No nije samo stvar kvantitete – tu su misli koje vrijedi procitati i to sam s paznjom i ucinio. Po obicaju sam i napisao svoje odgovore svakom ponaosob. Mislio sam da cu moci svakome odgovoriti u malim crvenim slovima, ali kad sam poceo pisati odgovor Tril shvatio sam da mi treba mjesta da se razmasem, da mi naviru neke rijeci i geste, a u skucenoj kucici komentara nema mjesta mojoj strastvenoj gestikulaciji.
Stoga – Evo Trilinog komentara pa onda moj odgovor
• Ne mogu se složiti s tobom :) Naravno, sve zavisi od djeteta do djeteta ili od obitelji do obitelji. Meni moja kćer, koja ima 15 godina, još uvijek iskreno govori ono šta ju pitam ili sama od sebe. Stvari koje se inače ne govore majci. Neću sad nabrajati primjere, ima ih, ali dok god ona se meni obraća s problemima
ili novostima čak i oko alkohola recimo, dotle ne želim ničim narušiti njezino povjerenje. Više mi znači što mi ona sama kaže nego da to negdje potajice pročitam. Meni je majka čitala dnevnik, sumnjala sam na to i jednostavno sam pazila šta pišem. Ništa o meni u to doba nije znala, ne stvari koje su bile bitne. A niti pričala joj ništa nisam jer šta ću joj pričati kad mi kopa po
stvarima. Izgubljeno povjerenje u majku. Roditeljstvo zna biti teško, baš zato što čovjek iako želi najbolje ne radi uvijek tako. Tu nastupa instikt. Meni moj govori da treba ovako kako ja radim i to se do sada pokazalo dobrim. Malo sam se raspisala, a htjela bih te i pohvaliti zbog posta, bez obzira što se ne slažemo.
Baš zbog toga. Mogao bi poslužiti kao primjer kako se na fin i kulturan način, bez vrijeđanja i omalovažavanja neke druge osobe može iznijeti svoje potpuno suprotno viđenje istog problema. (Trill 25.01.2006. 07:32)
Dakle, bas mi je drago da smo se oboje uspjeli suzdrzati od vrijedjanja i omalovazavanja iako se ne slazemo.
Ni ovo moje izdvajanje ovog komentara nema drugu svrhu osim da mi omoguci koristenje ruku i nogu u iznosenju argumentacije. Potpuno razumijem izneseni stav.
Ipak, ne slazem se da je instinkt (a pogotovo ne "majcinski instinkt") dovoljan. Evo recimo - sigurno vam se dogodilo da pricajuci sa majkom nekog djeteta koje znate kao grozno cujete sve same pohvale za ponasanje njenog djeteta da se covjek zapita - ima li ta zena oci? Ili ste mozda culi da roditelji koje pozovu u skolu (ili na neki drugi nacin cuju o nepodopstinama svoje djece) isprva reagiraju "Ma nemoguce - moj sin tako nesto ne bi nikad ucinio ..."
Kuzite? Jednostavno, pristrani smo.
Naravno da je moja kcer najbolje, najodgojenije i najkrasnije stvorenje na svijetu - pa ja sam je odgojio.
A ja se bojim (i mislim da je taj strah normalan) da ce moj roditeljski instinkt u nekom trenutku zatajiti i zbog bilo kojeg razloga propustit cu uociti onaj znak koji ce mi reci – mojem djetetu treba moja pomoc.
Bez obzira da li je moje dijete necija zrtva ili neciji mucitelj.
Neki roditelji slican strah osjete kad se pocnu brinuti za prvo dijete. Ono, kad dodjes iz bolnice pa drugi dan pokusavas shvatiti zasto ta mala crvena glavica sad tako neutjesno place. Jel gladna, jel zedna, jel joj toplo, jel joj hladno, jel se popiskila, jel se pokakala, jel ju nesto zulja, rastu li joj zubi (otkud zubi tako rano, al nikad se ne zna stric Pero je isto rano dobio zube), jel joj se spava, jel joj se ne spava, jel ima grceve, jel ima temperaturu ... i onda netko veli da roditelji instinktivno znaju sto ce njihovoj bebi trebati. Ja sebi utvaram da su roditelji odrastajucem djetetu nesto kao sigurnosna mreza. Od malena ih ucimo da stvari rade sami, ali nerijetko ih podupiremo ili spremno cekamo ako im klecnu koljena da ih prihvatimo i sacuvamo od pada.
Kad uce hodati samostalno, razmaknemo malo namjestaj, pobrinemo se da pod bas nije cisti beton i stojimo im iza ledja i spremni smo skociti i zgrabiti ih u letu ako vidimo da padaju.
Kad uce voziti bicikl, nerijetko trcimo neko vrijeme uz njih dok ne steknu sigurnost “Gle – vozim sam/a”...
Kad krenu u skolu ili vrtic u pocetku idemo s njima, pricamo, pokusavamo saznati kako je bilo, ispitujemo uciteljice, druge roditelje, sve dok ne zakljucimo da nam je dijete prebrodilo taj dio odrastanja i onda pomalo „uvlacimo ticala“ i povlacimo se iz njihovih zivota dajuci im mogucnost da postepeno – sve vise sami spoznaju svijet oko sebe i traze svoje mjesto u njemu ...
I to je sve OK.
No, nevolja je u tome da je samostalnost ili bolje samodostatnost u kojoj zive – samo privid. Od onih cisto ekonomskih stvari gdje ne mogu bez nas (mi ih hranimo, mi ih oblacimo, mi im dajemo dzeparce, mi im kupujemo sto zele – u granicama nasih mogucnosti) pa do toga da smo im nuzan oslonac kako emocionalno (roditeljska je ljubav bezuvjetna) tako i odgojno (mozemo im ukazati kuda vodi odredjeni tip ponasanja).
Usporedio bih ovu odgojnu komponentu sa vidokrugom covjeka koji se penje na planinu. Sto se vise penjes to dalje vidis i u stanju si bolje sagledati npr. kuda neka cesta vodi . Tako smo i mi vec negdje na pol Medvjednice, a djeca nam jos na Mihaljevcu izlaze s tramvaja. Prirodno je da im mi iz nase perspektive mozemo reci kojom cestom se do nekog cilja moze stici.
I pritom, mi odlucujemo kad cemo se i hocemo li se uplesti u njihovo lutanje labirintom. Mi odlucujemo kad cemo pustiti da sami nadju izlaz a kada cemo se umijesati i dobaciti im Arijadninu nit.
Oni dakle, nisu zbilja sami sebi dovoljni – to im se nerijetko samo cini. Roditelji su (i zakonski) odgovorni za njihovo ponasanje, roditelji ih moraju i zele paziti i zastiti
No, danas smo sve odsjeceniji od nase djece. Silom prilika. Nemamo povratnu informaciju. Nema vise onoga da cijelo susjedstvo zna ciji je onaj mali. Ucitelji ni sami ne poznaju sve ucenike u svojem razredu. Skole se zatvaraju u svoje zidove i muku muce sa unutrasnjim problemima: suzbijanjem bullyinga ili markiranja, uspjehom na drzavnim ispitima, novcem. A vec na prvom koraku izvan skolske ograde stoji diler.
Mojoj je mami susjeda rekla da me vidjela neoprezno pretrcavati ulicu ispred autobusa, tete u ducanu su mi prodavale kruh i kad nisam ponio novce jer su znale tko sam, moje uciteljice su susretale moje starce na placu ili u ducanu, iz glazbene su doma zvali kad sam mjesec dana markirao solfeggio (uf jos se sramim te epizode). Zasto to sve navodim? Zato sto su to bile ljudske veze koje su bile sigurnosna mreza dok sam odrastao.
No, moje dijete, a vjerujem ni vecina djece danas nema vise tih veza, nema nikoga tko bi zazvonio na roditeljski alarm. Susjedi se „ne zele mijesati“ da ih ne posaljemo u jedno mjesto jer nam se petljaju u odgoj, ucitelji roditelje nerijetko ni ne poznaju, u ducanu se smjene rotiraju ko ventilator a prodavaci ne znaju ni gdje im sto stoji na policama, a kamoli da znaju jel mi dijete danas tu stogod kupovalo itd.
Sa druge strane, nikad se djeca nisu kretala medju vecim brojem ljudi nego danas. Ne mislim tu samo na internet koji je otvorio sasvim novu dimenziju susretanja s ljudima. I fizicke su udaljenosti kuca-skola danas daleko vece. U moj razred skole na brijegu dolazila su samo trojica „iz grada“ jer su se njihovi roditelji dogovorili pa su ih naizmjenicno vozili. Kad je moja kcer krenula u istu skolu nitko (osim nje) nije iz skole isao pjeske, vise od pola razreda je bilo dalje od 3 autobusne stanice, a jutarnji car-pulling je izazivao prometne nedace. Kad se meni igrala kosarka sjeo bih subotom ili nedjeljom na bicikl i za pet minuta bio „na skolskom“. Onda malo haklas sam, ali za 10-ak minuta netko ce sigurno naici i bacit cemo 1 na 1 ili se skupiti za 3 na 3.
Moju sam kcer cijelo subotnje jutro ucio voziti bicikl na istom tom skolskom jer nikoga nije bilo. Drugi put smo pak sami na rukometnom igralistu ucili gadjati tenisku lopticu reketom (natrcao sam se ko nikad ...) – opet nikoga nije bilo.
Kad njeni frendovi iz stare skole krenu sami u skolu (ili cesce iz nje) ta ce njihova putovanja trajati bar sat vremena i ukljucivati nekoliko javnih prevoznih sredstava.
Dakle – djeca putuju puno dalje nego prije, susrecu puno vise ljudi nego prije, a krug zajednickih poznanika nam je puno manji nego prije.
Zato usporedba nasih mama sa nama, odnosno njihovih metoda brige za nas i nasih metoda – jednostavno nije moguca.
A sto se tice povjerenja, prilicno sam siguran da cu na direktno pitanje dobiti iskren odgovor od moje kceri. Ali nisam siguran da ce mi uvijek samoinicijativno priznati sve sto je muci. Dobrim dijelom i zato sto vjerovatno misli da bi me neko od tih priznanja moglo povrijediti ili rastuziti - ne mora svako presucivanje biti zbog straha od kazne. Ono samoozljedjivanje o kojem mayya govori ne dogadja se nekom drugome.
Ono malo blogova i clanaka o bulimiji i anoreksiji koje sam procitao nesumnjivo je pojacalo moju paznju, ali tesko je uvijek imati oci otvorene na sve moguce probleme.Kad moje dijete otvori blog sigurno cu ga citati.
Ako bude tajan citat cu ga tajno. I necu joj reci da sam citao i necu komentirati njene postove, ali ako zakljucim da je nesto sto radi opasno ili lose – naci cu nacin da je poucim.
Citirat cu jos i dio Alkionovog komentara:
Dakle ključ uspjeha, po mom nekom uvjerenju, leži u ostvarivanju odnosa između sebe i svog djeteta koji je zasnovan u obostranoj vjeri i mene prema djetetu i obratno djetea prema meni da će se problem uočavati daleko prije nego za njegovoNaravno, u dobre namjere nitko i ne sumnja. Bas kao sto smo svi uvjereni da unatoc dobrim namjerama druge strane, metode koje koriste i nisu najbolje za postizanje zelejnog cilja.
rješavanje bude kasno (tu svakako dolazi do izražaja moje životno iskustvo i prepoznavanje mogućih problema). Ali presložen je ovo problem da bi ga se riješilo u bilo kom segmentu do kraja. Gledano u globalu: svaki roditelj, vjerujem, najbolje poznaje svoju djecu i sa svoje pozicije želi i nastoji biti u pravu i shodno tome ulaže maximum u odgoj svoje djece. (alkion 25.01.2006.)
Problem je, naravno, slozen – a meni se cinilo da o njemu vrijedi porazgovarati i promisliti.
S jedne strane jer nije sve tako crno-bijelo kako se ponekad moze uciniti, a sa druge strane jer je ulog strahovito visok. Pricamo o onima koji su nam najdrazi.
Postovi
0 komentara:
Objavi komentar