Kad prsti zapinju u pukotinama u ljudskim odnosima



Bicikliram neki dan kroz moj park na posao i slušam neku pjesmu, pa kako sam malo razmišljao o njoj - rekoh, eto ti novog posta za blog.

Djevojka koja to pjeva se zove Kate Nash, a i to znam samo zato što sam sad guglao riječi pjesme da ne moram sam skidati sa mp3-ce

I tako, curče ima malo specifičnu dikciju, tj dok pjeva na jedan poseban način izgovara riječi, lomeći ih na neočekivanim mjestima. A kako je melodija prilično lako pamtljiva, nije mi bio problem nakon tridesetog preslušavanja malo obratiti pažnju i na tekst.

Tako sam se našao slušati ovo:


"Foundations"

Thursday night,
everything's fine,
Except you've got that look in your eyes,
when I'm telling a story
And you find it boring your thinking of something to say.
You'll go along with and then drop it
And you Humiliate me, in front of our friends.

Then I'll use that voice what you find annoyin'
And say something like
"intelligent input darlin' why don't you just go and have another beer then?"

Then you call me a bitch and everyone we're with will be embarrassed,
and I won't give a shit.

My fingertips are holding onto the
cracks in our foundations,
and I know that I should let go,
but I can't.
And everytime we fight I know its not right,
everytime that your upset and I smile
I know I should forget, but I can't.

You said I mustn't eat so many lemons,
'cause I am so bitter.
I said "I'd rather be with your friends mate,
cause they are much fitter"

Yes it was childish
and you got aggressive
and I must admit that I was a bit scared,
but it gives me thrills to wind you up.

My fingertips are holding onto the
Cracks in our foundations,
and I know that I should let go,
but I can't.
And everytime we fight,
I know its not right,
every time that your upset and I smile,
I know I should forget,
but I can't.

Your face is pasty,
'Cause you've gone and got so wasted,
what a surprise,
don't want to look at your face,
'cause its making me sick.

You've gone and got sick on my trainers,
I only got these Yesterday.
Oh my gosh, I cannot be bothered with this.

Well I'll leave you there till the mornin',
and I purposely won't turn the heating on
and dear God, I hope I'm not stuck with this one.

My fingertips are holding onto the
Cracks in our foundations,
and I know that I should let go,
but I can't.
And everytime we fight,
I know its not right,
every time that your upset and I smile,
I know I should forget,
but I can't.

And every time we fight I know it's not right,
every time that you're upset and I smile.
I know I should forget, but I can't.


Eh sad, znam ja da nekima od mojih čitatelja engleski baš i ne ide, ali nisu oni ti zbog kojih se ja brinem ... brinem se zbog onih koji engleski ZNAJU pa će se sad krenuti zgražavati nad ovim mojim kvrgavim prijevodom:


"Temelji"

Četvrtak večer,
sve je u redu,
Osim što ti imaš onaj pogled u očima,
kad ja pričam neku zgodu
a tebi je dosadno pa smišljaš što bi rekao.
Slušat ćeš malo, pa onda nešto izvaliti
I osramotiti me, pred našim prijateljima.

A ja ću onda upotrijebiti onaj glas koji ti mrziš
I kazati nešto kao
"jako pametno dragi, zašto si ne uzmeš još jednu pivicu?"

Onda ćeš me nazvati kučkom i svima u društvu bit će neugodno,
a meni puca prsluk.

Prstima hvatam
pukotine u našim temeljima
i znam da bih trebala pustiti
ali ne mogu,
I svaki put kad se svadimo znam da to nije u redu,
svaki put kad si živčan a ja se smijem
i znam da bih trebala zaboraviti, ali ne mogu.



Rekao si da ne smijem jesti toliko limuna
jer sam onda tako gorka
Rekla sam "Radije bih bila s tvojim prijateljima dragi,
jer su oni u puno boljoj formi"

Da, to je bilo djetinjasto
i ti si postao agresivan
i moram priznati da me bilo pomalo strah,
ali uzbuđuje me kad te provociram.



Prstima hvatam
pukotine u našim temeljima
i znam da bih trebala pustiti
ali ne mogu,
I svaki put kad se svadimo znam da to nije u redu,
svaki put kad si živčan a ja se smijem
i znam da bih trebala zaboraviti, ali ne mogu.

Lice ti je blijedo,
Jer si otišao i nalio se,
oh kakvo iznenađenje,
ne želim ti gledati u lice,
jer mi je od njega zlo.

Otišao si i povrati po mojim tenisicama,
a tek sam ih jučer kupila.
O bože, dosta mi je toga.



Ostavit ću te tamo do jutra,
i namjerno neću upaliti grijanje
i Bože, nadam se da neću zaglaviti s ovim.

Prstima hvatam
pukotine u našim temeljima
i znam da bih trebala pustiti
ali ne mogu,
I svaki put kad se svadimo znam da to nije u redu,
svaki put kad si živčan a ja se smijem
i znam da bih trebala zaboraviti, ali ne mogu.

I svaki put kad se svadimo znam da to nije u redu,
svaki put kad si živčan a ja se smijem
i znam da bih trebala zaboraviti, ali ne mogu.

Nisam se uopće trudio u ovom prijevodu zadržati nešto od forme originalnoga teksta ili pritajenih rima koje kao da ne postoje, ali se čini da odnekud iskaču ... važniji mi je bio osjećaj i slike koje tekst prenosi.

Imam u glavi taj neki mladi par koji valjda živi skupa i koji polako otkriva da zapravo nisu jedno za drugo.

Vidim nju kao neku od frendica koje poznajem, sa željom za nečim zabavnim, romantičnim, izazovnim ili posebnim a zaglavljena sa čovjekom na sasvim drugom kolosijeku. I njega koji je u njoj vidio tko zna što, a sada ga sve to zamara i nešto ga sapinje.

Da li je to sve samo izmišljena priča?

Ne znam, puno mi je u toj pjesmi detalja da ne bih povjerovao da je doživljena bilo iz prve ruke ili iz nečije priče - i to je upravo ono što je puno potresnije od scene u kojoj on povrća po hodniku (ili gdje je ona to već ostavila obuću) - k vragu netko takav život zbilja živi.

Nekome je život zbilja takav - sa tom grudom u želucu koja mora biti grozan teret. Možda takvih ima puno pa se pronalaze u tom tekstu?

A do vraga, zašto ga ona ne može pustiti?



Zašto si uopće postavlja pitanje "da li je moguće da ću ostati s njim"?

Muči me ta pjesma.

Možda zato što me podsjeća koliko zapravo nesretnih ljudi ima oko mene. Naoko žive te neke društvene živote na kojima bi im čovjek gledajući s ceste u osvijetljene prozore mogao pozavidjeti. Dok ne uključiš ton... Sjede s prijateljima za stolom pijuckajući vino uronjeni u neku odraslu konverzaciju, a onda čuješ ovako nešto ...

Tek sad kad sam sve ovo napisao pošao sam na YouTube pronaći video.

Ajde dobro bar je tu pametna na kraju ...

13 komentara:

jimbo kaže...

sve je to sjebato
da prostiš

jimbo kaže...

sve prave su ljubavi tužne, valjda sam to tio reć

neutrino kaže...

@ jimbo - mislis da je to ljubav? Ne znam, ne cini mi se tako ...

rahatli kaže...

baš za današnji dan, fakat baš za današnji dan... ne pitaj za pojašnjenje:)

MasterMind kaže...

Jedan od najtužnijih dana mog života je bio kada sam konačno (nakon dugogodišnje nevjerice i kolebanja) shvatila da je fakat nevjerojatno puno ljudi nesretno tj. kak' Jimbo to točno definira: SJEBATO.

Užasna je pomisao da su ljudi koje znam desetljećima, parovi koji su se doimali "normalnima" zapravo barem desetljeće života proveli u paklu. Čekali da djeca malo stasaju (kao, tinejđer će lakše podnijeti krah svojih staraca nego mali lilač) pa se krenuli rastavljat'. Pa gledam njih, gledam te sirote klince i koju torbu gorčine oni zapravo počinju tegliti u "pravi" život. U-ž-a-s.

Ja ne volim kenjkave pjesme, tugaljive, ljepljivo zaljubljene, mene to nervira. Give me rithm :) Ne nalazim se u tome, a većina se upravo na to "odvaljuje".

Treća meni sablažnjiva stvar: ja sam sa svojim mužićem od 15-te za rukicu pa tak' sve do danas. Kad nekome veliš da si 25 godina OK sa svojim partnerom, taj te prvo krivo pogleda i ubaci komentar tipa "stara, koga ti muljaš". Ja ostanem naprosto nijema (što je zapravo za mene nevjerojatno). Tko me imalo poznaje, shvatiti će da sam toliko samoživa osoba da nema šanse da se gušim u nekoj situaciji makar i minuticu, a kamoli pol' života. A pogotovo ne u vezi koja na povraćanje tjera oboje. Koji je k*** ljudima?! To ti meni reci, ja to uporno ne mogu i ne mogu shvatiti :)

Astrodrom kaže...

Sve je to tako jednostavno kada gledaš sa strane. Neke stvari drže ljude zajedno, a da ne mogu definirati što je to točno. Možda je u pozadini neka nada da će se stvari možda ipak promijeniti i da će se ona idealna slika koju smo o nekome imali na početku vratiti.
Druga kategorija su oni koji će radije biti u lošoj i iscrpljujućoj vezi nego sami. Strah od samoće je gadna stvar.

neutrino kaže...

@ rahatli - necu pitati za pojasnjenje. Ja sam ionako tvoj muz ... :-)

@ MasterMind - Da, poznat mi je taj osjecaj kad skuzis da su ti se prijatelji rastali. Sjecam se dana kad sam cuo da jedini par koji je hodao duze od mene i gospodje vise nije skupa. To je bilo kao nesto nevjerovatno. Kako je to moguce. Da N i M vise nisu skupa ... Ne moze biti ...

Inace, ova pjesma bas nije ni kenjkava ni tugaljiva. To i jest ono neobicno. Prica tu pricu kao da nabraja sto mora kupiti u ducanu...

A dio odgovora na pitanje "Koji je k ljudima?" dao ti je Astrodrom ...

@ Astrodrom - ne znam jesi li ovo napisala kao odgovor na moj post ili na Mastermindin komentar. U svakom slucaju, iako mogu pojmiti sto to ljude nagoni na takve zivotne odluke, odnosno sto ih zadrzava u takvim vezama - to jos uvijek ne znaci da mogu shvatiti da taj osjecaj, nada ili strah mogu biti jaci od zelje za bijegom ili za spasom ...

derzafanistori kaže...

Genijalna mi je ta pjesma. Ja sam je otkrila još prije par mjeseci kod xiole i grozno mi se dopala. Kao da slušam svoj glas u glavi.
Posebno mi se dopao ovaj dio:
"and I know that I should let go,
but I can't." koji kod mene sve više zvuči "and I know I shouldn`t allow, and I won`t"

Alkion kaže...

Prvo da pojasnim tvoj odgovor na moj komentar na donjem postu: sve izvađene amfore i predmete starije od kojih tisuću godina (i više naravno) uredno prijavljujem arheološkom muzeju mog grada (zbog toga me mnogi "prijatelji" smatraju u najmanju ruku idiotom) i imam doma potvrde o tome kao i dozvole za čuvanje nekih od tih eksponata. Mogu ih bez ograničenja izlagati na cijeloj teritoriji Hrvatske, a za izlaganje u inozemstvu mi treba dozvola od ministarstva i arheološkog muzeja. Za držanje tih predmeta doma sam dobio potvrdu o zadovoljavajućim usvjetima desalinizacije i držanje eksponata. Ostatak (koji nije kod mene) je u arheološkom muzeju. Inače (sad se malo hvalim) jedan sam od ponosnih nalaznika cijele zatvorene i zapečaćene amfore (samo su dvije takve pronađene i izvađene u moru u cijeloj hrvatskoj). Naravno, ona je u arheološkom muzeju i dok se ne pronađu potrebna sredstva za njeno otvaranje i analizu tamo je na čuvanju.
Što se tiče ovog teksta o nekim međuljudskim odnosima izmeđudvoje ljudi u nekoj vezi? Pa, nekako mi se čini da i nema veze bez problema i da jednostavno ne postoje dvije osobe potpuno istih karaktera, prohtjeva i osobenosti. Pitanje je samo tolerancije i stupnja osjetljivosti do koji se određene osobenosti mogu podnositi, do koje ne umanjuju kvalitetu odnosa ispod praga tolerancije. Jednostavno mi je nemoguće da se ne složim sa svim gore iznetim komentarima. Napokon svi mi živimo u nekakvom odnosu prema ljudima iz svoje okolice i valjda govorimo po nekom svom iskustvu i proživljenom dijelu života (što svog što tih osoba iz okruženja)... Odužih ga - skoro da je bilo bolje i lakše post o tome napisati...

neutrino kaže...

@ derzafanistori - ma dobro, dobro ... xiola je vjerovatno o to pjesmi pisala dok je još bila u glavi autorice ... xiola je uvijek svježa i moderna, a ja kaskam na začelju ... sorry ... :-(
Inače umjesto won't može i shan't što mene uvijek obori s nogu kad negdje čujem ...

@ Alkion - ma šalio sam se. Znam da nisi lopov, a nisi ni blesav da bi napisao da kradeš da zaista kradeš. Prema tome - samim tim što si napisao da dižeš amfore to je moralo biti legalno.
A ja sam te samo zezao, oprosti ako te povrijedilo.
A što se tiče komentara na ovaj post - rekao bih samo da svaka veza ima problema, ali slika koju ova gospodična ocrtava je meni pomalo stravična.

alkion kaže...

Ma naravno da se ne ljutim. Interesantno je to u stvari s amforama i arheološkim nalazima. Skoro sva nalazišta u moru su opljačkana i devastirana, a tek nakon toga prijavljena. Kad sam ja digao tu zapečaćenu amforu jedna novinarka se vrlo iznenadila kad joj nisam htio reći gdje sam je podigao. Kao ono ljudi imaju pravo na informaciju i znati što i kako se dešava. Morao sam joj nadugo i naširoko pojašnjavati da bi se nalazište u vrlo kratkom roku opustošilo. Za sada samo kustosica muzeja i ja znamo gdje je to.
Mene ti inače ta prodaja i krađa starina podsjeća na prodaju grobova svojih predaka i svojih bližnjih - kidanje svih veza s povješću i onime što stvarno jesi... Al' da ne duljim dalje, znam da me shvataš...Pozdrav.

derzafanistori kaže...

Ne može shan`t.
Ja ti to ovako vidim:
Znaš ono kad netko kaže

"I won`t have it!"

Točno mogu zamisliti prigušeni (dječji) bijes u uzrujanom glasu i lupanje nogim o pod - kao da će to nešto promijeniti - kao da je moguće nešto promijeniti - kao da ne razumije implicitnu nemogućnost promjene stvari koja uistinu nije pod tvojom kontrolom. To progovara samo emocija, a ne racio.

Za razliku od toga "shan`t" mi nekako implicira stvarnu mogućnost utjecaja na nešto. Ono kao: "ne želim i neću" (emociju + racio + poduzimanje prikladne akcije)

I oprosti, nisam te htjela uvrijediti ovime da sam to već vidjela :-(

neutrino kaže...

A dobro ... meni je "shan't" doslo kao posljedica prethodnog "shouldn't". A i rimovalo mi se sa can't ...

I ne brini se, nisam ja ljubomoran na Xiolu. Samo se zezam. Znam ja da je ona trendy. Meni treba malo dok neke stvari ne smjestim u radnu memoriju ...