Konačno opet u kazalištu


Danas smo nakon dugo dugo vremena bili u pravom profesionalnom kazalištu na pravoj profesionalnoj predstavi.

Atyrauska ponuda scenskih umjetnosti možda i nije loša, ali naše poznavanje kazahstanskog jezika nije ni približno dovoljno da pratimo radnju. Možda jedino ako bi se cjelokupni tekst predstave sastojao samo od "dobar dan" (khairle-tan), "dobro veče" (khairle kiš"), "hvala" (rahmet), "do viđenja" (saubols), "dobro" (žakse) i "draga" (žanam) ...

Možda neko avangardno kazališno ostvarenje doista i svodi čitav tekst na ove riječi, ali nismo to provjeravali - a pitam se i tko bi to gledao.

Tako smo u ove dvije godine od Thalijinih sljedbenika imali mogućnost vidjeti samo dva amaterska pokušaja izvedena na engleskom - što nije bilo loše ali je bilo teško suditi o predstavi u kojoj osobno poznaješ barem pola ansambla ...

Posjetili smo večeras nedavno premijeriziranog Tartuffea u Gavelli.



Odmah moram priznati svoju rupetinu u predznanju. Iz nekog razloga uvijek sam mislio kako je Tartuffe Molierrova varijanta poznate teme o škrtici. Kao Skup ili Kir Janja. Tako da sam očekivao kako će radnja biti novost za malu neutrinku, a ja ću se posvetiti tek promatranju intepretacije poznatog mi zapleta.

No, bijah u krivu. Tartuffe nema veze sa škrcem. (Ispričavam se svima koji su ovo znali i sad se u nevjerici sablažnjavaju da jedan četredesetogodišnji klipan koji si voli umišljati neku načitanost tek sada spoznaje ovu činjenicu)

Ne želim vam otkrivati o čemu se radi (ako ste i vi neznalice kao i ja), niti nekoliko zbilja efektnih redateljskih zahvata, pa ću vas samo pozvati da odete pogledati ovu predstavu i nadam se da nećete zažaliti tih najviše 70 kuna po glavi.

Velim najviše 70 kn jer Gavella daje neke popuste ako karte kupite ranije. Cijena može biti i 60, i 50, a ako kupujete mjesec dana unaprijed - ciglih 40 kuna ...

Često se kod razmišljanja o cijeni karte sjetim komentara jednog znanca koji veli - nije mi žao dati nešto više love za kartu za kazališnu predstavu nego što bih dao za recimo upad u disko ili za kino - u kazalištu ipak pravi živi čovjek upravo u tom trenutku i upravo za mene igra svoju ulogu. Ja lijepo sjedima živ se čovjek trudi da me zabavi upravo sada i upravo ovdje ...

Pa, da krenem onda od glumaca:

Mislim da je Dijana Vidušin u prvom činu sagradila uvjerljiv lik Dorine - iako se ispočetka možda čini malo pretjerana i nestvarna njena se gluma savršeno uklapa u karikiranje cijelog ansambla.

Nekako vjerujem da ovaj komad upravo i treba igrati preglumljujući - kazališni glumci Mollierovog doba morali su biti sigurni da je publika i u zadnjem redu sasvim jasno shvatila koju emociju glumac sada izražava.

Uz to - tekst u stihu je vjerovatno potpuno nemoguće u današnje vrijeme odigrati uvjerljivo.
Bez patosa, vrckavo i vrlo vrlo solidno odigrana zahtjevna uloga - pa nije ni čudo da je kod svakog njenog izlaska na završni naklon publici upravo ona pobrala najjači pljesak i onaj specifični crescendo kojim publika nagrađuje one koji su je najviše razonodili.

Uz nju, svidjelo mi se i kako je ulogu odigrao Ozren Grabarić kao Tartuffe. S mjerom i bez pretjerane dernjave, vrlo fino razrađena uloga glumca koji ponekad odigra i samo lijevom obrvom.

Gavellin web site i program vele da Valere-a glumi Hrvoje Klobučar - onaj tip koji je glumio sina Nenu u seriji Naši i Vaši - znate onog tinejdžera koji se zaljubio pa se dvije obitelji silom prilika povezale? ... E pa ne bih ga nikad prepoznao u ovoj ulozi! I to ne samo zbog brkova i perike.

Iako sporedan lik, meni je baš bio simpatičan - sa pomalo feminiziranim i pomalo zbunjenim držanjem bio je smiješan a nije pao u teški kliše i pretjeranost.

Enes Vejzović kao Orgon mogao bi biti bolji. U prvom činu je sasvim solidan, ali mi je malo pretjerao u pretjerivanju u drugom činu. Možda je to bio i redateljski zahtjev, ali meni je malo kvario doživljaj. Sven Šestak kao Cleante nije me oduševio jer mi je nekako ostao blijed, a Filip Križan kao Damis me je malo i nervirao - iako moram priznati da je za jedan let preko pozornice vjerovatno trebalo jako puno probi i preciznost u izvedbi.

Nataša Janjić i Ivana Roščić odigrale su svoje role vrlo solidno. Ja sam obično zadovoljan kad me glumci ne iritiraju, a obje gospođe imale su uloge u kojima su vrlo jednostavno mogle pretjerati i pokvariti čaroliju - ali nisu, nego su štoviše nemalo pridonijele uspjehu predstave.

Za kraj da posebno izdvojim Dubravku Miletić koja je svoju epizodu odigrala izvrsno. Njen lik majke ima zadatak da u prvom prizoru kroz svađu za stolom u stvari publici predstavi sve likove i njihove međuodnose. Slabija glumica isfaširala bi svoj tekst ili pak modulacijama glasa, nekim pogrešnim pokretom ili pogledom skrenula pozornost gledatelja sa onoga što upravo izgovara. Gdja Miletić međutim sjajno izgovara složeni tekst i istovremeno uspijeva odglumiti srdžbu i ispravno naglasiti sve njegove važne elemente - tako da bez problema pohvatate tko je kome brat, sin, sluškinja i koga svi mrze i koga se boje ... strašno važna epizoda u sigurnim rukama iskusne umjetnice koja točno zna što radi.

Kad uđete u dvoranu pogled vam neminovno privuče čipkasta pozornica koja ne sadrži neke neviđene scenske efekte, ali odlično funkcionira u sklopu predstave i nenametljivo uokviruje događanje.

Zanima me kako redatelj uspijeva režirati predstavu na jeziku kojim ne vlada - a ja možda griješim kad mislim da talijanski režiser Marco Sciaccaluga ne govori hrvatski. To mora biti strašno teško. Nekoliko odličnih rješenja (koja ne želim otkriti) iako sam ih već vidio u nekim drugim predstavama ovoj komediji daju dodatnu kvalitetu. Zbilja dobar posao.

A ono što me najviše oduševilo je - prijevod. Tekst Vladimira Gerića je tako tečan i tako majstorski sročen da zahtjevna stihovana forma ne sputava glumce i ne zamara gledatelja. Rijetko sam imao prilike čuti tako dobar tekst koji ne bježi u nepotrebne arhaizme kako bi francuskom originalu ponudio hrvatske onovremene izraze. Također nema inzistiranja na puritanskom književnom hrvatskom, a istovremeno se prevoditelj ne sakriva u lokalizme ili žargon. Ja sam upravo pročitao zanimljiv intervju sa gospodinom Gerićem i sudeći samo po prijevodu ove drame - nikad ne bih pogodio prevoditeljevu dob - tekst je sasvim suvremen.

I na kraju da pohvalim zanimljivu knjižicu sa programom. Prilozi koji nisu uobičajeno suhoparno deklamiranje o bezvremenosti tema koje "veliki Molliere" razotkriva - nego zanimljive činjenice koje svakako vrijedi saznati - bez obzira da li prijei li nakon odgledane predstave.

Eto, od mene toliko. Mi smo se dobro zabavili uz angažirani ansambl koji se zbilja potrudio sa nekoliko ostvarenja koji zaslužuju da ih se pogleda.

P.S. Ako netko zna koji ono tekst na francuskom glumci deklamiraju na samom kraju - ja bih bio zahvalan za prijevod ...

Obje ilustracije za ovaj post su sa Gavellinog websitea - valjda se nitko neće ljutiti što sam njima ilustrirao ovaj tekst o njihovoj predstavi, ali ako je to problem - moj mail je na margini gore desno - samo recite i skinut ću ih ...

1 komentara:

stroke kaže...

fora blog. pozz.