ručnoj prtljazi - mala neutrinka sneno baulja po kupaoni - vidim da nema šanse, ali što ću ... kažem da ćemo pokušati što god možemo, ali da ne mogu ništa obećati.

U 4 i 10 gospođa i ja klečimo na posljednjem koferu. Onome koji je zadnji zbog svojih magičnih svojstava - nekim čudom koliko god ga natrpavamo on ne prelazi dozvoljenu težinu i koliko god bio pun, još jedan par sandala u njega uvijek može stati. I vesta. I dezodoran. I četka za kosu. I piđama. I kišobran. I dvije knjige. I zaboravljena torbica s kozmetikom koja ne smije u ručnu. i ... shvatili ste.

U 4 i 20, znojni i uspuhani izlećemo u londonsko jutro. Taksist Asef po nama vidi da nema smisla prigovarati ... vidi se da smo jurili.

Veli, nema veze, stići ću valjda. I otfura nas do terminala. Na check inu, sve ko blog. Samo jedan kofer je mrvicu preko dozvoljenog a i to smo sredili ne ženirajući se jednu vrećicu prljavog veša pred šalterom prebaciti u ručnu prtljagu.

Totalna rezignacija.

Ulećemo u biznis čekaonicu. Pijuckamo kavu i sok. Mala neutrinka je čas u euforiji jer se konačno ide i jer je u biznis čekaonici, čas plače jer se tu ne smije koristiti mobitel i nije lijepo glasno pričati ...

Let do Amsterdama proleće za tren oka. Dolazimo na Schipol i stajemo pred monitor da vidimo odakle nam kreće let za Atyrau. Jest da imamo 3 sata do njega, ali da se mi ipak informiramo.

Ndah - let kasni 2 sata ...

Što se može - idemo u biznis čekaonicu Air Astane. Puna je. Kreativnošću veterana koji je iskustvo stekao kroz brojne okršaje u kantini ekonomskog fakulteta uspijevam osigurati dvije fotelje i jednu stolicu tik pred televizorom pa cure i ja gradimo obrambeni zid od ručnih torbi i sjedamo odmoriti se jedno pet sati.

Na TV-u CNN.

A na CNN-u breaking news.

Jutros je njemačka specijalna policija upala u avion KLM-a prije polijetanja za Amsterdam i u njemu uhapsila dvojicu sa sumnjom da su teroristi. Nas smo se dvoje pogledavali. Na letu za Amsterdam? Uf ... sjedimo mi tako na amsterdamskom aerodromu i sve škicamo na TV da nam ne promakne neka druga vijest. Ne govorimo, ali znam da obadvoje mislimo - što ako tih tipova ima još?

Čekaonica se lagano prazni kako drugi letovi odlaze.

Naš ostaje najavljen za 14:00.

Neki bezobrazni tip priča nekome na mobitel kako je zaglavio na Schipolu jer je avion kojim je trebao odletjeti pogodila ptica kod slijetanja pa je pukao pilotski prozor i sad ga popravljaju.

13:15.

Neljubazna domaćica izvikuje da let Air Astane počinje boarding u jedan i pol.

Opa Miki ... ajde to je dobra vijest - naš će let ipak manje kasniti. Imamo još 15 minuta. Skupljamo svoje torbe i krećemo na deset minutnu šetnju do apsolutno najdaljeg mogućeg terminala. Pa onda još 500 metara. Putem vidimo da na monitoru još stoji da je boarding u 14:00. Ja si mislim da je to zato što putnicima biznis klase ranije najave ukrcaj nego običnoj raji.

Dokotrljamo se konačno do aviona.

Pred avionom skela, a na njoj dva tipa pokušavaju montirati staklo na pilotsku kabinu ...

Nemreš bulivit. Pa to je onaj tip pričao o NAŠEM avionu ...

Ali nema šanse da ovi ovom brzinom i ovom tehnologijom poprave to za 10 minuta. Uto se na monitoru pojavi obavijest da nam je let pomaknut na 14:45 ...

I sad se naravno kockice poslože. Ona nemušta i neljubazna gospođa nije pokušavala dezinformirati putnike da je ukrcaj U jedan i po. Ona je valjda mislila da govori da je ukrcaj ZA jedan i po sat ...

Sjeli smo na prve slobodne stolce. Umorni od šetanja pod punom putnom opremom. Umorni od višesatnog sjedenja.

Ajde dosta više ovoga - idemo u Kazahstan!

Ukrcaj, nakon ukrcaja još sat vremena sjedimo u avionu čekajući polijetanje. Mala neutrinka uspijeva isprobati sve gumbe koje ima njena sjedalica. Obučava i mamu kako podići noge, kako spustiti leđa. Pronašla je i televizore skrivene u rukohvate. Ukopčala slušalice. Ispopalila svjetla i sve u svemu zabavljala se ko u luna parku.

Kad smo poletjeli - dok trepneš okom (a gospođa veli da nisam čak ni jako hrkao) i već smo u Kazahstanu.

Doček na aerodromu iznenađujuće ugodan. Za osobe sa VIP tretmanom postoji posebna prizemnica u kojoj se čeka da mali traktor dovuče vagončić na kojem su koferi. Onda ti izađeš van i uprtiš svoje kofere unutra. Carinik to pažljivo nadgleda. Jesam li vam rekao da naši koferi imaju 29.9, 30.8 i 31.7 kilograma? A jeste li znali da je prizemnicu arhitekt dizajnirao tako da se u nju PENJEŠ po stepenicama.

Dablogda i on ženi kofere nosio!

I kad smo prošli carinski pregled tijekom kojeg se ono pištalo na metal nije oglasilo iako je gospođa zaboravila izvaditi mobitel iz džepa (i carinicima se žuri doma pa ponekad malo ranije pogase aparaturu) - ljubazno djevojče koje nas je dočekalo razveseli nas slijedećom viješću: zgrada u kojoj se nalazi naš stan evakuirana je prije par dana i svi su stanari smješteni u hotel dok se ne popravi struja.

Dakle, ništa od uvaljivanja u naš stan večeras, ništa od raspakiravanja kofera ujutro ... nastavljamo živjeti po hotelima kao i posljednjih 5 dana. Mrzim živjeti iz kofera - veli mala.

Na recepciji otkrivamo da za nas čuvaju dvokrevetnu sobu.

To je baš lijepo od njih s obzirom da je nas - troje.

Ah da. Dobrodošli.

No nije kriv hotel. Kriva je prihvatna služba moje firme.

Jesam li vam već rekao da moja firma valjda svijećom traži posebno kratko spojene ljude za rad u svim odjelima u kojima se radi s zaposlenicima... od kadrovske, preko travela do odjela za novozaposlene - ne znas tko je nesposobniji, zbrkaniji i naravno - bezobrazniji?

Na svu sreću hotel je superluksuzan pa su sobe dovoljno velike a svaki je krevet zapravo skoro bračni. Spajamo krevete i sve troje se uspijevamo uvaliti bez problema. Da nas je petero ne bi nam bilo tijesno.

Ajd bar nešto.

Mislim da vam preko vikenda neću dodijavati s novim nastavcima.

No zato u ponedjeljak pišem o tome kako je gorio Atyrau, gdje su nam koferi i gdje sad spavamo ...

ČPR

5 komentara:

zli_girl kaže...

tko čeka, dočeka. :)) (istina i blog, stisnula sam F5 samo 88 puta)

ps. da znaš, baš si okrutan. pa tko će dočekati ponedjeljak?

Mastermind kaže...

Dooobro, stavio si me na standby ;)

romantales kaže...

... čitam u nadi da konačno saznam kako je u Kazahstanu ... ;-))

otrovna jabuka kaže...

:-O ponedjeljak??? znaš ti da danas tek petak!!! kmeeeč!! hihihi nije mi drago što te razni službenici preko pola svijeta gnjave, ali ovo je napetije od santa barbare! :) a čini mi se da će i više nastavaka imati! :))))

Anonimno kaže...

"no instant gratification here!!"
s tim se slažem. Trend je to "I want it all and I want it now". E ne može. Ne može post odma, ne mogu koferi odma, ne mogu ni kilogrami dolje odma... ne može.
Live with it. Everyone. Including me:)
Strina
Inače, baš su dobri postovi. Uživah čitajući i nestrpljivo čekam treći. (I know, I know,... no instant gratification here, there, anywhere...)