Naslov? Razmislit ću ... nešto o avionima i aerodromskoj sigurnosti valjda ...

Evo me.

Lijepo se ono kaže - tko čeka taj i dočeka ...

Mada me nekako uvijek zbunjivala cirkularnost ove izreke. Mislim, točno je da da bismo nekoga dočekali neophodno je da smo ga prije toga čekali - reklo bi se da je to prirodno samo po sebi jer se ne može nešto dočekati ako se prije nije čekalo. Ali da li čekanje samo po sebi uvjetuje i dočekivanje? Odnosno hoće li svatko tko nešto čeka to i dočekati? Ja ne bih rekao.

Mogu recimo zamisliti da čekamo da padne sunce. I sad kad bismo sjeli i piljili u njega da li bi ono nakon nekog vremena zbilja i palo?

Sumnjam ...

Hm, baš su te narodske nekad zatupljujuće ...

Elem, ako ste vi sjedili zadnjih dvadesetinešto dana i piljili u svoj ekran čekajući moj novi post - evo dočekali ste ...


Danas sam otrpatio cure na avion. Njima je godišnji počeo danas.


Ja još imam dva tjedna...


Svjestan sam da sam ozbiljno zanemario blog u proteklih mjesec i nešto. Svjestan sam isto tako da je to bilo mjesec-i-nešto kad se štošta moglo napisati o događanjima oko mene jer ih fakat nije manjkalo.


Em je došlo do smjene prvog čovjeka na kormilu nacije, em je istovremeno došlo do serije, srećom neuspjelih, terorističkih prijetnji, em je prošao Wimbledon - u znaku kiše dakako, em su iste (kiše to jest) ovoga lipnja dosegle razinu "k'o nikad" i poplavile dolove i brijeg, em je Britanija našla novog sportskog idola u dječaku koji je sa tricikla sjeo za volan Formule 1 i sad tamo rastura, em su David Beckham i gospođa mu konačno odselili u Ameriku (ajme sreće za sportske dopisnike - sad će malo malo frketati u LA da vide što je danas doručkovalo reprezentativno desno krilo), em se (da ostanem i ja uz Beckhamove) Spajsice opet okupljaju, em je prošao Hampton Flower Show, em je Tour de France prve dvije etape odvezao u Londonu (sic!), em je održan najveći i najdosadniji koncert za spas zemlje ... pardon Zemlje ... em je mala neutrinka imala prvi nastup u životu na daskama koje joj valjda neće život značiti, em je uspješno završila primary school, em je kraljica Elizabeta friknula na službeno upriličenom foto događanju kad joj je jedna fotografkinja rekla "da malo skine tijaru jer izgleda predotjerano", em ja još uvijek ne znam kuda ćemo ni kad ćemo ...

E sad kad sam vas ukratko izvijestio o čemu sve NISAM pisao u ovih zadnjih par tjedana, odmah da kažem da to ne znači da i neću.


Neke me teme zanimaju pa ću im se svejedno malo posvetiti, a na Hampton Court Flower Showu sam, recimo, bio pa imam i nešto slika (već čujem kako od vas dolaze urlici oduševljenja) ...


A za danas još samo jedno malo razmišljanje, ponukano posjetom Heathrowu. (Ovo "malo" sam napisao prije nego što sam znao koliko će se razmišljanje izroditi iza ove rečenice - op. neutrino)


Dakle - povezanost trgovine i novih popisa o aerodromskoj sigurnosti.


Na primjer , još je Michael Moore u jednom od svojih dokumentaraca (ubijte me ako znam u kojem od dva koja sam gledao, ali mislim da je bilo u Farenheitu) lijepo objasnio zašto je u avione dozvoljeno unositi upaljače.


Naime, cijela histerija oko opasnih tvari, zapaljivih materijala, prskalica petardi i slično, a upaljače sa tekućim plinom, šibice sa fosfornim glavama, Zippo upaljače punjene benzinom - sve to može ... naravno, duhanska je industrija previše jaka da bi dozvolila da korisnik/pušač bude predugo bez nikotinskog fixa. Čak i kad je isti taj korisnik/pušač progonjen po javnim prostorima - svejedno nema smisla ljude tjerati da kupe paket šibica tek kad slete na odredište.


Kao bivšem pušaču, uopće me ne smeta što današnji pušači smiju unositi svoje upaljače u avionske kabine. Nemam srca napadati nekadašnje supatnike, samo komentiram iz perspektive sigurnosti u zrakoplovu.

I promatram zadnjih par mjeseci učinke ovih "novih" mjera sigurnosti. Ovo sa tekućinama, promijenjenim dimenzijama ručne prtljage i slično.


Recimo - nije prošlo dugo od objave da se ne smiju nositi velike boce tekućina, a u trgovinama su masovno osvanule hrpe maleckih parfemčića i dezodorančića. Sve malecko kao igračke, a zapravo sve kako bi se zadovoljili propisi o novoj maksimalnoj veličini bočice. I tako sad i ja imam svoj mali parfemčić i minijaturne dezodorančiće (jedan za lijevo pazuho, a drugi za desno) pa kad negdje poslovno putujem imam samo ručnu prtljagu i sav sam po propisu. Vjerujem da je prodaja tih malih artikala jako dobro podmazala blagajne ... kako bi ovdje onomatopejski uzviknuli "Kacheeeng!!" (čitaj "Kaćing" - podsjeća na zvuk starih mehaničkih blagajni kad saldiraju)




Od firme sam dobio novi mali kofer koji ima i onaj pretinac za laptop.


Naime, laptop se do nedavno smio nositi uz ručnu prtljagu (baš kao i ženske torbice) a s novim se mjerama više ne smije. Uz to, na carinskom pregledu laptop ne smije biti u koferu (jer je valjda neproziran) nego ga se mora vaditi kako bi zasebno prošao skeniranje. Ako čovjek ima običan mali kofer, gubi puno vremena na otvaranje, vađenje laptopa, pospremanje rasutog sadržaja kofera uključujući kovanice i prljave čarape, zatvaranje kofera da prođe kroz rendgen pa onda na drugom kraju opet otvaranje kofera, opet skupljanje rasutog sadržaja pri čemu dio kovanica upada između malih valjaka niz koje se veselo kotrlja plastična posuda sa laptopom, utrpavanje laptopa u kofer i zatvaranje kofera zubima i noktima... Noktima jedne ruke, jer se drugom rukom, naravno, pridržavaju hlače koje zahvaljujući konusnom obliku tijela nezaustavljivo puze sa mjesta gdje se nekada nalazio struk ravno prema koljenima. A hlače puze jer je remen, opet naravno, kod carinika ili još bolje carinice ... nemreš kroz onaj pijukavi štok od vrata sa remenom na hlačama jerbo bi sve zacvililo zbog metalne kopče ...


E da bi se takve scene izbjegle meni poklonilo kofer. Ali vidim ja da puno ljudi sad fura takve kofere. Kaćing! Kaćing!

I još se sad voze oni novi koferi što su širi nego viši... Naime, do lani su ti koferi za poslovnjake bili malo bucmastiji i malo duguljastiji. Onda se valjda skužilo da su teroristi trenirani po afganistanskim centrima savladali tehniku utrpavanja bombi upravo u takve bucmaste kofere, pa su se mudri dečki iz međunarodne udruge za zračni prijevoz (IATA) domislili da promjene dimenzije ručne prtljage. Takvim rješenjem na razini leteće veš-mašine profesora Baltazara, svi koji žele letjeti ne čekirajući prtljagu morali su, ajme nesreće - kupiti nove kofere...

Naravno da znate koji zvuk se širi svijetom - Kaćing, kaćing kaćing!!

Ne znam kunu li i Alkaidini instruktori domišljatost dječaka iz IATA-e, ali mislim da trgovci trljaju ruke ... koliko je samo ljudi odjednom moralo trknuti do dućana po novi kofer ...

Oćemo dalje?

Kad se u avione ne smiju unositi bočice veće od jednog decilitra, onda se ne smiju unositi ni limenke s pićima, ni plastične boce s vodom, a što je najgore ni boce alkohola!

A, budimo realni, od čega masti brke svaki bolji aerodrom nego od prodaje ostvarene u svojim shopovima - i to pogotovo onima NAKON carinskog pregleda. Onima "u zoni" ... Onima koji nastupaju kad više nitko normalan ne ide van po nešto, a što si jeftino kupio, kupio si ... od sada ćeš svaki artikl, svaki prigodni poklončić, svaki suvenir, svaku slatku lutkicu platiti - i to masno. Duty free shopovi po Evropi više nisu tako interesantni ali navike su ostale i ljudi još uvijek kupuju prigodne litre pijače ...

E, ali ako se ne smije u avion s time - kako ćemo onda išta prodati?

Ma naravno, sigurnosne mjere kažu da se u avion smije unijeti ono što se kupilo nakon carinskog pregleda. Drugim riječima - ne samo da smo riješili problem nego smo još i srezali konkurenciju jer smo svrnuli kupce u naše aerodromske dućane umjesto u neke lokalne po gradu i okolici ...

Kaćing! Kaćing! Kaćing!

I prirodno da je nemoguće da neki domišljati terorist utakne bocu nekog eksplozivnog napitka u vagone cuge koja se svakodnevno unosi "u zonu" ...

Ostaje još samo da se cijeli aerodrom oblijepi plakatima koji će masi putnika jasno dati do znanja da nakon što prođu carinsku kontrolu mogu razvaliti sa šopingiranjem do mile volje ... nema ograničenja, peri Miško, samo kupuj ...



Ovo sam uslikao danas mobitelom.

Cure su mi odnijele kameru sa sobom...

A odnijele su mi i moj lijepi mali kofer.

Pa sam ja s aerodroma skoknuo do grada i kupio si novu torbu za 50-ak kuna... u dimenzijama nove ručne prtljage ... Čuo se kaćing ali čisto mali :-))