Konačno jedan ozbiljan post - baš sam si nedostajao!

Dobio sam lap-top za Božić.

Pa sam od doma poslao par kratkih postova jer mi dugačke nije htjelo primiti.

Onda smo se u nedjelju vratili ovamo i cijeli mi je tjedan prošao u prilično živahnom ritmu.

Znate već kako to ide nakon dužeg godišnjeg - brdo mailova (ovaj put malo manja hrpa jer je pola firme bilo na praznicima, a i ja sam iz Zagreba malo škiljio na svoje poruke) ...

Peru me neke ozbiljne teme ovih dana, a nije nestašica plina. Za tu tegobu nekako vjerujem da će se riješiti prilično skoro. Ili će doći do zatopljenja. Ili če se oni dogovoriti kad zatopli. Hm, da ...

Jel to kriza srednjih godina, što li? Jedino što ja ne kriziram baš. Više onako razmišljam o nekim ozbiljnim temama.

Dobro, i inače me okolina smatra prilično ozbiljnim (nemam pojma otkud im to), a ni na ovom blogu se baš ne valjate od smijeha. Iskreno govoreći, ovi posljednji postovi mi baš i nisu legli. Ne volim tu kratku formu. A oni prije su bili o Kazahstanu te o peripetijama što je priznajem bilo zabavno pisati, a izgleda da se ponetko i nasmijao - no mene muči da zbog takvih pisanija već eto par mjeseci nemam gdje ozbiljno porazgovarati sa samim sobom.

Ako vas zamori ovaj post kliknite na neki od blogova na marginama, a ja ću se sad malo zadubiti u jednu temu koja me već dugo mami.

Ta je tema MIM.

Mim, se na engleskom veli meme. Termin je izmislio Richard Dawkins da bi objasnio jednu ideju koja se meni čini tako fenomenalna da mi se mozak oko nje uvrće evo već tjednima. (Ja ga ovdje pišem fonetski jer mi je tako lakše. Hrvatski je pun pohrvaćenih stranih riječi, na kraju krajeva i gen pišemo i čitamo tako a ne "džin")

Na preporuku Neznalice (s velikim N jer mu je to nick a ne atribut) pročitao sam Selfish Gene. Neću vam sad pričati o knjizi osim da je zbilja vrijedi pročitati (vidio sam da je imaju i u Profilu u Zagrebu prevedenu na Hrvatski).

S obzirom da se radi ipak o zanimljivoj znanstvenoj knjizi pretpostavljam da vas neće previše oštetiti za doživljaj ako vam unaprijed otkrijem fantastičnu ideju - ne brinite se, to je samo jedna usputna ideja a ne glavni smisao cijelog ogleda.


Pitanje je - što je zapravo život?

Onako, za igru, kao na satovima logike, zamislite da morate definirati što je to život.

Ne znam jel se sjećate, ali u definiciji mora biti onaj genus i onaj drugi dio koji se zove diferentia ...

Da bi definicija bila dobra mora jasno opisivati sve oblike onoga što se definira i mora isključivati sve ono što nije definirani predmet/biće/pojava. Definicijom bismo zapravo morali postići da i Marsovac nakon što je čuje i sam raspozna definirani predmet u mnoštvu drugih. Da skuži bananu između šljive, alaškog malamuta i zimogroznosti.

Trokut je prilično lako definirati:

Trokut je geometrijsko tijelo omeđeno sa tri stranice.

No već kod definicije stolice stvari pomalo zapinju. Oko nadređenog pojma nema puno problema - stolica spada u namještaj, ali sa odvajanjem od ostalog namještaja bi moglo biti teže.

Stolica je dio namještaja namijenjen sjedenju.

Točno, ali možemo sjediti i na kauču ...

Stolica je dio namještaja namijenjen sjedenju samo jedne osobe.

A što je sa foteljom? I sa tabureom?

Stolica je lagani dio namještaja s naslonom namijenjen sjedenju samo jedne osobe u kojem se ne možete zavaliti.

Tako nekako. Možda nije savršeno, ali sada svaki dio definicije ima svoj smisao, odvaja stolicu od drugih dijelova namještaja.

Kako bi to mogli ponoviti sa životom?

Što je to po čemu se živo biće razlikuje od keramičke pločice, kvazara ili romantične komedije?

Živo biće je biće koje je živo.

E pa neće moći. To se, ako se ne varam zove cirkularna definicija i podrazumijeva da se vrtimo u krugu. Jer postavlja se pitanje - što znači da je neko biće živo?

Živo biće je nešto što raste i razvija se.

Hm, pukotina u zidu raste i razvija se. Da li je pukotina živa?

Živo biće probavlja hranu.

Dobro. možda je to i istina, ali hrana može biti mnogo štošta - druga živa bića, minerali, voda, sunčeva energija... I kako ćeš sad razlikovati živo biće od solarne ćelije, spužve ili uredskog kompjutera?

Znači da nije stvar u pretvaranju nečega u nešto drugo jer bi onda i pećnica bila živo biće ...

Pa u čemu bi mogla biti?

Dawkins veli da je glavna karakteristika života da se može razmnožavati stvarajući sebi slične potomke.

Obratite pažnju da se priča o repliciranju, a ne nužno o seksu. Neka se bića razmnožavaju i bez seksa koliko god to dosadno zvučalo.

Za takvo razmnožavanje nije nužno da živo biće ima svijest o tom razmnožavanju. Ježinci i trpovi teško da se ubiše razmišljajući o potrebi svojeg repliciranja. Drvo gotovo sigurno ne razmišlja o potomstvu. Virusi i papučice repliciraju se bez ikakvog pojma zašto to uopće čine. Jednostavno je potrebno da sjemenka padne na plodno tlo i novo biće se kreira od tvari potrebnih za njegov nastanak.

I onda dolazimo do upravo fantastične ideje koja je zapravo i sama mim.


Ideju lijepo predstavlja ova brojalica:

En-ten-tini-savaraka tini


Kužite?

Ne?

Pa tu brojalicu ste čuli, ona je jedinka koja se jednostavno razmnožila. Netko vam ju je izgovorio kao klincima i vi ste je ponovili. Par puta.

Zatim je ta brojalica ostala živjeti u vašem mozgu i odatle se razmnožavala u mozgove svih onih kojima ste ju odrecitirali.

Ta brojalica je mim.

Ona je živo biće koje živi u vama kao i sve one bakterije u vašem želucu koje vam pomažu u probavi i kao brdo bakterija koje se klatare po vašoj koži za koje ni ne znate.

Nije vam to uvjerljivo?

Zašto?

Zato što mim ne možete dotaknuti?

No, pa ne možete ni viruse, a opet nećete reći da nisu živi, zar ne?

Zato što se mim ne vidi? Zato što ne liči na druge poznate nam oblike života?

Hm, kad su prepariranog čudnovatog kljunaša prvi put donijeli u Englesku lordovi su mislili da ih netko zeza. Kad je Leeuwenhoek 1676 tvrdio da postoje jednostanični organizmi nevidljivi golim okom mislili su da je lud. Zar vam koralji liče na nešto živo?

Ne valja baš biti tako zatvorena uma ... na nekoj planeti u našoj galaksiji možda postoji život bitno različit od života na našoj planeti. Nešto se razmnožava, raste i razvija u uvjetima bitno različitim od zemaljskih, u atmosferi drugačijeg sastava, sa tlakovima i gravitacijom različitom od naših. Oblici, vrste organi - sve bi takvim bićima moralo biti tako različito da bismo se za svako to biće morali pitati da li je uopće živo ...

Kako onda uopće definirati da li je nešto živo ako ne Dawkinsovom definicijom?

A ako koristimo tu definiciju onda nam u glavi sve vrvi mimovima koje smo usput pokupili.

Ako je dakle mim živo biće, onda je on druga životna linija koja ostavljamo iza sebe. Prva su naša djeca, naravno.




I to je misao kojom se igram.

Netko je smislio formulu za jednoliko ubrzano gibanje, Nemam pojma tko je to bio, ali njegov se mim itekako nakotio. Pitajte svakog sedmaša i reći če vam ju.

Vidio sam u Zagrebu Rajka Dujmića. Njegovi me mimovi od tada upravo progone. Svaki drugi dan negdje čujem melodiju koju je on komponirao ili stihove koje je napisao.


Znači mim je ideja koja se širi među ljudima, bez obzira koliko beznačajna ili plitka bila. "Noćas se moje čelo žari", "Za dom spremni", "Učiti, učiti i samo učiti", Mala noćna muzika, gitarski rif u Smoke on the water, Enjoy Coca Cola ... sve su to mimovi koji lijepo žive oko nas.

Mimovi mogu i umrijeti, odnosno biti pregaženi evolucijom - tko se sjeća molitve Zeusu? Tko je zapamtio etrušćansku brojalicu? Tko se sjeća kako se prije 30 godina reklamirao Bronhi?


Mim može biti i neki oblik ponašanja, Cukahara saskok ili dvostruki Aksl.


Kakve ću ja mimove raširiti? Osim onih koje sam naslijedio (čuo pa ponovio ili prepisao) hoću li začeti neki mim koji će me nadživjeti?

Hoćete li vi?