Kako smo zeznuli Božić 2

U ovom nastavku:

Tipični obiteljski pregovori * Susreti s prijateljima * Shopping * Seksy Poklon gospođi (nije reklama)

Još jedan pritisak kojeg stvaraju ovi praznici kad ih provedosmo u Hrvatskoj je pregovaračka igra koja krene tamo negdje polovinom studenog i za koju su oni koji su proizveli Daytonske sporazume mačji kašalj, a zove se "kod koga ćemo..." . Naime, s obzirom da je nemoguća misija okupiti cijelu obitelj s obje strane na jednom mjestu i u isto vrijeme, ostaje samo da se mi



a.) raspolovimo
b.) razvijemo sposobnost egzistencije na dva mjesta istovremeno ili
c.) dogovorimo.



Ako vam c izgleda kao jedina izvediva varijanta u poznatom nam svemiru grdno se varate.


(Ovo je samo ilustracija koju sam našao na netu - nit smo ovo mi nit se ovako dogovaramo)

Vjerovatno je jednostavnije rascijepiti onaj pravi neutrino nego na opće zadovoljstvo uskladiti kod koga ćemo biti na Badnje veče, kod koga na Božićnom doručku, kod koga, na ručku, kod koga na predbožićnoj papici, kod koga na drugom danu iza Božića kod koga na pol puta izmedju Božića i Nove godine itd. preko Nove i stare godine sve do dana konačnog povratka na otok.

S obzirom da rodbine ne nedostaje, a imamo i nešto prijatelja koji nas se nekim čudom još prisjete kad se predstavimo na telefon, čitav nam višetjedni boravak u domovini biva podijeljen u "bite-size chunks" - kako bi to ovdje lijepo rekli - iliti u razumne vremenske blokove koji ako slučajno već nisu popunjeni rodbinom, bivaju stavljeni na aukciju i dodjeljujemo ih najboljem ponuditelju.

To podrazumijeva da tik prije dolaska u Zagreb pošaljemo cirkularni e-mail svim našim najboljim prijateljima iz škole/djetinjstva/faksa/pionira/univerzijade i sl. i javimo im da ćemo dana togitog između 10:15 i 11:25 biti slobodni i sjediti u kafiću tomitom pa tko dođe vidjet će nas ... no dobro, pretjerujem ali valjda ste skužili o čemu pričam. Moramo godinu dana slučajnih i namjernih susreta sabiti u tih dva tjedna jer zbilja se ne može otići iz Zagreba a ne vidjeti se s kumovima, najboljim frendovima, ljudima s kojima smo radili ...

Onda se nakon nekoliko tih speed datinga svi troje izvježbamo u rutini odgovaranja "kako nam je gore?", "kad ćemo se/hoćemo li se vraćati?", "kako su cure savladale jezik?" i slično - izvježbamo se do te mjere da popamtimo slučajne upadice, usputne komentare, viceve, pa čak i omaške. Kod desetog susreta gospođa i ja se samo zavalimo uz svoje kave, a mala preuzme pričanje i odvergla u pol sata sve odgovore uključivo i moje iskričave komentare od jučer, mamine opservacije od jutros i anegdote koje smo ispričali dok smo se vozili od aerodroma kući.


Eto, svega toga ove godine nije bilo.


Gospođa je fenomenalno postavila i strategiju i taktiku i briljantno dovela Božić pred vrata a da nisam ni osjetio.

Glavnina shoppinga je kao i obično obavljena putem interneta, a ono što nije došlo ili se ne kupuje tako gospođa je definirala u nekoliko, istina pomalo neobicno tempiranih razgovora (oko pola jedan u noći i nisam baš neki sugovornik po pitanju mogu li uz božićnu puricu krumpiri ili baš moraju mlinci) ali su unatoč tome uspjeli proizvesti željene rezultate uz minimum mojeg očajavanja zbog nadolazećeg Božića.

Za poklone gospođi ideju sam dobio na tipično nenametljiv način - "oh kako je ono lijepo" izrečeno dva tjedna prije Božića najvjerovatnije nije stvarno bilo poziv da se to i kupi za Božić, ali je odličan putokaz uobičajeno smetenom mužu koji se ne može sjetiti ni što je prekjučer večerao a kamoli što je ono smatrao sjajnim poklonom ovog ljeta kad je Božić bio tek daleki oblačak na horizontu.

Sad kad je oblačina prekrila nebo u praznoj glavi se samo vrti autogenerirano upozorenje "nemoj opet torbu i maramu, nemoj opet torbu i maramu, nemoj opet torbu i maramu". Iako, moram priznati da sam jednu ideju uspio zapamtiti sasvim sam skroz od kraja studenog kad je gospođa u katalogu easyjeta spazila sat koji joj se posebno svidio.



Jest da je to četvrti ili peti sat koji sam joj kupio, ali što ću kad i nisam baš maštovit ...

3 komentara:

Vlasta kaže...

Moje drugo ime je "malo čudna" (dobro "malo jače čudna"). Ovdje se volim družiti, pisati čitati, odgovarati, razgovorati, što god, ali u RL baš i ne. Naročito ne volim te prigodne susrete, da ti ne nabrajam - sve ono što si ti naveo. Jednostavno ne volim. Imam osjećaj da na ono pitanje "pa kako si?" nitko zapravo ne očekuje odgovor. Zainteresiraju se samo ako kažeš "ma jako loše, evo upravo se razvodim, dobio sam otkaz i dijagnosticiran mi je..." E tu naćule uši. Možda griješim, možda to i nije baš redovito pravilo, ali eto - ja ne volim susret radi susreta. Nisam išla ni na proslavu mature - ni to ne volim.
Hajde dosta, ispadam neki teški mrgud. Onaj koji je svaku rečenicu počinjao s "mrzim!"
Ne mrzim, samo ne volim!

Poklon Gospođi Neutrino je OK, satova se može imati više i lijepo ih kombinirati s odjećom i prilikom. ALI - zašto seksy?

neutrino kaže...

Nije lose biti mrgud (jel to mr gud?), ali neke se stvari jednostavno moraju odraditi - sad dobro na maturalnu ne mozes nazad ali odi na neku od godisnjica kad se uspije organizirati ...

Seksy je ime proizvoda.

Vlasta kaže...

aaaaa, sad vidim onu malu naljepnicu. ha dobro.
( to je Mr.sc.gud, a pravim se važna, al" naradila sam se pa mislim da imam pravo pet minuta praviti se važna)
Moja generacija nije imala klasičnu maturalnu zabavu, nego se išlo na dvodnevni izlet na Krk, ili Lošinj, ni ne sjećam se. Ja naravno nisam išla jer nisam htjela. A ove godine je bila jedna od okruglih godišnjica. Nije mi palo na pamet da idem. Te su stvari jednostavno meni jako daleke, strane i ne volim ih. Ne volim vjenčanja, velike proslave, okupljanja generacijska, porodična, NIKAKVA!!! (a čudakinja, što mogu)
Ali, ono sam ozbiljno mislila kad sam ti rekla da mi savjetuješ (ako znaš)neki fini smještaj u Londonu. Mogu ja to potražiti i na Internetu, ali mislila sam da možda znaš za nešto, draža bi mi bila preporuka. Onako, da je na dobrom mjestu, da je pristojno (3-4*)... Na proljeće, ako sve bude u redu, možda nešto skombiniram. Ima neki ultra jefin let iz Pule. Toliko jeftin da se bojim da ćemo morati lopatati ugljen u peć.