Mora li slikar znati slikati da bi bio dobar slikar?



Neki dan sam potpuno neplanirano naletio na vijesticu koja nema veze ni sa čime, ali kako me zainteresirala malo sam se zabavio istraživanjem pa rekoh - zašto da to ne podijelim s vama.

Sve je krenulo od vijesti koju je moj Google News pokupio otkako sam malo modificirao neke dijelove stranice na kojoj pratim zanimljivosti iz područja kojima se bavim i onih kojima se ne bavim ali me interesiraju.

Vijest najavljuje izložbu slikara Edwarda Hoppera u Washingtonu.

A ja - nikad čuo za čovjeka.

Sad, nije to ništa neobično. Iako se volim smatrati zainteresiranim za umjetnosti - sasvim sam svjestan da je moje poznavanje iste vrlo skučeno. A s druge strane, pitam se, ima li itko u glavi sve te gomile umjetnika da bi suvereno mogao reći - "Neutrino, pa za Hoppera ne znaš!!". A kad imam trenutak vremena ja volim slijediti trag neke ovako trivijalne reference i koji put isčeprkam nešto što mi bude zanimljivo.

Tako da je ovaj post meni kao neka bilješka o onome što pročitah, a vama ... hm, vama može biti jedna crtica koja možda negdje ostane pohranjena (znate kako obično pamtite hrpu nepovezanih sitnica). Tko zna, možda vas jednom upravo ovo znanje spasi na milijunašu ili negdje drugdje.



Daklem, Edward Hopper je američki slikar (porijeklom iz New Yorka) koji je rođen u 19. stoljeću, ali njegove slike (barem one koje se meni sviđaju) slikaju svijet kojeg znamo iz američkih filmova o dvadesetim i tridesetim godinama prošlog stoljeća.

Za orijentaciju, tih godina Charlie Chaplin snimio je svoju Potjeru za zlatom, filmu je dodan zvuk pa je Judy Garland mogla snimiti Čarobnjaka iz Oza, a Disney ozvučiti Snjeguljicu. To su godine kad je snimala Greta Garbo, kad su započeli karijere Cary Grant, Bing Crosby, Katerine Hepburn, Humphrey Bogart ...

Jel vam sad jasno o kojem vremenu pričam?

Lude dvadesete? Tipovi sa gamašnama na cipelama? Krimići?

E, a sad pogledajte ovu sliku.

Upravo kao da stojite na ulici i svojim očima gledate kadar iz nekog Bogartovog filma. Za tren ćete ući i čuti o čemu to razgovaraju Bogart i Bacall ...

Ili ove dvije djevojke - zar vam se ne čini da se planiraju priključiti ženskom putujućem bendu u kojem ukulele svira jedna zanosna plavuša, a saksofonistica i kontrabasistica su grozno muškobanjaste Josephine i Daphne (ako ne znate iz kojeg je to filma - nema vam pomoći).

Inače, kako lijepo veli i članak iz Washington posta kojeg sam gore linkao - čovjek je bio "noir" i prije nego što je taj koncept uopće postojao.



Ona prva slika mi se baš sviđa. Zove se Nighthawks - Noćne ptice, rekli bi mi. Ima "ono nešto".

Pogledajte je dobro i onda recite vidite li na njoj nešto neobično?

Ako izdržite još malo u ovom tekstu reći ću vam i što je neobično. Ni ja nisam uopće skužio u čemu je stvar. Dok nisam pročitao hint.

Osim tih uličnih slika, kažu da je Hopper bio dobar i u slikanju samoće.

I fakat, kad sam otvorio link na gornji članak odmah mi je pažnju privukla slika koja ga ilustrira. Ta žena zagledana kroz prozor u jutarnje sunce. To da je sunce baš jutarnje znamo zato jer se slika zove Morning sun. Tako malena slikica uspjela je izazvati nešto u meni što me nagnalo da istražujem dalje i pogledam i ostale radove.

Na žalost, kad sam na Artchiveu našao tu sliku u velikom formatu - razočarao sam se. Ono što mi je u minijaturi promaklo - u velikom je formatu došlo do izražaja. Ne sviđa mi se potez, ne sviđaju mi se boje (vidi kožu ruku i nogu, obasjava ih isto svjetlo a velika je razlika u nijansi), profil je nekako čudan (dobro, možda je kao model poslužila žena specifičnog profila) a i čini mi se da nešto sa proporcijama nije kako spada - kao da su joj noge prevelike za tijelo ... no, ne prigovaram ja. Samo pokušavam naći što je to što mi se u toj slici ne sviđa ...

No, kako sam na Artchiveu otvorio sve Hopperove slike, našao sam ih nekoliko koje su mi se svidjele.

Kao ova na primjer. Zove se "Hotelska soba".

Kad je otvorite na svom ekranu probajte se malo zadubiti u nju,

Ja je pogledam i odmah mi se u glavi počnu vrtjeti filmovi. Što joj je? Doputovala je od nekud, umorna je, tužna je ... što je na tom papiru kojeg drži na koljenima? Je li to pismo nad kojim tuguje? Telegram sa lošim vijestima? Ili pak samo neki hotelski letak kojeg odsutno čita dok razmišlja o nečemu tužnom ...

"Čini se da je on u svojim slikama na rubu da nam ispriča priču." kako je lijepo rekao John Updike.

Ili, pogledajte pak kompoziciju ove slike. Kako je kao slučajno, kao foto-aparatom, dao jedan sporedan detalj. Slika se zove New york movie.

Današnji bi gledatelj rekao možda da plavuša priča na mobitel, ali s obzirom na vrijeme nastanka (1939) to je prilično nevjerovatno.

Ne, gospođica najvjerovatnije radi u tom kinu. Razvodi gledaoce. A kad krene film kojeg je vjerovatno već stotinu puta tako prostajala, dok svi gledaju radnju na ekranu - ona se "isključuje" i luta u svom svijetu... Tko zna o čemu razmišlja?

Ono što mi se ovdje posebno sviđa je kompozicija slike, pomaknuti kadar ako baš želite. Pažnja nam je usmjerena samo na desnu stranu gdje jasno osvjetljena stoji ona. Čitav ostatak slike je tek dekor utonuo u mrak kina ...

Ja je stavih na desktop. Baš mi je posebna ...

Nego da se vratim na one Nighthawks iliti Noćne ptice o kojima sam gore govorio. Jeste li skužili što je u njoj neobično?

Pa, nema prednjeg stakla na tom caffeu. Jednostavno ga slikar nije naslikao ... Zašto? Vele da nije znao naslikati staklo (prozorsko, izloge) i da ga je često izostavljao. A ja volim misliti da je to namjerno. Baš je dobio poseban efekt, kao da vas je uvukao u radnju ...

No, pogledavči sve njegove slike dostupne na Artchiveu, morat ću se složiti sa novinarom Washington Posta. Hopper zbilja ne vlada naročito kistom. Novinar veli da mu je "kist ... često nespretan, a slikanje lica nesigurno". ... hm, zaista. Lica su mu uvijek zamusana ...



Kako rekoh, uvijek se može reći da je i to namjerno, da je baš tako htio slikati. Na kraju krajeva, moji omiljeni impresionisti imaju puno isto tako "musavih" slika.

No, ako pretpostavimo da Hopper zbilja nije znao naslikati staklo, i da nije bio vješt u portretiranju, i da su mu boje bježale i da je ponekad griješio u proporcijama kao što su ga njegovi kritičari optuživali.

Da li je on zbog toga loš slikar?

Da li je u slikarstvu važnije kakav dojam ostavlja slika ili tehnika kojom se slikar poslužio?

Da li je slikar dobar ako zna dobro izabrati motiv a onda ga ne upropasti previše pa u čovjeku pred platnom izazove određene emocije ili prizove neko sjećanje?

Po novinaru Washington Posta ...Paul Richards se zove - išao sam sad pogledati, da ga više ne zovem tako anonimno ... dakle po Paulu Richardsu - ono što Hoppera čini majstorom je čudesan način na koji kanalizira duh svojeg vremena.

A meni se neke njegove slike jako sviđaju.

Nisam baš siguran da li bih ga nazvao dobrim slikarom ... mislim da ga ne bih sigurno nazvao lošim ... što vi mislite?

21 komentara:

jimbo kaže...

Što ne bi bio dobar slikar.
Dobra glazba ne mora bit Bach tehnički, dapače može vrlo štura i siromašna a opet ako ima nekakav utjecaj na tebe - može biti dobro.
Tako je i sa slikarstvom. Ako ti se slika svidi i natjera te na razmišljanje, kao da je bitno sad što su mu malo face zmazane na slikama.
To je moje skormno mišljenje.

neutrino kaže...

Jimbo - jesi pogledao slike ili ti to samo onako - teoretski?

jimbo kaže...

Pogledao kako da ne. Nisam ja to ofrlje.
Iako mora priznat odmah da sam za slikarstvo što bi se kod nas reklo - duduk.

otrovna jabuka kaže...

hmmm... mail je ispao malo way too big pa sam ti sad napisala i poslala pola, a sutra pišem i šaljem drugi dio... :D

ako ćeš imati volje/živaca za čitanje i komentiranje... mislim da možda trebaš pričekat drugi dio kako bi znao cijelu situaciju jer još nisam sve razjasnila... :)

ash kaže...

pogledala slike, ona iz hotelske sobe je posebna. dopala bi mi se kao slikovna ideja za moj besciljni film:)

ash kaže...

da, zaboravih, kod africkog si pitao dal se znamo, ne znamo se, ja samo pratim i povremeno (citaj skoro nikad) prokomentarisem

etotako kaže...

"Da li je u slikarstvu važnije kakav dojam ostavlja slika ili tehnika kojom se slikar poslužio?"

Ni jedno ni drugo a i jedno i drugo.
Uvek važi pravilo:
JEDNA IDEJA, JEDAN MATERIJAL.Svaka ideja zahteva različitu materijalizaciju, ili što bi se reklo izvođenje. Ako je samo izvođenje loše, možeš da računaš da ideje nikad nije ni bilo.
I to je večita sprega između sadržaja i forme, koja se kroz vremena menjala, vraćala starim izborima, obnavljala, uvodila u svoje definicije...ReOVO, ReONO.

I da. Jedno je dopadanje a drugo je dobar slikar.

btw, lično. O njemu nemam baš visoko mišljenje. Ama ni malo.

otrovna jabuka kaže...

uspjela sam i drugi dio napisati... jučer nisam mogla jer je grmilo... :)

neutrino kaže...

@ jabuka - OK

@ ash/hiku - volim kad mi se citatelji i jave u komentarima, ali najvise volim kad se vrate. Nadam se da ce te jos poneki moj post navesti da ostavis komentar, ali nije uvjet. Samo ti citaj. Inace, i meni ima nesto posebno u slikama tog tipa. Zato sam i napisao post.

@ etotako - Nisam skuzio ovo sa "jedna ideja jedan materijal". Na koji materijal mislis? I sto je sa izvodjenjima koja okupljaju vise umjetnosti iliti materijalizacija? No mozda nisam dobro shvatio ideju koju iznosis pa mi je pitanje bespredmetno.

Nadalje, zasto bi dopadanje i kvaliteta slikara trebali biti nesto razlicito? Nije li kvaliteta slikara u tome koliko je uspio angazirati ljude koji njegove slike gledaju?

etotako kaže...

Aj da pojasnim laički.
Recimo.
Neke fantastične ideje budu odlično realizovane u ulju na platnu, ali da se rade akvarelom bi bile potpuna propast. Ili pastelom, koji bi tamo neku dramatičnu ideju toliko umekšao kao tehnika, da bi dobio napuderisani boj :)))
Na to mislim.
Ne mislim samo jedan materijal kao JEDAN JEDAN. Naravno, bezbrojna kombinacija je moguća.

etotako kaže...

"zasto bi dopadanje i kvaliteta slikara trebali biti nesto razlicito?"

U najidealnijim uslovima likovnih pismenosti i očuvanih receptora to bi bilo idealno, ali znamo da vrednosti nisu baš na tako savršenom nivou.

Evo navodim ti jedan prost primer.
Gomila, tone ženetina će reći da joj se jako sviđa pisac taj i taj (a recimo pisac se bavi ni manje ni više nego slinavim, patetičnim ljubavnim scenama...bla bla bla).
Sumnjam da bi sva književna javnost pa i ja rekla da je to DOBAR pisac...iako može da mi se "svidi".

Doduše, teško da to može i da mi se svidi :)

Nadam se da sam bila jasnija.

neutrino kaže...

@ etotako - hm, nisam baš toliki poznavatelj da bih si uopće mogao predstaviti kako bi neka slika izgledala da ju je slikar nalsikao drugom tehnikom. Nego, vrijedi li to i za sve druge tehničke komponente? Da li bi slika bila uništena da neki slikar nije radio točkice nego dugačke poteze?

Glede drugog pitanja - ovo što si napisala je jedna strana medalje. Druga je da imaš slikara kojeg danas smatramo genijem, a u svoj je vrijeme bio pljuvan i osporavan. I obratno. E sad, ako su kritičari (likovno pismeni i imaju receptore) onog vremena pljuvali impresioniste, a ovi današnji ih štuju - koji su kritičari u pravu?

Zašto nečija slikarska kvaliteta ne bi počivala upravo na tome da se svidi velikom broju ljudi?

Da li se Michelangelo "sviđa" ili mu trebaju najidealniji uslovi likovne pismenosti i očuvani receptori?

etotako kaže...

"Da li se Michelangelo "sviđa" ili mu trebaju najidealniji uslovi likovne pismenosti i očuvani receptori?"

Evo sad opet odgovaram. Nebrojeno mnogo puta, jedno umetničko delo ide ispred svog vremena. Moraš da zapamtiš, da Mikelanđelo nije veliki vajar samo zato što je tehnički tako sjajno izveo tog Davida, ili Pietu. U to vreme, toliko je bilo zanatlija koji su mogli da mu pariraju, čak su i bili majstori koji su mu pomagali.

Ne.
Osnovna osobina umetničkog dela je da bude šta?
NOVO pobogu.
E sad.
Ako jedno umetničko delo, u odnosu na vreme u kom nastaje pomeri granice percepcija (kao što je Milelanđelo poskidao svoje figure gole!!!! Pa čak i u Siktinskoj kapeli), onda je nemoguće očekivati da dobije razumevanje kritičara tog vremena, ili svojih savremenika, jer oni prosto, pripadaju određenom socijalnom miljeu, vlasti, tog vremena, i često ne mogu baš da "DOBACE".

etotako kaže...

"Zašto nečija slikarska kvaliteta ne bi počivala upravo na tome da se svidi velikom broju ljudi?"

Zato što je umentost i inteligencija, kao i svaki drugi kvalitet zasnovan na RARITETU, a ne na masovnosti!!!

Kao i sa knjigama.
Da vinčijev kod (knjigu), smatram šundom beletristike, ali ipak ima toliku dopadljivost u svetu.

I čisto sumnjam da je i ti smatraš nešto sjajnom knjigom :)

A da ne pričamo o muzici.

etotako kaže...

Što bi se reklo seljački...
nije dijamant skup zato što ga ima ko peska. Nego zato što ga nema :))

neutrino kaže...

"Zato što je umentost i inteligencija, kao i svaki drugi kvalitet zasnovan na RARITETU, a ne na masovnosti!!!"

Opa Miki, kulturni elitizam? Kad bi svi ljudi na svijetu zaključili da je Michelangelov David super turbo umjetnost - da li bi mu time srušili umjetničku vrijednost?

"Osnovna osobina umetničkog dela je da bude ...NOVO ..."

K vragu, a toliki slikari već stoljećima slikaju pejzaže i aktove i sve to ... ne slažem se i točka. Kad bi se Monet danas rodio i počeo slikati u istoj tehnici istim pristupom ono što ga okružuje kao što je slikao svoje ljiljane - on bi po meni bio jednako sjajan slikar ako bi uspijevao pobuditi moje zanimanje ili izazvati neki osjećaj. Bez obzira što je njegova tehnika ili svjetlo na slikama već izmišljeno i viđeno. Bio bi dosadan samo onima sa likovnom pismenošću i receptorima, ali kako si i sama rekla "oni često ne mogu da dobace" ;-)

etotako kaže...

"K vragu, a toliki slikari već stoljećima slikaju pejzaže i aktove i sve to ... ne slažem se i točka. Kad bi se Monet danas rodio i počeo slikati u istoj tehnici istim pristupom ono što ga okružuje kao što je slikao svoje ljiljane - on bi po meni bio jednako sjajan slikar ako bi uspijevao pobuditi moje zanimanje ili izazvati neki osjećaj."

Oh, ali opet pričamo o istim stvarima ali se ne razumemo.
Moraš da shvatiš da je tehnika koju su impresionisti počeli tada koristiti bila sasvim nova, i to je ono što je impresionizan činilo novim!
Ne znači da se novine u slikarstvu dostižu samo tehnikom.
Raznoraznim stvarima. Otkrićem teorija u fizici, mikroskopa, da na pričam o otkriću rengena. Sve to utiče i na umetnost.

etotako kaže...

I da dodam. Ne čini dobru fotografiju što je urađena aparatom tim i tim. Niti sliku što je naslikana ovako i onako.
Sve ide pod ruku. I forma i sadržaj.

etotako kaže...

"Kad bi svi ljudi na svijetu zaključili da je Michelangelov David super turbo umjetnost - da li bi mu time srušili umjetničku vrijednost?"


Ne bi.

neutrino kaže...

"Moraš da shvatiš da je tehnika koju su impresionisti počeli tada koristiti bila sasvim nova, i to je ono što je impresionizan činilo novim!"

Nije meni to problem shvatiti, problem je što si rekla da je osnovna osobina umjetničkog djela da bude NOVO - a ja tvrdim da uopće nije važno je li novo ili nije - važno je da je stimulativno.

I drago mi je da smo se složili da broj poklonika koje neko djelo ima ne govori ništa o kvaliteti tog umjetničkog djela.

Iz toga izvlačim zaključak da umjetnost onda ipak nije zasnovana na raritetu, tj. na prepoznatljivosti samo odabranima.

Pa onda pretpostavljam da se slažemo i da dopadanje i kvaliteta slikara ne moraju biti nešto što se međusobno isključuje.

Još malo i složit ćemo se ...

Anonimno kaže...

bas lijepo, naucila sma nesto novo , nisam poznavala Hoppera . Svidja mi se ovo, nesto drukcije, volim tako.. Razmisljamo slicno, ja i ti