Drame su u Shakespearevo doba pisali opet iskljucivo muskaci, samouki, uglavnom skromnog porijekla. Rijetki su bili Oxfordski ili Cambridgski studenti. Shakespeare je bio glumac po zanimanju. Ni on a ni njegovi suvremenici nisu bas bili ono sto bi danas nazvali poete ili intelektualci. Christopher Marlowe je ubijen u barskoj tuci, Ben Jonson je u dvoboju ubio glumca, a i sam Shakespeare je imao veze sa podzemljem i popunjavao svoje prihode kamatarenjem.
Pisci su mogli dobro zaradjivati od svojih uradaka ako su uspijevali izbaciti dvije drame godisnje (Jel vam sad jasno otkud Willu ta silna plodnost?). Zaradjivali bi oko 25 funti godisnje sto je bila impresivna suma.
Placalo ih se u ratama kako bi napredovali u pisanju, a ako bi im drama bila prihvacena dobili bi i jednodnevnu zaradu kazalista kao nagradu. To bas i nije bilo malo. Znamo da su groundlings placali jedan peni a sjedeca mjesta su kostala barem peni vise. Ako je predstava bila dobro posjecena mogla je u tom jednom danu zaraditi i vise od 15 funti.
A sad si zamislite koju je lovu ubirao vlasnik kazalista jer je sve ostale dane kazaliste punio placajuci samo glumacke place.
Nadalje, nije bilo copyrighta, Jednom prodanu dramu kazaliste je moglo preradjivati po zelji, odredjivati glumce i sve drugo po volji vlasnika.
Publika je inace voljela prstece predstave krcate glumcima koje prate nekoliko radnji u brzom ritmu. Zato se u predstavama i i spreplicu scene, likovi i zanrovi.
Ljudi su jednostavno odlazili u kazaliste da se dobro zabave. Podsjetimo se da nije bilo televizije, radija, interneta .. (cak ni bloga, nevjerovatno)
Kazaliste je bilo – ZABAVA. Ali ne zabava za malobrojne, ne za odabrane, ne samo za iskrene stovatelje Thalie i ljude koji u pola noci razlikuju didaskaliju od ditiramba.
I to je ono sto zelim reci. Cini mi se da hrvatska kulturna produkcija uporno prezire svoju publiku. Prezire one koji bi u kazaliste mogli ici ali im se ne da jer ne misle da ce ih tamo netko zabaviti. I umjesto da se potrude privuci publiku i ne biti dosadni i nezanimljivi – nasi se kulturnjaci odaju onome jucer spominjanome kukanju i lelekanju.
Svatko moze napisati dramu koju ce cijeniti 100 ljudi. Ali napuniti kazaliste do vrha, a uz to uspjeti biti zanimljiv i bogatima i siromasnima, i znalcima i pekarima - e to je umjetnost...
Bez obzira na svu pompu, kazalista, galerije i muzeji imaju svrhu samo ako imaju publiku. Ako sluze samo malom broju ljudi, uzdrzavajuci se prakticki iskljucivo od proracunskog novca, onda ne ispunjavaju svoju svrhu i postavlja se pitanje treba li ih uopce financirati.
Na stranu to sto su u nas ocito kriminalno lose vodjena i neefikasna.
Unatoc ovdasnjim jezivim cijenama pogledao sam nekoliko predstava u kazalistu. Da imam malo vise vremena i mogucnosti – sigurno bih isao i vise.
Karte su zbilja skupe – cca 250 kn za kartu i to sa popustom. Inace idu i po 700 kn i to ne za nekakve gostujuce predstave koje igraju samo nekoliko puta nego za predstave koje imaju visemjesecno trajanje i igraju 7-10 puta tjedno.
Mi volimo mjuzikle i do sada smo svaki put bili odusevljeni. Fantasticne izvedbe, briljantni kostimi, scenografija, ali i publika koja nerijetko zapjeva sa izvodjacima. Nema dress-codea, nema ustogljenosti – izlazak u kazaliste je izlazak kao i svaki drugi.
Na trzistu zabave u konkurenciji kina, utakmica, TV-a u PUB-u ili drugog, publika se odlucuje gdje ce ici. Kazalisne predstave se oglasavaju na jumbo plakatima, gomile plakata na svakoj stanici podzemne, preprodaja ulaznica je legalizirana i postoje agencije koje zive samo od toga, nerijetko se vide ljudi sa ogromnim putokazima koji vas upucuju da se tu u nekom haustoru odigrava kazalisna predstava ili kupuju karte (takvi inace cesto reklamiraju i fast food restorane ili nocne klubove – usporedbe radi).
Pokusavam reci da se od kazalista ne radi neka hoch manifestacija gdje necete znati da li vam je teze sjediti medju ustogljenim tipovima ili trpjeti preglumljivanje na pozornici – nego je kazaliste ZABAVA.
I zato i ima toliko publike.
Ovdje sam pricao samo o kazalistima, ali ista se paralela moze povuci i sa svim drugim kulturnim granama. Nase trziste knjiga je eto malo prodrmano FAK-om, akcijama dnevnih novina, profilovim superstoreom itd, ali jos uvijek nismo dosli do toga da billboardi oglasavaju novu knjigu Pavla Pavlicica ...
Interesantno je da nemamo nikakvih problema sa marketingom filmova, koncerata, glazbenih izdanja itd. Pitam se kako to da jedan dio kulture shvaca da sluzi zabavi, a drugi dio ne?
I da ne ostanem duzan Shakespeareu, spomenut cu da ako se u iducih mjesec dana zateknete u Londonu mozete pogledati cak 4 njegove drame: HAMLET (300-500 kn), MJERA ZA MJERU (valjda isto tako negdje jos se ne zna tocna cijena), KAKO VAM DRAGO (200- 450) i SAN LJETNJE NOCI (isto 200-450). Mozete se dakle pridruziti barem 2000 ljudi koji ce to vece u Londonu gledati Shakespearea ...
Postovi
0 komentara:
Objavi komentar