Biti drugi znači biti prvi među luzerima ***

Eh da, bio je to tužan vikend za engleski sport.

Dvije svjetske titule izmakle su im za dlaku.

Niti jedan od tih sportova ne pratim bog zna kako, ali hoćeš-nećeš moraš znati što se zbiva jer novine, televizija i sitni uredski razgovori bruje o tome.

--------------------------------------------------------

Čovjek baš ne želi ispasti tabula rasa u čajnoj kuhinji pored aparata za kavu, zar ne?

Tako sam se i ja malo-pomalo informirao o tom šašavom sportu kojeg kod nas igraju samo čudaci, a ovdje je među najomiljenijim sportovima - rugby.

U prvih pet minuta utakmica izgleda kao potpuno neshvatljivo makljanje krupnih, mišićavih tipova po travi i blatu. Pravila baš i nisu intuitivna i čovjeku često uopće nije jasno zašto sad ovi ne trče naprijed i zašto je onaj opalio loptu u publiku i zašto su sad onome postavili postolje za loptu na zemlju da je on slobodno i neometano zvizne među one ogromne rašlje.

I malo se tko ne nađe pred pitanjem - kako netko uopće može igrati tako grubu i besmislenu igru?

Ili još bolje - kako to netko može ići gledati?


Ne bojte se, neću vam tumačiti pravila rugbyja. Em ih je puno, em je puno lakše kad ih postepeno usvajate gledajući dobru utakmicu.

Jedino što ćete morati shvatiti jest - neki ljudi taj rugby zbilja vole i kad ga počnete gledati navijački postane vam jako zanimljiv i napet.


Kad smo došli ovdje 2003, Englezi su osvojili svjetsko prvenstvo. Hvalili su svoje "gladijatore" i dizali ih u nebesa. Organizirali su im paradu i svečani doček, pri kojem se autobus na kat bez krova vozao strogim centrom Londona puževim korakom jer se more ljudi slilo na trgove i ulice - pozdraviti i proslaviti svoje heroje.

Najveći je heroj bio mozak momčadi Johny Wilkinson koji je šutom iz igre u posljednjim trenucima susreta odlučio to finale.



Znam da riječi mozak i rugby naoko baš i ne idu skupa. No, opet ćete mi morati vjerovati - neke odluke tu treba donositi strelovito, a, za razliku od američkog nogometa sa kojim ga često uspoređuju, u rugbyju nema stalnih prekida igre i savetovanja s trenerom i suigračima.

Nama je bilo potpuno nepojmljivo da se netko može toliko radovati pobjedi u nečemu toliko bezveznom kao što je rugby, ali opet ni Englezima nije baš jasno čemu služi Zimska olimpijada - njima je to samo klizanje na tridesetak raznih načina sa raznim pomagalima ...

Ove godine, Englezi su na svjetsko prvenstvo došli raštimani, sa kratkim pripremama i bez ikakve nade da bi mogli obraniti titulu. Bilo je nekih prepucavanja između klubova i saveza, ali kako ne znam o čemu se radilo neću vas s time zamarati.

Bitno je da nitko nije očekivao ništa od ovog svjetskog prvenstva osim mirne predaje titule.

U grupi su i tako slabi Englezi očekivano svladali Amerikance - a onda je došlo ono što je zgranulo naciju i navijače - strahovit, neviđen poraz od Južne Afrike. Da se razumijemo, poraz nije bio uopće neočekivan - Južna Afrika je veličanstvena momčad, sa fenomenalnim sprinterom - najbržim igračem na svijetu Bryanom Habanom



i izvrsnom petnaesticom Percy Montgomeryjem - kojeg nazivaju "Princ Charming" na što Englezi obavezno dodaju da je jednako tašt i glup (vidi trilogiju Shrek).



Poraz dakle nije bio neočekivan, ali poraz od 36-0 rasturio je svaku nadu u eventualno čudo i obranu naslova. Nitko u povijesti nikada i nigdje nije toliko nadigrao bilo koju englesku reprezentaciju...

To je kao da netko u nogometu rasturi Hrvatsku repku sa 10:0. Na svjetskom prvenstvu. Ma ni od Brazila to čovjek ne bi otrpio ...

Tako su i oni najgorljiviji navijači prekrižili ovogodišnje svjetsko prvenstvo u rugbyju i samo se čekalo da repka i formalno ispadne. To što su u grupi pobijedili Tongu i Samou nikoga nije uzbudilo - te su momčadi tu ionako samo da popune broj.

U četvrtfinalu - potpuno neočekivana pobjeda nad favoritima Australijom

I tu se obitelj Neutrino uključuje u praćenje prvenstva (gotovani - što ćeš). Svi mediji najavljuju subotnji veliki meč. Okršaj Engleske pune ponovno razbuđenih nadanja i domaćina Francuske.

Francuske koju na leđima nosi ovaj slikoviti lik - Sebastien Chabal.



Meč je prigodno nazvan "Le crunch"

Crunch jer je to engleski izraz za mljevenje, drobljenje koji i onomatopejski dočarava onaj zvuk kad dvije moćne čelične mašine "zagrizu" jedna u drugu. A "Le" jednostavno da bi se u to unio dašak francuske ...

Ja sam par puta do tada pokušavao gledati rugby i nikad nisam uspio izdržati više od pola sata, a i to uz ono goreopisano zgražanje i traženje smisla. Ipak, znao sam neka pravila. Nagovorih gospođu da bacimo pogled na ovaj meč o kojem svi toliko pričaju i svi ga toliko najavljuju. Rekosmo - ako postoji vrijeme kad neki sport možeš početi pratiti onda je to polufinale svjetskog prvenstva.

I nakon prvih par minuta, kad smo izjednačili predznanje o rugbyju oboje smo se uživjeli u utakmicu, uzdisali nad prekinutim dobrim akcijama i jaukali u onim - "skoro bijeg" trenucima ... Kad su Francuzi u drugom poluvremenu počeli silovito stiskati (pravi "Le crunch") čuo sam gospođu pored sebe vikati "NE DAJ MU! NE DAJ MU!!"

Tako sam shvatio da smo sad oboje inficirani.

Pet minuta prije kraja Francuzi su vodili 9-8, a onda je veličanstveni Johny Wilkinson iščupao pobjedu pogodivši dvaput kad je najviše trebalo.

A u finalu ove subote - ironijom sudbine - točno 36 dana nakon poraza od 36 - 0 (zbilja život ponekad stvara nevjerovatne konstrukcije) na drugoj strani stajala je momčad Južne Afrike.

Morali smo to gledati iako smo bili na izletu u Doveru.

Samo finale bilo je strašno teško. Silovita borba, sa malo zbilja dobrih akcija. Užasno puno na kocki a to znači da su obje strane maksimalno pazile da nekom glupom greškom ne omoguće protivniku bijeg i postizanje vrijednih bodova.

Ipak Južnoafrikanci su zabili više golova nogom i na kraju prvog poluvremena vodili sa 9-3, nakon što su ih Englezi nevjerovatnim naporima u čak dva navrata spriječili da s loptom uđu u posljednje polje i postignu najvrjedniji "try". Bila je to sjajna prilika da i u sebi osjetiš da ti nije svejedno. Gledaš tu silu upotrijebljenu s obje strane, na metar od linije i na obje strane vidiš silnu želju. Južnoafrikancima pucaju mišice u želji da pređu još taj jedan metar i postignu gol koji bi ih odveo na gotovo nedostižnih 14-3. Englezima se istežu tetive pokušavajući spriječiti taj kraj prije kraja. I uspjeli su - dva puta. Ostalo je 9-3.



A u drugom poluvremenu jedna jedina fenomenalna akcija. Ona od koje zastaje dah i gledateljima pred ekranima i svima na stadionu. Sjajan prolazak kroz Južnoafričku obranu i u samom uglu igrališta engleski napadač uletio je ispruženim rukama u zadnje polje kližući prsima po travi dok ga je južnoafrički branič svim silama pokušavao zaustaviti ili barem izgurati s terena.

Dugačke tri minute cijeli je stadion bio u potpunoj tišini dok je glavni sudac čekao potvrdu od suca zaduženog za pregled video snimke. Pitanje je bilo, da li je lopta taknula tlo prije nego je stopalo engleskog napadača taknulo aut liniju. Ako je prvo noga izišla iz terena, aut je za Južnu Afriku, a ako je prva bila lopta u zadnjem polju - Englezi su smanjili na 9-8 i pucat će još jednom na gol za gotovo sigurnih 10-9.

Jesam li rekao da je trajalo tri minute? Vidjeli smo tu akciju valjda pedeset puta iz svih mogućih uglova...

I konačno je pala presuda.

Nije zgoditak!

Sudac nije priznao "try".

Istina, Južnoafrikanci su kažnjeni zbog nelegalnog rušenja, ali to je "vrijedilo" samo tri boda.

Do kraja utakmice i dalje teška, rovovska bitka. Sa obje strane sila i želja, ali Južnoafrikanci su ipak kontrolirali igru i rutinirano dovršili utakmicu pobijedivši sa 15-6.

Bojim se da će taj nepriznati "try" ostati jedna od onih bolnih točaka u sjećanjima engleskih navijača. Nešto kao Maradonina ruka u nogometu ...

I samo još jedna sitnica vezana uz navijače. Na rugby utakmicama nema ograda za navijače. Navijači jedne i druge momčadi sjede jedni pored drugih.

I nema tuče.

(Nemojte reći Torcidi, Boysima, Armadi, Falangama, Kohortama i ostalim ubojitim supkulturnim skupinama da je moguće navijati za svoj tim i bez ispijanja krvi protivničkih navijača.)

----------------------------------------

Drugo veliko razočaranje ovog vikenda Englezima je bio Lewis Hamilton.

Očekivalo se da će mali uspjeti učiniti taj fenomenalan korak i osvojiti prvenstvo u svojoj prvoj godini u Formuli 1.

Ali nije.

Iskreno, nije mi žao zbog toga. Ne pratim Formulu, ali ono što sam čuo od vijesti vezanih uz nju ništa mi se nije sviđalo.

Ipak je njegova momčad ukrala papire od suparničke momčadi, a i on je sam jedva izbjegao kaznu oduzimanja bodova zbog nekakve nepodopštine koju je počinio na stazi. Sve u svemu - ne mislim da bi bilo dobro da sa takvim kiksevima osvoji prvenstvo.

Ako je zbilja vrhunski vozač - bit će to i u godnama koja dolaze pa ima vremena da osvoji što god hoće i koliko god puta hoće.


*** Izjava iz naslova nije moja. To je tvrdnja Britanskog rekordera na 200 metara Johna Regisa koji tvrdi da već 14 godina vrti film pitajući se gdje je mogao nadoknaditi onaj jedan metar za koliko ga je pobijedio Frankie Fredericks u finalu svjetskog prvenstva 1993. Nije mu utjeha ni što je u toj urci osvojio srebro, postavio britanski rekord i nadmašio čak i velikog Carla Lewisa.

9 komentara:

jimbo kaže...

Danas mi neki kolege rekoše kako je Engleska izgubila sa 36:0
Izbezumio sam se.
Prvo činjenicom da to kod nas netko prati, a drugo činjenicom da je Engleska tako katastrofalno izgubila... u svom sportu, takoreć.
Za Kimija mi je drago, al ne zato što vozi za Ferrari (bljak), nego zato što je Finac (yeah...).

linus.broj.dva kaže...

Genijalno mi je kad netko napiše ovako inspirirajuć tekst o sportu, posebice o ragbiju - skroz sam se uživio, ovaj nepriznati try vrtio sam u slow-motion-u u glavi...

Šteta, baš mi je žao što su izgubili, a vidio sam na i netu neke fotografije kako su utapali tugu s prinčevima u alkoholu - nema što, nakon 36 dana patnje izgubiš finale, pa moraš se napiti :-)

Za Hamiltona mi je žao pomalo, ali imao je sve u svojim rukama. Drugi put će biti bolje. A Kimiju je malo i sreća vratila...

Trill kaže...

Ragbi mi je nshvatljiv, a pošto nemam baš niti priliku gledati ga izgleda da će to moje neshvaćanje još potrajati :)
Ali zato Formula...hoću-neću prisiljena sam ju gledati zbog Arthura koji ju obožava. Ove godine nisam navijala ni za koga, ali mi je drago za Kimija. Ispalo je da je to najbolja solucija, za sve, da on bude pobjednik. Načišći je u svemu tome, a i zaslužio je. Mada, ja bi se veselila i za Hamiltona (zato što je nov dečko pa odmah svjetski prvak), za Alonsa (zato što je stari pobjednik pa bi dokazao da može i opet), a i za svakog drugog bi našla dobar razlog tipa "simpa dečko" da mi je drago da je baš taj svjetski prvak :)

neutrino kaže...

@ jimbo - to "u svom sportu" im je izgleda sudjeno. Razbijaju ih u nogometu, tenisu, kriketu, pa zasto ne bi i u rugbyju ... i meni je drago za Kimija. Ne zato sto je Finac nego zato sto je cool...

@ linus - hvala, hvala ... rijetko pisem o sportu valjda zato sto me rijetko nesto bas tako odusevi. A rugby me sad zarazio ... jedva cekam da opet negdje bude prenos ...

@ Trill - ma ti si dobrica ... ti bi za sve navijala :-))

otrovna jabuka kaže...

jučer mi nije blogger dao da ostavim komentar pa ću probat opet... :)

o formuli me pokušavaju nešto naučit ali im baš ne ide jer oni svi obožavaju meni je to taaako dosadno :D

a s ragbijašem kojeg je rodila moja mama dijelim sobu, tako da htjela ili ne znam više od većine... ali nije mi se nikad dalo proučit baš sve. :)

neutrino kaže...

@ jabuka - hm, jesi li imala kakvih problema sa ucitavanjem bloga?
Netko mi je mailao da mu se ne ucitava kako spada, a ja sam se bojao da je karta koju sam jedno vrijeme imao na marginama krivac za probleme, ali nije bila ...

Elem, brat ti je cudak koji igra rugby? Vis ti vraga ...

otrovna jabuka kaže...

da, bilo je i problema s učitavanjem bloga... al neznam o kakvoj karti pričaš :)

da, brat je već puuuuno godina uspješna devetka. :D (mora i on u nečemu bit uspješan hihihihi)

neutrino kaže...

O-ho-ho ni manje ni vise nego scrum-feeder?!? Wow ... to je valjda najbolje mjesto - bar nisi u scrumu i stalno igras ...
Jest da te progone po terenu, ali kaj sad ...

otrovna jabuka kaže...

:)))) tako on tješi mamu... ma niiijeee to straaašno... samo mora brzo trčat! :D