Zašto smo tu, kad ćemo dalje i kako voze Kazahstanci

Kako već rekoh u prošlom postu mi smo opet u hotelu.

Razlog je vrlo prozaičan. Apartmani u kojima ćemo živjeti nalaze se u velikoj zgradi kojom upravlja jedan poznati lanac hotela. Zgrada je tek ove godine stavljena u upotrebu i pati od nekih početnih problema kojima su skloni veliki sustavi.

Prije tri tjedna imali su rasap elektroenergetskog sustava, pa smo bili u hotelu, a sad im je crkla ventilacija - pa su ponudili onima koji žele da opet odu u hotel. Mi smo se par dana junački držali našeg stana kad smo već jedva dočekali da ga se dokopamo, ali smo prošli tjedan konačno pokleknuli. Nema zraka i vruće je.

Što samo po sebi ne bi bio neki stravičan problem, kad bi postojali otvorivi prozori. Ovako je ventilacija ujedno i jedini izvor svježeg zraka i kisika. A kisik je bezbojni plin koji omogućava gorenje i što je u ovoj priči važnije - disanje. (Znam znam da je disanje zapravo omogućavanje gorenja u organizmu, ali ne bih sada ulazio u termonuklearna pojašnjavanja)

Tako smo se mi vratili u hotel.

I odmah da pojasnim, hotel u kojem živimo je ekšli jedan turbo GTI de luxe hotel, ne samo za kazahstanske prilike nego uopće.

Evo samo da vidite da ne muljam, ovo je recepcija i laundž da ne velim lounge.





U tom loungeu na zidu vise ovakve ikebane leptirova.



Znam da to zapravo nema veze sa statusom ovog hotela, niti sa njegovom kvalitetom, niti sa bilo čime o čemu sam u ovome postu želio pisati i što sam si zacrtao u naslovu - ali uslikao sam ovo i nemam pojma kad bih vam to pokazao ako ne sada.

Nisam lepidopterist i nemam namjeru uskoro pisati o posebnom značaju leptira u životu modernog Kazahstana, pa ovu sliku ne bih mogao drugdje upotrijebiti.

A nemam namjeru niti tumačiti hortikulturne zahvate, pa zato ovdje dajem slikicu trave pred našim hotelom.



Trava je inače ovdje skupocjena. Zbog zeznute klime u kojoj stravična zimska hladnoća dokrajči samoniklo bilje koje jara za vrijeme ljetne žege nije uništila, malo što preživljava bez pomoći čovjeka.

Obični kazahstanski pejzaži bogati su prašinom i tu i tamo ponekim zelenim ili zelenkastim grmuljkom.

Uz zgrade se obično može vidjeti nešto nalik na ovo:



Spaljeno i teško preživljavajuće bilje kojem se boja bori između smeđe i crvene.

Oaze zelenila kao ove dvije dolje su plod vrijednog svakodnevnog rada velikog broja ljudi i, što je možda još važnije, velikog broja sprinklera. (Ne znam kako se na hrvatskom kaže ona naprava koja automatski prska vodu po travnjaku. Englezi to zovu sprinkler.)





Druga mogućnost za postizavanje željenog dojma oaze zelenila je - umjetna trava.



100% plastika na gornjoj slici.

E dobro da sam rekao da neću o hortikulturi ...

Elem, mi smo u hotelu do daljnjega, a to će vjerovatno biti do sredine slijedećeg tjedna za kad je najavljen popravak svih sistema u našoj zgradi i slijevanje meda i mlijeka u potocima.

Nama za sad dobro. Čeznemo za svojim mirom, svojim navikama, svojom kuhinjom, CD-ima, knjigama, loncima i poklopcima, ali kad se sjetimo da sve to (osim mira i navika) tek treba doputovati u kutijama, lakše podnosimo ovu tugu i čamotinju ...

Grozno je to. Svaki dan započinje silaskom na doručak gdje ti netko ispeče omlet sa sirom i šunkom, pa za ručak buffet sa dva birana jela plus salata i kolači sa švedskog stola, a za večeru raznorazne delicije ...

Nakon čega se jednostavno moramo zavaliti u gore spominjani laundž i popiti par šalica čaja ... s limunom iz jednog od ranijih postova.

-----------------------------------------

Malo me strah započeti opisivanje Kazahstana.

Najprije zato što je Kazahstan ogromna zemlja, a ja sam upoznao tek sićušan komadić, a i taj je jako iskrivljen zbog toga što sam ja ipak u jednoj zaštićenoj sredini.

Onda zbog svih mogućih predrasuda (uključujući i nesretnog Borata) koje svatko od nas nosi kad se o Kazahstanu i drugim *-stanovima govori (Kirgistanu, Uzebkistanu, Turkmenistanu itd.) a koje će mojim opisima biti učvršćene ili dodatno izvitoperene.

No, ako vi prihvatite da su ovo sve tek zapisi jednog frustriranog expata koji pokušava upoznati i opisati jednu kulturu a da ni jezik ne razumije, a ako ja uspijem sići sa katedre i ne pričati kao da sam sve tajne spoznao i sve mitove otkrio - možda vam ponešto od svega i dočara kakva je ovo zemlja.

Ja sam se s njom prvi put susreo prije 6 godina i čini mi se da tu ima nečega vrijednog otkrivanja. Još zapravo nemam pojma što bi to moglo biti, ali imam skoro godinu dana da saznam.

-----------------------------------------------------------

Kako voze Kazahstanci

Svatko tko dolazi iz Evrope, a pogotovo netko tko je godinama živio u Engleskoj ostat će šokiran, užasnut i sablažnjen nad stilom vožnje u Kazahstanu.

Totalno nepoštivanje horizontalne signalizacije (to će reći crta i crtica po kolniku) liberalni odnos prema pravu prvenstva, potpuni izostanak manira i vozačke solidarnosti, šarolikost boja i oblika vozila koja susrećete po cesti, njihovi zvukovi i očito priklanjanje pravu jačega i luđega - sve vas to nagoni da odmah kažete - ne bih tu sjeo za volan ni u ludilu.

Nakon što tri tjedna svaki dan nekoliko puta dnevno prolazim kroz tu vrevu, došao sam do nekih važnih zaključaka.

I dalje ne bih sjeo za volan.

Ali kužim principe po kojima funkcionira promet.

Znate ono kad u Hrvatskoj svi stoje na semaforu za ravno a samo se jedan pametnjaković domisli pa po traci za desno prođe cijelu kolonu i onda se pred samim raskršćem ubacuje u traku za ravno preskočivši tako sve one koji su lijepo stajali u redu? Ili kad se ljudi utrkuju na semaforu da bi onaj iz desne trake za 100 metara skrenuo u ulicu lijevo ali tako da prije toga pretekne vozača u lijevoj traci. Ili ono kad na semaforu neki genijalac zajaši pješački prijelaz pa uđe u raskršće do pola i tako čeka da mu se upali zeleno. Ili kad tipovi ne puštaju nikoga iz sporedne ulice?

Eto, u Kazahstanu svi tako voze.

Pravila su jasna. Onaj ispred tebe je bog. On može ići iz trake u traku, skretati, kočiti, ponovo kretati, u jednoj traci, u dvije ... uopće nije važno. Tko ti je kriv da si takav luzer da je on ispred tebe.

No ti zato imaš pravo iskoristiti svaki trenutak njegove nepažnje i šišnuti ga. Bilo na zebri, bilo gurajući se između njega i drugog auta. Pri tome nije ništa neobično da ulica sa dvije trake na raskršću odjednom "dobije" i po pet traka, jer se pet auta istovremeno pokušava progurati kroz raskršće i to u jednom smjeru.

Jednostavno, čim se upali zeleno, brži spretniji i bolji će se prvi domoći druge strane raskršća i gospodariti čoporom do idućeg raskršća.

Uključivanje u promet iz sporedne ulice je posebna priča. Tu se polako, malo po malo gura nos vašeg vozila u rijeku prometa na glavnoj ulici. Svi na glavnoj ne skidaju ni tren nogu s gasa i voze maksimalnom mogućom brzinom.

Ako ne ugledate rupu među njima, nema frke, nastavljate lagano cimati ulazeći svojim vozilom sve više u glavnu ulicu. Auti na glavnoj poput imperijalnih lovaca fijuču vam pred nosom izvodeći sve zahtjevnije bravure ne bi li eskivirali vaš već dobrano istureni prednji kraj.

E sad, ili će se u prometu na glavnoj ukazati željena rupa od metra i pol dovoljna da se ugurate do kraja, ili će po glavnoj naići manje sposoban vozač koji će shvatiti da ipak ne vlada silom u dovoljnoj mjeri da protjera svoju Ladu kroz onih 12 centimetara prostora koje ste mu ostavili. On će tada morati usporiti i vama se otvara prostor ...

Naravno da taj stil vožnje zahtijeva da čovjek stalno ima otvorene četvore oči i da bude maksimalno spreman i budan. Nema tu zavaljivanja u sjedalo, laktova na prozoru i šacanja komada koji prelaze ulicu.

Tu je sve u speedu, obje ruke čvrsto stišću volan, a komadi, ako idu pješke ionako ne postoje ...

Ne bih ja tu za volan ni u ludilu ...

8 komentara:

Anonimno kaže...

ajme, uživancije. Ne, ne mislim na vožnju u Kazahstanu, nego na ove sad postove. Ma bili su i oni prije dobri, ali ovi sad su mi gušt. Makar piso o pivu i leptirima. Kako su ih toliko nalovili (napili ih?)
Strina

neutrino kaže...

E moja strina ... ti si izgleda jedna od rijetkih koje ova moja muka zanima ...

Anonimno kaže...

rijeka53

cccccccccccc ma daj skromnost ti ni vrlina, pa si te citamo dajjjjjj, hocemo bisssssssss

Anonimno kaže...

I što je tu čudno? Voze kao u Italiji ... ajde da budem precizna, skoro kao u Rimu, definitivno kao u Napulju...

Anonimno kaže...

hajde...hajde (vadi paketić maramica i pruža ih), jednog ćeš se dana svemu tome smijati ...

Strina

Anonimno kaže...

A ti iz zelene Engleske u sprzeni Kazahstan!Shock to the system!

etotako kaže...

Kad sam prvi put u Istambulu sela u njihov taksi, mislila sam, okej, evo ginemo odmah sad!
S istim pravilima vožnje, kao što si opisao...i nije mi jasno, kako tamo pešaci prežive.
A onda sam negde pročitala da broj saobraćajnih nesreća u tim "ludo neorganizovano saobraćajnim zemljama" neverovatno mali.
Kako, ne znam!

neutrino kaže...

@ Rijeka - ma malo vas je, malo ... ;-)

@ Romantales - talijani se gledajući promet ovdje grče od straha na stolicama. Jel ti to dovoljno?

@ strina - tome da me slabo komentiraju ili tome kako nam je ovdje?

@ zvrk - je trebalo nam je malo šoka. Moram priznati da nas je engleska malo razmazila. Trebalo je doći ovamo da se vidi kako izgleda stvarnost...

@ etotako - Da i aj sam primijetio da u tri tjedna nismo vidjeli nego jednu jedinu nesreću, a i to je bilo samo jedno vozilo koje se zabilo u stup. Kako voze, čovjek bi očekivao krš i lom svakih 5 minuta...