Post koji je ispao predviđanje a bilo je predviđeno da ispadne nešto sasvim drugo

Probudih se ranom zorom e ne bih li što energičnije proveo današnji dan.

Donio sam posao doma. Imam ga da mi ni tjedan dana ne bi bilo dovoljno. a rok je ponedjeljak ujutro. Onaj poznati grč u želucu je tu - godišnji se bliži.

Ovaj post mi služi da sam sebe podsjetim što sve imam obaviti.

Danas:

- snimati Dance X - talent show u kojima se natječu plesači - neutrinke su odgledale samo prvi dio a ja im snimam ostale
- napraviti veliki report

Nedjelja

- napraviti mali report
- napraviti analizu
- poplaćati račune i TV pretplatu (blaženi internet)
- napraviti nalog za plaćanje stanarine
- pregledati oba reporta i ukrasiti ih raznoraznim efektima koji će ushititi čitateljstvo (hm, hm - opet se nadam da će me u zadnji čas puknuti inspiracija jer sad nemam blagog pojma kako da to uspijem)
- snimiti One Tree hill
- poslati oba reporta mailom kolegama da dobijem komentare
- popuniti formulare za posao, zdravstveno, mirovinsko i boktepitaštosvene

Ponedjeljak

- ispaljujem se u 6:30
- u uredu skupljam kolegicu i idemo u ambasadu sređivati papire za Božićno preseljenje
- jurim nazad jer u dva imam sastanak koji apsolutno ne smijem propustiti
- nosim račun za neutrinkinu školu u kadrovsku firme u kojoj radim
- dovršavam onu analizu od nedjelje i nadopunjujem je sa zaključcima ovog posljednjeg u nizu sastanaka
- isprintavam formulare za posao, zdravstveno, mirovinsko i boktepitaštosvene, potpisujem ih, skeniram i šaljem u kadrovsku firme u kojoj ću raditi od srijede
- valjda ću do deset završiti ...

Utorak

- ujutro sastančim i nadam se da rezultati sastanka neće jako promijeniti veliki report.
- dodajem najnovije izmjene u veliki report (nisam ja te sreće da ne bude baš ništa za mijenjati. Nadam se da mi neće srušiti baš sve teze)
- handover kolegicama koje će pokušati ništa ne zabrljati dok me nema (nisu one nesposobnije od mene - samo je teško uskočiti u tuđi posao na dva tjedna i ne zeznuti baš ništa).
- Ostatak popodneva manično pregledavanje svih komentara koje ću valjda dobiti na oba reporta poslana u nedjelju navečer i udaranje završnog glanca
- šaljem oba reporta "višoj instanci" i s time uspješno zadovoljavam obavezu da završim reporte do kraja mjeseca (uf tek sam sad shvatio da pišem "report" a trebao bih "izviješće" - tja ništa zamijenite ih si sami)
- 21:00 snimam "What about Brian?" neutrinkama
- namjestiti timer da se snima nekih 8 emisija dok me nema
- luđačko sređivanje kuće koju sam u ovih 14 dana što nema neutrinki pretvorio u sasvim solidni brlog
- pakiranje - moram se sjetiti da si ne spakiram odjeću za put

Srijeda

- ujutro sastanak. Njegovi će rezultati morati biti dodani u veliki report, pardon izviješće, ali o tome će brinuti kolegica. Ja ću samo s njom nakon sastanka morati proći gradivo da zna što i gdje će trebati dodati kad dobije komentare od više instance.
- 14:00 izlijećem iz ureda i manijakalno pedaliram doma.
- presvlačenje, paranoično pregledavanje imam li lovu, karte i putovnicu (ne smijem zaboraviti vozačku!! ni rezervne cvikere!!)
- zatvaram plin, gasim struju, iskopčavam komp da mi ga grom ne ubije dok me nema (imam onaj posebni šteker ali nikad se ne zna).
- još jednom pregledavam da mi je sve OK sa timerom
- taxi do aerodroma (nikako drugačije ne mogu sa svime onim s čime sam nakrcan - samo slatkiši su mi pola kofera).
- check in (molim nadnaravne sile da mi kofer ne prebaci puno dozvoljenu težinu i da službenica nema PMS i da je dobre volje i da je uspijem zapričati i možda čak i nasmijati ... možda mi onda oprosti koji kilogram viška... u koferu mislim)
- carinska kontrola (užasno me grči ovaj dio puta. Svaki put strahujem da će mi naći nešto (a nemam ništa) ili da će mi prtljaga biti prevelika za one njihove norme. Svaki put je sve u redu ali mene svejedno svaki put trta ... nemam ja trunke dara za švercanje, valjda bi me skužili na kilometar.

E a kad to prođem ...

P O Č I NJ E G O D I Š NJ I ...

Sve nakon toga me više ne dira. Ubacujem osobni mjenjač u ler i predajem se nirvani. Kavica u Costi (šteta što više ne pušim, volio sam taj osjećaj) Avion kasni u polasku? Baš me briga - ja sam na godišnjem. U Zagrebu se živčani suputnici laktare prema izlazu? Baš me briga - ja sam na godišnjem. Gužva do grada? Baš me briga - ja sam na godišnjem (lani smo imali sudar - neki nas je pijani tip naguzio na semaforu ali mene nije uzdrmalo 2% - tja ja sam na godišnjem, svi smo živi i zdravi ...).
Večera kod gospođinih, pa onda kući na spavanje. Prepakiravanje (valjda će baklave i pokloni preživjeti tumbanje u koferu).

Četvrtak

- rano ujutro polazak prema moru.
- shopping u Billi na rotoru (sve trpam u gepek i dva put provjeravam mobitelom jesu li mi sverekli i jesam li štogod zaboravio)
- Gužve na cestama? Ma nema veze, ja sam na godišnjem. Trajekt. Gužva? Who cares. Stići ću kad-tad. Bitno da je mjuza dobra i da si negdje složim par ogromnih sendviča. Sa ementalerom i prešanom šunkom molit ću lijepo. I dukat jogurt drink, da vidim jel ga Lactalis pokvario...)
- u kasno popodne konačno gasim motor pred molićem u jednoj ubavoj uvali na otoku - svi dolaze, prekrcavamo moje stvari i provijant

Ostaje još samo parkirati auto u skrivenom šumarku iza jedne zaboravljene uvale i prebaciti se na brod.

I konačno uz urlik skočiti s pramca.

Eh ...

Za samo 5 dana ...

A danas su još oba reporta i analiza preda mnom.

A ja sam evo već skurio subotu ...

Znam da ću se sutra navečer lupati po glavi da gdje mi je bila pamet da ovako glupo rasprčkam cijelu subotu, ali noćas ću prionuti ... ovih zadnjih dva mjeseca zbilja radim ko konj. Ne mogu više.


--------------

Htio sam zapravo u ovom postu samo napisati da imam puno posla i donijeti jednu forvardušu koja mi je bila sjajna i koju sam kanio prevesti.

Sad bi mi s tim prijevodom post bio ogroman, pa će ovo na žalost ostati smiješno samo onima koji razumiju engleski. Ako ne razumijete engleski, oprostite mi ovaj put - neće mi se više ponoviti ...