Znam da nije lijepo od mene ovako opterećivati moje ionako rijetke čitatelje, ali "nema velike umjetnosti bez velike boli", rekao bi Antun Barac, a ja ponovio bez ikakve veze sa prethodno napisanim rečenicama.
Morate mi oprostiti. Ovaj post pišem sa solidnom gripom, a nije svinjska (osim po kilaži bolesnika).
Nego gdje smo ono stali? Aha, izašli smo na obalu rijeke (Urala, djeco Urala - upravo onog Urala koji predstavlja prirodnu granicu između Evrope i Azije, kako ste to lijepo mogli naučiti još u pučkoj školi samo da ste pazili a ne blejali u onu malu u klupi do vas).
Čim smo krenuli naišli smo na ostatke sinoćnjeg partyja uz rijeku.
Atyrau je zapravo jako čist grad, na svakom ćošku netko nešto mete i čisti. Lokalni vele da je to način na koji vlada osigurava punu zaposlenost. Čete ljudi sa malim metlicama svakodnevno skupljaju pijesak s ceste. A s obzirom da smo u pustinji, pijeska i prašine barem ne manjka.
Elem, zato smo i sigurni da su ovi ostaci tu tek od sinoć, a ne primjerice od prošlog četvrtka.
Ova votka nije niti jedna od dvije koje sam ovdje probao, a boca mi se sviđa. I ima latinični natpis da bi i expati mogli znati što je unutra a ne da ih muči nekakva ВОДКА
Ova mutna slika je jedina koja je koliko toliko uspjela uhvatiti ovu ptičurinu koja nas nije promatrala pored puta.
Zapravo smo je poplašili pa je odletjela baš kao i sve druge ptice koje su me frustrirale svojim pomanjkanjem interesa za poziranje.
Ne znam što je to zapravo. Ja je zovem Velika Ptica. A to zato da je razlikujem od "znaš-one-male-crno-bijele" koja ovoj nije ni slična. Te "znaš-one-male-crno-bijele" su baš su slatke samo su isto tako nemirne kao što ćete vidjeti na nekim od kasnijih slika uz ove postove.
Šećući rubom kontinenta došli smo i do kraja novog šetališta. Uvijek me fascinira kad ceste, prolazi ili kao u ovom slučaju šetalište završi ovako - kao odrezano.
Tamo dvadesetak metara dalje nalazi se početak starog šetališta, sa ogradom, čvrstom podlogom i svime pripadajućim, a zabavno je da nikome nije palo na pamet da novo šetalište SPOJI sa starim. Znam, znam - revolucionarna je to ideja i koncept povezivanja šetališta nije baš tako lako za pojmiti, ali vjerujem da će u bliskoj budućnosti netko spoznati da bi takav kontinuitet, bez premca, omogućavao šetaču da ovuda prošeta i po kiši. Jer po kiši se ovih 20-ak metara utabanog tla vulgaris nesumnjivo pretvori u nepremostivu blatnu kaljužu.
Zar nije živa romantika?
Baš kad smo bili na tom utabanom dijelu ugledali smo brod koji je brektao uzvodno prema nama pa smo ispucali par fotki na njega. Ovo je uradak male neutrinke koji je jednoglasno proglašen najboljim.
Ja čak mislim da bi mogao biti najbolji od svih koje smo uslikali u ovoj šetnji. Što vi mislite?
Znam! Kad objavim sva tri posta dat ću vama da glasate za najbolju sliku!
U konkurenciji su za sada onaj traktor iz prethodnog posta i ovaj panj. Kod slijedeće dobre slike napisat ću velikim slovima ЖАРЫС.
To Žarjus na kazahstanskom znači takmičenje.
Kad se brodić primaknuo vidjeli smo da se radi o zamecima turističkog poslovanja.
Naime, u Atyrau turisti ne zalaze. Sve starije od 10 godina što u njemu postoji, tu je samo i isključivo kako bi zadovoljilo potrebe ljudi koji tu žive.
Tko bi se od domaćih vozikao brodom po rijeci? Ili izmišljao kojekakve izlete i zabavu da ubije vrijeme.
A onda su došle horde stranaca, pa su u prvo vrijeme (dok još nisu dolazili sa familijama nego stizali u smjenama na po mjesec dana) počeli cvjetati kafići, barovi, noćni klubovi gdje su ti, mahom, muškarci mogli trošiti lovu. A sada kad dolazi sve više obitelji sramežljivo se uvode razni oblici zabave za njih. Ponešto od toga organizira i kompanija za koju radim za svoje djelatnike, ali tu i tamo se probija i poneka privatna inicijativa.
Tako ovdje vidimo nekoliko stranaca na domaćem radnom brodu. Morat ćemo se i mi raspitati kako da se uključimo na jedno ovakvo vozanje.
Evo još jednog brodića, ali ovaj ide bez turista
Ovo je valjda neka buduća ustanova, možda škola ili takvo što. Zgrada je nova novcijata, a ono što je zavrijedilo uslikati je ovaj inventivni način zatvaranja prozora koje su majstori izbušili nepažljivo čitajući nacrt. Pa kad su skužili što su napravili zatvorili su rupu u zidu prvi što im je došlo pod ruku.
Ili su se možda prebrojali kad su gledali koliko prozora treba naručiti. Ili su im krivo dostavili...
Bilo kako bilo, svi prozori na svom mjestu samo jedan zazidan. Nije vrag da se radi o nekoj tajnoj sobi?
Pred zgradom sa zazidanim prozorom stoji krezuba ograda. Koliko vremena treba i uz djelovanje kakvih sila da se solidna željezna ograda ovako raspadne. Nema tragova nekih velikih radova, prolaza krupne mehanizacije, huligana ili nečeg sličnog što bi ovakve štete možda moglo nanijeti odjednom, pa je nestanak dijelova ograde čisti misterij ...
E onda smo prošli ispod najnovijeg automobilskog mosta i u miru mogli uslikati pješački most - najdalju točku ove naše šetnje do koje nam je trebalo možda sat vremena uz sva zastranjivanja i usputna slikavanja.
Meni je elegantan.
Daleko od londonskih ljepotana preko Temze, ali za Atyrau - nije loše.
Ovdje se rijetko može susresti bicikliste.
Klima im baš ne pomaže. Četiri do pet mjeseci hladnoće i leda, užarena ljeta sa temperaturama preko 40, dosta vjetra - sve kad bi drugi sudionici u prometu i bili najdruželjubivija gomila - vožnja bicikla bi bila neugodna.
A s obzirom kako se ovdje vozi - vožnja bicikla po ulici je čista ludost. Zato smo ove Amerikance i susreli na šetnici.
ЖАРЫС
Treća slika do sada koja mi se posebno sviđa.
Uslikao sam ovaj gliser sa gradom u pozadini i mislim da mi je dobro ispalo. Sve skupa malo nestvarno izgleda, ali na to se ovdje čovjek s vremenom navikne.
I da, to je taj most!
Iskreno govoreći iz daljine je daleko bolje izgledao. Izgrađen bez ikakvog ukrasa - samo zato da služi svrsi, sa tim kablovima, šarafima, sajlama ...
Nije idealno, ali hej - poslužit će za ovo interkontinentalno putovanje. S druge strane je Azija ...
A ne znam da li mi je i vidik s njega zanimljiv ili ne. Vidi se da smo praktički na kraju grada - u daljini je još rafinerija i neka druga postrojenja ...
Sa druge strane mosta je Žilgorodok. Stari dio grada u koji je humano preseljen dio njemačkog stanovništva u Staljinovo vrijeme.
Ovo bijelo zdanje je drugo kazalište u Atyrau, ono žilgorodočko, ono u kojem je mala neutrinka imala školsku priredbu ... ono meni ljepše ... no, o tome jedan drugi put.
Pred vama je još jedan objekt zaustavljen u rastu. Ne znam da li je investitor ostao bez love ili su samo otišli na godišnji, ali primjećujem poznat motiv sivih cigli u prozorima.
Možda ni ovdje nisu isporučili drvenariju?
Možda je na tržištu nestašica? Možda je sve otišlo Pevecu?
Znate ono kako se na karti ponekad uz rijeku ucrta i tanka (ili deblja) zelena zona kako bi se označilo područje koje rijeka s vremena na vrijeme poplavi i koje je zbog tog dodatnog izvora vlage u pustinjskoj klimi onda zelenije od okolnog prostora?
E pa ovo na gornjoj slici vam je ta zona ...
Jesam ja lijepo rekao da s ove strane mosta ima Nijemaca?
Ovo je dio jedne lokalne obitelji koja se zaputila na isto interkontinentalno putovanje koje smo mi upravo završili - samo u drugom smjeru. Oni će u Evropu ...
A mi ćemo sad lagano uzvodno po rubu drugog kontinenta. Uz slikicu još jednog brodića, pozdravljam vas i nadam se da s nestrpljenjem očekujete treći i posljednji nastavak ovog putoslika i putopisa.
Mo'š mislit
Postovi
0 komentara:
Objavi komentar