Zašto ne mrzim kapitalizam

Ne mrzim kapitalizam zato što mi je sustave i inače malo teško mrziti.

Ne mrzim ni narode, ne mrzim države, ne mrzim udruge (dobro možda skinse ;-))... )

Pogotovo ne mogu mrziti neki sustav dok ne znam za bolji.

No, čak i da postoji neka ostvarljiva i bolja alternativa ne vidim što je u kapitalizmu toliko loše da bi ga čovjek baš mrzio. Naime - po mom mišljenju koje se ponekad potrudim izložiti odabranima - ono loše, ono što u kapitalizmu, konzumerizmu, materijalizmu ili nekom drugom izmu ne valja - dolazi od čovjeka. Netko ima silnu želju da masno zaradi na nekome drugom. I koristi se svim sredstvima. Pa i nečovječnim.

Sad, da li je sustav za to kriv? Jest utoliko što to dopušta, ali s obzirom da ne znam za neki sustav koji bi sam po sebi sprječavao izrabljivanje ostaje mi samo da se zgranem nad pojedincima i da pokušam utjecati na ostale da ih ne oponašaju.

Znam da riskiram da mi se prišije da "se u njemu ugodno kupam" jer "sam put svoga samoostvarenja pronašao u njegovim zadanostima", "da relativiziram naznaku bilo kakve vrijednosti i smijem joj se u tradicionalističku, nefleksibilnu, utopijsku, idealističku, zadrtu facu...."

Znam da ni ovim postom neću uspjeti ništa nikome objasniti - kao što sam nedavno tako neslavno omanuo uživo, ali barem imam satisfakciju da sam neke svoje misli pokušao pregledno izložiti - a tome nekako ovaj moj blog i služi. Kao terapija za njegovog tvorca.

Dakle, kritičari kapitalizma, a posebno jedna od njih koja me i "isprovocirala" na ovaj post, čine temeljnu grešku prišivajući kapitalizmu sve zlo ovoga svijeta i sve nepravde i sve ratove i sve gladi, bolesti i strahote.

Kao da je za sve kriv kapitalizam koji je danas dominantno društveno uređnje. (Ne da mi se polemizirati je li dominantan ili nije - prihvaćam da jest)

Ali nije kriv.

Ratovi, izrabljivanje, nepravde, kuge i gladi harali su oduvijek. Ono što se mijenjalo su pravila igre, vlasnici sredstava za proizvodnju (kako bi to lijepo rekli neki teoretičari koje sam svojedobno pod moraš izučavao) i što je najvažnije mijenjala su se pravila kako se do moći dolazi. Dal' navodnom božjom providnošću, dal' rođenjem u uskom krugu privilegiranih. Danas - sposobnošću generiranja novca.

Prema tome, kriviti kapitalizam za izrabljivanje je zanemarivanje osnovne istine, da nijedno od maločas pobrojanih zala nije sa kapitalizmom započelo, a usudio bih se reći i da se nijedno nije u svom najgorem obliku pokazalo u kapitalizmu.

E ako to shvatimo, ako dakle shvatimo da je i zla i ratova i nečovještva oduvijek bilo - onda možda počne prosijavati da danas imamo neku mogućnost nešto konkretno i učiniti po pitanju njihova suzbijanja.

Ponekad naoko nema alternativa, ali se mehanizmi kapitalističkog tržišta mogu usmjeriti i u pozitivne svrhe, a ako se to ne čini - kriv je opet - čovjek.

Nije, dakle kapitalizam "zaboravio na ljude u trci za profitom". Nego se, upravo suprotno, tek danas o ljudima uopće može govoriti. Sad da li je to usprkos, ili zahvaljujući kapitalizmu možemo raspravljati ali ja mislim da je kriviti kapitalizam za ljudske niskosti isto kao kriviti automobile za nesreće na cestama... Prije dvjesto godina bilo je najnormalnije da crnci robuju na plantažama i nikoga to nije smetalo. Danas se međutim robovanje prikriva jer je sramotno. Ne znači da je nestalo, ali postoje brojna nastojanja da ga se iskorijeni. Sa jednim takvim - Fair Tradeom - vas davim svakog ponedjeljka.

No, ne griješe samo mrzitelji kapitalizma, griješim i ja. Greška koju obično počinim razglabajući neke ekonomske principe društveno jako senzibilnim sugovornicima je kad krenem objašnjavati kako se zapravo sve može izraziti u - oh strahote li - novcu.

No, stvar je u biti jako jednostavna. S obzirom da je čovječanstvo odustalo od školjkica, kamenčića i staklenih perli - razmišljamo u financijskim terminima kako bismo si dočarali neke vrijednosti i kako bismo vrijednosti usporedili.

Hoću li kupiti kartu za kino ili samo Colu i kokice?

Koliko sam spreman platiti za sve skupa?

Koliko vam vrijedi čisti zrak u gradu ili ljudski život?

Naravno da cijela priča tako ispričana zvuči užasno hladno i beskupulozno, ali se radi o najnormalnijem procesu kojeg na kraju krajeva svi mi poznajemo i sasvim nam je normalan sve dok nas zaključci ne pogode.

Došli smo tako do čuvenog primjera sa londonskim natpisima na kolniku. Naime, ovdje na svakom raskršću možete vidjeti napisano na kolniku "look left" ili "look right".

Natpisi su to koji vam govore s koje vam strane prijeti opasnost od nailazećeg prometa. Stanovnicima Londona ti su natpisi nepotrebni. Oni su navikli voziti lijevom stranom, znaju prelaziti cestu na kojoj auti voze lijevom stranom i najvjerovatnije na natpise ni ne gledaju.

Upozorenja su medjutim faktor koji nerijetko pomaže STRANCIMA. Turistima i posjetiteljima Londona. Ti su natpisi tu da bi olakšali ljudima koji dolaze iz zemalja u kojima se vozi desnom stranom, da bi koliko-toliko smanjili vjerovatnost da će iskoračiti na cestu gledajući ulijevo pa da ih pokupi autobus koji dolazi s desna ...

Oh, kako lijepo od Londonskih građana da misle na svoje posjetitelje! Kakvo čovjekoljublje i briga za bližnjega!

Pitam se zašto drugi gradovi na svijetu (tamo gdje se vozi desnom stranom) nisu tako čovjekoljubivi pa ne postavljaju slične natpise na svoje pločnike i tako spašavaju Engleze, Singapurce, Australce i ŠriLančane dok turistički tumaraju njihovim ulicama?

No na žalost - istina je okrutna: pisanje po cestama košta novaca i nitko živ ne bi potrošio toliki novac da plati sve te radne sate cestoličilaca samo tako. (Cestoličioci su naravno plaćeni iz poreza koje grad ubere i novcem koji je otišao i odlazi za to moglo se, recimo, izgraditi puno školskih igrališta ili npr. smanjiti cijena ulaska u grad automobilom ...)

No u Londonu su plaćeni ti natpisi. Zašto? Pa valjda zato što su time smanjeni neki drugi troškovi koje grad ima. Kao npr. troškovi hitne pomoći koja skuplja pregažene strane turiste s gradskih pločnika. Troškovi koji nastaju zbog zastoja u prometu - kad stotinu automobila stoji pola sata to je izgubljeno najmanje 50 radnih sati ili po cijeni od 12 funti na sat, jedan takav zastoj košta 600 funti samo u izgubljenom vremenu ... a gdje su još troškovi bolnica, osiguranja, liječenja, rehabilitacije itd.

I eto, tako to funkcionira. Ne mora se raditi o nekom čovjekoljublju - dovoljno je da se čistim brojkama pokaže da se neka čovječna gesta isplati.

Nekome se to možda čini nehumanim? Možda bi trebalo pisati po kolniku čak i kad bi se time spasio samo jedan život bez obzira na cijenu koju bi grad zbog toga morao podnijeti?

Možda. Ajmo uzeti kantu i boju i idemo o svom trošku pisati po svim raskršćima svatko u svom gradu. Za sve one Engleze i ostale koji bi tuda mogli naići ...

Ili još bolje, ajmo stati osobno na najopasnije raskršće u gradu i pomagati ljudima da ga prijeđu. Cijeli dan. Besplatno.

Mislite da se zezam? Ne, ozbiljno to predlažem, štoviše - zahtijevam!

U ime onog barem jednog ljudskog života kojeg ćemo time spasiti...

Ostat ćete bez posla? Izbacit će vas s faksa? Ostat ćete bez mjesta u studentskom domu?

Pa što onda! Zar se išta od toga može mjeriti sa spašavanjem tog jednog jedinog ljudskog života? Jer, ako smo principijelno protiv kapitalizma, zašto sa principima ne bismo počeli od sebe? Nije li to najlakše?

Ne znam, meni je drago da je netko proaktivno mislio i pronašao način kako smanjiti stradanja ljudi na cestama. I to način koji je realističan i koliko-toliko efikasan. Način koji je ostvariv i samoodrživ.

Eto, zato ne mrzim kapitalizam. Ali ne mrzim niti ne osuđujem mrzitelje kapitalizma. I ne smijem im se čak ni kad mislim da su idealisti.

Smeta me jedino da se nerijetko pokušavaju prodati pod nekakve tradicionaliste i principijelne čuvare starinskih vrijednosti koje su, međutim, tek pusta nostalgičarska tlapnja o nekom prošlom vremenu kad su se svi kao znali i pomagali si ... kad je čovjek čovjeku bio čovjek a ne tek prilika za zaradu itd.

No, nisu oni tradicionalisti. Oni si samo utvaraju da se nekad negdje zbilja tako živjelo. Bolje, toplije i prijateljskije. A nije.

U neka "pretkapitalistička" vremena, pregažene bi vjerovatno samo otkotrljali u rijeku da im se ne vuku pod nogama i nitko ne bi ni mislio o nekakvom zdravstvenom osiguranju ili hitnoj pomoći ...