Mufasa jedinstveni

E da ... sve što je lijepo kratko traje. Ili svemu lijepom dođe kraj ...

Pa tako i mojem ljenčarenju tu na blogu.

Ovo je posljednji intervju u ovoj seriji. Reklo bi se da šećer dolazi na kraju, ali u ovom slučaju - nema šećera. Na kraju dolazi baklava.

Kao i svi do sada - jedinstven bloger.

Nevjerovatno je da netko sa tako rijetkim pojavljivanjem ima toliki broj obožavatelja, koji na počinak liježu s njegovim imenom na usnama.

Dobro - ne imenom nego nadimkom.

Ja isto. Svako malo kukam s gospođom - "Blogamu, onaj Mufasa opet ništa nije objavio danas!!"

Afrički lav je bio prva zbilja velika zvjerka koja je ikad zalutala na moj blog. Čitao sam njegov blog valjajući se od smijeha na izjave male Jebeke i onda je jednog jutra njegov komentar osvanuo na mom blogu. Ne sjećam se više oko čega je bilo ali znam da me ponos oblio ... (lažem, sjećam se oko čega je bilo, ali nije važno za priču ovdje)

Elem, vratimo se mi Lavu i njegovom blogu. On je tu zato što ne znam nikoga tko je vještiji sa riječima. Nekoga tko će i od komentiranja napraviti vic. (Pogledajte sto su mi on i stroke učinili dolje od komentara). Kad pročitaš dvije riječi lavovog komentara ceriš se čitav dan. "Ma kako se samo toga sjetio ..."

A postovi ... Gledao sam jednom u Mostaru kako rade one bakrene tanjure što ih prodaju kao suvenire. Sjedi čovjek na pragu i lupa točkicu do točkice. Ti gledaš, a njemu savršena slika pod prstima nastaje. I uopće ti nije jasno kako je moguća takva strpljivost i takav sklad.

Tako je nekako i sa lavom. Svaka mu je na mjestu.





I strašno ti je žao kad dođeš do kraja. Ti su njegovi tanjurići tako fina izrada, ali i tako malecki.

Još tražim način kako da mi neki njegov post potraje.

Morat ću i ja kao djeca nekad bombone polizati pa zamotati natrag u papir. Tako ću odsad doći, pročitati jednu rečenicu - pa se vratiti sutra po još ...

Da ne duljim više, ajmo sad pročitati interview

1. Kako ti je uopće palo na pamet pisati blog? Pisac koji želi doći do publike ili nesto drugo?

Za sve je kriv jedan pauk. Jednog jutra vozio sam dijete u vrtić i vidio nepropisno parkiranog 'pauka'. Kad sam se vratio kući, nazvao sam neke svoje prijatelje i pitao ih znaju li oni koja služba odvozi nepropisno parkirane pauke. 'Idi ti, Lave, lijepo ukurac!' – glasila je većina njihovih reakcija, a meni je bilo žao tako dobre teme. Onda sam otvorio blog (zvao se Pauci s Marsa)
i napisao post o tome. Sedam dana nije bilo nijednog komentara, pa sam ugasio taj blog. Toliko o piscu i njegovoj publici.

2. Neki aspekti tvojeg bloga su mi uzor. Smije li se znati tko su tvoji uzori? Tko su ljudi čije blogove obavezno čitaš i čijim blogovima bi volio da tvoj blog nalikuje (kad velim "nalikuje" ne mislim konkretno na dizajn ili na teme ili na publiku - mislim na bilo koji segment)

Nemam uzora na blogu, a (ako u tvoje spadam i ja) mislim da ih ni ti ne bi trebao imati.

3. Objavljuješ vrlo rijetko. Osim pisanja duhovitih priča i pjesmica - ima li tvoj blog i neku dublju svrhu? Zeliš li njime još nešto postići ili misliš da si sad dosegao maksimum?

Otkad sam na blogu, imao sam nekoliko ozbiljnijih prežderavanja i opijanja (mnogo sam pisao, čitao, komentirao) i, kako to već biva nakon opijanja, onih nemilih i nepopularnih razdoblja u kojima sam se odmarao i 'liječio' od toga.
Sad sam u jednoj takvoj fazi mamurluka. A ovo za 'dublju svrhu' i 'maksimum' mogao bih formulirati ovako: ako mi priznaješ da su neki moji postovi duhoviti – nema dublje svrhe, a i maksimum je tu negdje.

4. Kako premošćujes virtualni i stvarni svijet? Imaš li iskustava sa ljudima koji su te prepoznali u stvarnom životu preko bloga i što misliš o blogerima koji koriste vlastito ime i prezime?

Spomenute svjetove premošćujem tako što se bavim postogradnjom. Već sam napravio Post na riječi Kwai, a pripremam i Postove okruga Mali Ston. Ja bih one blogere
koji koriste vlastita imena sve u Sibir, naročito onog Bogunovića. (Pa da ga vidim kako će mi onda otimat' koke po blogovima ...)

5. Koliko pratiš i koliko te zanimaju posjetitelji tvojeg bloga? Smatraš li broj posjeta tajnom i trebaju li je blogeri tajiti? Postoji li neka granica koju zeliš dostići i što ćeš kad ju dostigneš?

Heh, ja imam toliko posjetitelja da bih to svakako trebao tajiti. Želio bih dostići brojku od petnaest posjetitelja, a kad to dostignem – odmah pucam na svih sedamnaest! I još da me onaj subverzivno-destruktivni Strokewski prestane posjećivati i rastjerivati poštene mušterije, gdje bi mi bio kraj !?

6. Koliko vremena dnevno/tjedno/mjesečno trošiš na svoj blog? Kad govorim o utrošenom vremenu ne mislim tu samo na vrijeme potrebno da se otipka novi post nego i na dizajniranje, istraživanje za obradu neke teme, učenje o nekom novom alatu i slično. Jednostavno, koliko vremena misliš da bi dobio kada bi se sutra prestao baviti blogom.

Mislim da je na mom blogu poprilično očigledno kako sam ja i vrijeme za dizajniranje i vrijeme za istraživanje tema i vrijeme za učenje o novim alatima potrošio na neke potpuno druge stvari. Kad bih se sutra prestao baviti blogom, najviše bi mi nedostajala kladionica.

7. Postoje li neka znanja koja nemaš a vjeruješ da bi ti da ih imaš bilo ugodnije, zabavnije, udobnije ili jednostavnije blogati?

Naravno. Mnogo bi mi pomogle neke sigurne dojave iz belgijske i njemačke lige.
Tu se uvijek nešto promijeni u zadnji trenutak, nije to tako jednostavno kao kod poštenih Talijana proljetos.

8. Sto bi se moralo dogoditi da prestanes pisati blog?

Ne znam točno što je to bilo, ali mislim da se (manje-više) već dogodilo.

9 . Što mislis o blogerima koji svoje dobrouhodane blogove koriste u komercijalne svrhe za promociju novih proizvoda?

Ako ih plaćaju novcem, mislim da su uspješni. Ako ih plaćaju tim novim proizvodima, mislim da bi trebali izbjegavati reklamiranje i promociju lijekova i kozmetike.

10. Što misliš koliko je mufasin blog važan tvojim čitateljima i na hrvatskoj blogerskoj sceni, a blogami i šire? Osjećaš li obavezu napisati novi post?

Ih, baš 'važan' ... to ne znam. Ali vjerujem da ima ljudi koje sam znao tu i tamo razgaliti i kojima je moj blog, recimo, zanimljiv, nekima možda čak i drag.
Govorim o užem krugu svojih stalnih 'pacijenata'. A blogerska scena, generalno, traži nešto drugo i ja tu sigurno nisam važan. Tu ne možeš biti važan s dva posta mjesečno.
Nekakvu najnačelniju obavezu pisanja novog posta još uvijek
osjećam, ali sve manje sam spreman bilo što podređivati tome i ne volim kad me netko povlači za rukav. Kao što nas iskustvo uči da i nakon najdužeg sušnog razdoblja uvijek na koncu ipak padne kiša, tako možete biti sigurni da ću i ja, prije ili kasnije, objaviti novi post.

Tako je govorio Mufasa.

Ja neću više prizivati kišu. Kad dođe, dođe. Ja bih volio da dođe brzo, ali tko će kiši naređivati ...