Možeš pozirati koliko god hoćeš kad preskočiš dva-nula-pet u finalu svjetskog prvenstva ...

Tim je riječima britanski novinar popratio sliku koju smo vrišteći gledali u našoj dnevnoj sobi. Blanka je skinula 2:05!!

Konačno je pao taj strah od velikih natjecanja, konačno je u seniorskoj konkurenciji uspjela postati više od "male koja puno obećava".

Jer, kao i mnogi drugi hrvatski atletičari, nekako su velika natjecanja uvijek bila bauk. Mediteranske igre OK, poneki miting tu i tamo sa dobrim rezultatom, ali čim se radi o nekim ulascima u svjetsku sportsku povijest, od dobrih rezultata obično nema ništa. Sjećam se da sam još kao klinac slušao o Nenadu Stekiću koji nikako da skoči kako treba kad treba. Za one koji nemaju pojma tko je Nenad Stekić - radi se o skakaču u dalj koji je koliko se sjećam uvijek na velika natjecanja odlazio gromoglasno najavljivan kao nada jugo-atletike. Ne znam kako se vraćao .. valjda autostopom ...

Ili ovogodišnja epizoda Ivane Brkljačić sa najboljim rezultatom kvalifikacija pa onda traljavim hicem u finalu. I nije problem što se netko plasirao deseti ili dvadeseti ili pedeseti na svijetu. Problem je što je odtrčan, bačen ili preskočen rezultat na velikom natjecanju redovito za koplje slabiji od osobnog rekorda sportaša ili sportašice.

A tako nekako izgledaju i Blankini rezultati do danas. Sjajna u juniorskoj konkurenciji, ali na velikim natjecanjima ... dobrih 1,95 m 2003 na njenom prvom seniorskom svjetskom prvenstvu, slijedilo je nevjerovatnih 1,88 2005 na slijedećem i gotovo identičnih 1,89 na olimpijskim igrama - eto još jednog talenta s kompleksom - reklo bi se.

Ali danas smo gledali Blanku u briljantnom izdanju. Gledali smo Blanku o kojoj sam dosad samo čitao u novinskim crticama ili u vijestima sa natjecanja koja nisam mogao gledati. Gledali smo Blanku koja ne da preskoči 2,03 nego preskoči sa ogromnim "viškom". Preskoči sa lakoćom i - za razliku od talijanke koja je maločas jedva prepuzala preko letvice a onda skoro iskočila iz kože od sreće - Blanka skoči kat iznad ljestvice i onda se onako coolerski okrene publici sa "bring it on!" osmijehom i otpleše sa scene.

A kada jedina skine 2,05 priušti nam svoj pobjednički ples i da nam vremena za produžene ovacije. Britanskom reporteru za pohvale. Momak će inače morati na govorne vježbe jer još uvijek izgovara "Blanka Vlazik".

BBC je inače, u svom stilu, potpuno zanemario skok u vis i prednost je dao štafetama 4x400 jer su u oba finala bili njihovi predstavnici. Iako je normalno da pratiš svoje atletičare pomalo je blesavo da na TV gledamo njih kako se zagrijavaju i čekaju da završi finale skoka u vis, a da ne vidimo uživo to finale ... malo ide na živce ...

I onda kad konačno krene ta štafeta nakon koje znaš da će ti pokazati skokove i dok drhtiš od suspensa (jel mala uspjela nadskakati talijanku i ruskinju?!?) zazvoni ti mobitel pa onda i telefon ...

Ježi ga, ode suspens ... džaba se javiš i vrištiš "nemojte mi ništa reći, mi gledamo odgođeni prijenos!!" ... već znaš - zovu od doma jer mala je postala svjetska prvakinja!! (op.a. ja je mogu zvati "mala" jer sam stariji, viši i širi od nje)

No dobro, to što znaš rezultat nije razlog da se ne zavališ u miru u fotelju i odguštaš te skokove ... (gledao sam ja i Janicu sa mjesecima zakašnjenja)

I svejedno te Blanka ponese i urlaš u nedjeljno jutro u londonskom predgrađu. Susjedi se vjerovatno pitaju zašto njihov čudni susjed tako bučno proslavlja britansku broncu u ženskoj štafeti ali - tko ih šljivi!

Blanka je srušila strah od velikih takmičenja i sad je više nitko nema na svijetu!!

--------------------

I dok su mnogi hrvatski klinci svih ovih godina frustrirani trčkarali po sobama frfljajući mantru koju su čuli pred televizorom od svojih frustriranih roditelja koji su gledali atletiku - u finskoj klinci trčkaraju urlajuci isto to ali u slavu svojeg heroja. "Pitkamaki!!" "Pitkamaki!!"

Dečko je prebacio devedeset metara i osvojio zlato u bacanju koplja. To nikad ne bih znao da nije britanskom režiseru i bacanje koplja bilo na rasporedu prije ženskog skoka u vis ... Eh što mi se lijepo poklopilo - ja taman zaustim da odvalim jednu sočnu, a na ekranu se ispiše PITKAMAKI ... da bi reč rekel, kad može Vlašić biti Vlazik, što ne bi ja umjesto onog rekao Pitkamaki?!?!

Gospođa veli da mali nije loš ...

Ja ne znam, što vi mislite djevojke?

Apropos izgleda, jučer i danas gledam tu atletiku konačno jednom nakon tolikih godina i ne mogu se načuditi. Gdje su nestale sve one Marilyn Ottey i brdo drugih zgodnih atletičarki?

Dobro, normalno da ne mogu svi biti lijepi - na kraju krajeva radi se o sportskom natjecanju, a ne o natjecanju u ljepoti, ali kad malo razmislim - sportska natjecanja bi trebala poticati ljude da se požele baviti sportom. No malo je teško reći svojem djetetu - bavi se atletikom pa ćeš i ti biti kao Reiko Tosa - japanska brončana maratonka...


I da se razumijemo, Reiko sam spomenuo samo zato što mi se njena fotka našla pri ruci (na stranicama IAAF-a odakle su i obje Blankine i Pitkamakijeva) - ne znam kad su sve te atletičarke postale tako žgoljave ...

A opet, čuj mene. Najveći sportski dosezi bili su mi i ostali u disciplini brzog prebacivanja kanala, tamanjenja pizze pred televizorom i preseljavanja iz fotelje u krevet s preponama (mislim da mi se to može računati i kao noćni slalom s obzirom da se uglavnom odvija oko ponoći) - tko sam ja da tu držim neka predavanja o tjelesnoj građi sportaša. Ili o tome koga je uhvatio strah na velikom natjecanju ... mislim, meni se dlanovi oznoje već kad samo gledam Janicu u onoj kućici na startu i ne mogu ni zamisliti sebe kao pobjednika bilo kakvog sportskog natjecanja pa makar se radilo o uličnom prvenstvu u pikulanju za atrofirane tridesetsedmogodišnjake hrvatskog porijekla u ovom londonskom predgrađu. Nešto mi govori da bi se i tu pojavilo nekoliko spremnijih takmičara - ili bih istegao kakav neupotrebljavan mišić ...

Elem, neću zato više na temu kakvi bi atletičari trebali biti ali ću vam reći da je čak i gospođa potvrdila da je prva trkačica u američkoj štafeti prava ljepotica.


Cura se zove De'Hashia Tonnek ("DeeDee") Trotter i iako nema baš vrhunskih osobnih rezultata ima olimpijsko zlato iz 2004. u štafeti 4x400 a to je i ponovila jutros u Osaki ... slike su sa njenog websitea



Toliko od mene u ovom sportskom postu.

---------------------------

I za kraj - još jednom - bravo Blanka!