Londonska je arhitektura nesto zbilja specificno.
Vec na prvi pogled sve te neobicne zgrade, ciglene fasade, uniformiranost tzv. high streeta, slobodni zahvati u gradske vizure, spremnost da se ultramoderni materijali i dizajn upotrijebe u neposrednoj blizini najvecih spomenika kulture sacinjavajuci tako leguru grada u kojoj je novo, moderno i danasnje nedjeljivo od onoga starog, povijesnog i neprocjenjivog.
Grad nema „muzejski dio“ u kojem su zabranjeni radovi i koji trune od silne povijesne vaznosti.
Nema vizuru u koju bi bilo zabranjeno intervenirati.
Nema tzv. „povijesne cjeline“ koje se onda cuvaju kao zjenica oka...
Ima upravna tijela koja imaju zadacu procijeniti i odobriti, ali je to daleko od onoga sto se u Evropi obicno smatra zadacom povjesnicara umjetnosti (ili povjesnicara kulture kako neki vole biti nazivani).
Ne znam jos dovoljno o tome da bih mogao detaljno ovdje izloziti (ako bi to uopce ikoga i zanimalo) kako to funkcionira, ali moja povrsna saznanja dovoljna su za raniju tvrdnju.
Bas kao i arhitekturom svaki put se zadivim nad nekim detaljem kojeg naucim o razvoju grada – da ne velim o urbanizaciji. Zato evo i ova prica:
Postojala je nekad u gradu Westminsteru (a Westminster je danas nedjeljivi dio Londona – stovise – strogi centar) osim poznate opatije i ogromna zgradurina koja je smjestala kraljevske konje, konjanicku gardu i sve ono sto uz to ide.
To je mjesto ugoscavalo kraljevske konje jos od 13. stoljeca i 1820. bilo je zdanje sa 600 godina povijesti (dobro, bilo je nadogradjivano, ali ipak konjusnica je konjusnica).
Te 1820. Ujedinjenim kraljevstvom vladao je Princ Regent – tj. Princ od Walesa koji je vladao umjesto svojeg prolupalog oca Georgea Treceg. Radilo se o jednom prilicno ekstravagantnom vladaru (nakon tatine smrti postao je George IV i vladao jos 10 godina – ali sada kao kralj) koji nije previse patio od opterecenosti prosloscu i koji je bio i prilican mecena umjetnicima.
Trac inace veli da je gospon svakoj dami koju je privolio u svoju loznicu na rastanku odrezao uvojak kose i pospremio ga u kovertu s njenim imenom. Vele da se nekon njegove smrti naslo oko 7000 koverti.
No, ako zanemarimo pricice o njegovoj opterecenosti seksom ostaje vazno da je njemu jednog lijepog dana palo na pamet da malo oplemeni grad u kojem stoluje pa se obratio svom omiljenom arhitektu. Taj je pak vec ranije preslozio jedan dio grada koji se do tada nazivao Marylebone Park zacrtavsi osnove onoga sto se danas naziva Regent's Park (Regent je upravo ovaj George IV o kojem pricamo) Danas je na obodu tog parka londonski zooloski. Trebala je tu biti jos i kraljevska palaca i neke vile itd, ali se kasnije od toga odustalo kad je regent odlucio sagraditi Buckinghamsku palacu. Cak ni njemu nisu trebale dvije palace u Londonu.
Dakle, taj je arhitekt grandioznih ideja dobio zadatak oplemeniti zonu u i oko kraljevih konjusnica. On je zadatku pristupio vrlo temeljito - srusio je kompletno ogomno zdanje stvorivsi tako enormno veliki trg na kojeg su posadjene dvije fontane. Sinula je tu nesto kasnije i fasada onoga sto se danas zove National Gallery i dotjerane su fasade okolnih zgrada
Danas on izgleda ovako nekako:
Naime, u slavu covjeka koji je spasio Englesku i osigurao joj visegodisnju premoc na moru porazivsi ogromnu spanjolsko-francusku flotu podignut mu je ovdje nadljudski spomenik, a trg je dobio ime po njegovoj najvecoj pobjedi.
Tih preko 60 metara stupa mora su za svakog turistu koji pokusava ovjekovjeciti svoj boravak u Londonu. Naime, ne moze se otici u London a ne otici na Trafalgar Square. I kad ste vec tamo ne moze a da se ne uslikate sa Admiralom Nelsonom u pozadini.
Ali je prava muka naci rakurs u kojem ce turist i Nelson biti prepoznatljivi na slici. Ili je covjek u prvom planu a admiral toliko daleko da se gubi – ili je admiral na svom stupu dominantna vertikala slike, a turist tek neprepoznatljiva sarena tockica u podnozju stupa.
Na tom su trgu nadalje osim fontana i Nelsonovog spomenika jos i 4 ogromna lava u podnozju stupa. Takodjer omiljena vizura za sve turiste i – penjaliste za svu djecuriju.
I moja se juniorka (to na slici NIJE ona) vise puta pentrala na lava, unatoc tome sto ju je gore trta da ne sklizne sa glatkih i ledenih broncanih ledja. No bilo je „tata, drzi me“ i onda smijesak za kameru ...
Trafalgar Square od svojeg je stvaranja do danas ostao mjesto gdje se Londoncani skupljaju kad god nesto treba proslaviti, prikazati, odmanifestirati, ali bogami i od-demonstrirati, od-protestirati i od-potuci-se-sa-policijom. Tu se slavilo kad je London dobio olimpijadu, tu se zalilo za zrtvama napada na podzemnu, tu se odrzavaju festivali kojima se slavi multietnicnost i multikulturalnost ovoga grada. (Kad se naviknes kako trg izgleda u normalne dane ostanes osupnut kad ga ugledas okicenog za indijski praznik svjetla – Diwali.)
Nadalje, trg je dovoljno velik da se na njemu bez guranja nadju, svaki na svom uglu i 4 kamena postolja koja su zapravo i razlog zasto vam pisem cijeli danasnji blog (dobar mi je uvod jel'da?).
Dva postolja su manja – na njima se nalaze statue dvojice generala koji su ratovali i upravljali Indijom.
Druga dva postolja su puno veca – namijenjena su konjanicima.
Na trecem postolju je skulptura kralja George IV. Iako je bio prilicno omrznut u vrijeme svoje smrti, ovdje mu je podignut spomenik – i to na konju. Nema ni traga kovertama, ali valjda je i mit o njima bio dovoljan da mu zasluzi ovo mjesto.
Cetvrto postolje je – prazno.
Tu je, naime, trebao doci William IV na svome konju, ali je – nestalo para.
Navodno.
A mozda je vladao prekratko pa se mislilo „Ajmo naci nekoga podobnijeg“.
I tako, svatko svoga i nikako da se dogovore. Cijelo se stoljece nije moglo naci nekoga tko bi bio dovoljno podoban i dovoljno velik da zauzme to mjesto.
Neki su predlagali Mandellu jer je Fourth Plinth nasuprot "Juznoafricke kuce" pred kojom su se redovito odrzavale demonstracije protiv appartheida (jesam ja lijepo rekao da se tu furt nekog bloga vikalo)
A onda je, na samom izmaku proslog stoljeca nekome u Royal Society of Arts sinula ideja:
Cetvrto postolje (The Fourth Plinth) – treba naizmjenicno ugoscavati radove modernih umjetnika. Radove koji ce svojom provokativnoscu, originalnoscu i kvalitetom zasluziti da budu na ovom cijenjenom mjestu.
Raspisan je natjecaj i prvo je postavljena skulptura Marka Wallingera „Ecce homo“
Onda je red dosao na Billa Woodrowa i njegov „Regardless of history“
Kazu da je to ljudska glava spljostena knjigom a iz svega raste neko drvo.
Treci je uradak bio „Monument“ Rachel Whiteread.
Jednostavan koncept refleksnog odraza postolja izradjen od prozirne mase koja lomi svjetlo na razne nacine u zavisnosti od doba dana tj. kuta suncevih zraka.
Naravno da ovakve odluke o „stanarima postolja“ redovito nailaze na komentare prolaznika, a nerijetko i na prave rasprave koje se vode po kulturnim casopisima i (valjda) okupljanjima kulturnjaka.
Mene odusevljava i sama ideja da se na tom povijesnom trgu, sa svim tim velikanima i svim tim impozantnim vizurama koji nose stogodisnju patinu sasvim uz bok mogu staviti i ovako moderna djela bez obzira sto ih ja mozda osobno i ne bih izabrao.
Hocu reci, meni mozda estetski poneko od njih i ne odgovara. Mozda mi je ono stablo nerazumljivo, ali mi je hrabra i osobita ta ideja da moderna umjetnost moze funkcionirati u sredistu urbanog i starinskog – bez potrebe da je se izolira u neka neboderska predgradja i svodi samo na nesto dostupno samo onima koje neki vrag tjera da posjecuju izlozbe moderne umjetnosti.
Umjetnost, i kultura uopce nisu privilegija bogatih ili onih koji neku alegorijsku sliku razumiju nego svih ljudi. I zato volim taj Fouth Plinth. On je simbol jednog odnosa prema kulturi i umjetnosti koji je meni tako tipicno engleski – mozda zato sto nigdje gdje sam do sada zivio nisam tako nesto uocio.
Tako su i u ranije spomenutom Regents Parku donedavno bila izlozena i djela naseg Dusana Dzamonje - u svoj svojoj ogromnosti povaljana po engleskoj travi ...
A Fourth Plinth kad na njemu nisu umjetnicka djela biva koristen za kojekakve publicity stunts, pa se tako neki uglavnom ilegalno reklamiraju dok im reklamu ne uklone.
Cak je i „Maddam Tissaud“ radi publiciteta izlozila tamo svog vostanog Davida.
Postovi
0 komentara:
Objavi komentar