Pa da završimo tu temu sa skidanjem u uredu McDonaldsa

Sad kad sam vam dao malo misliti jučerašnjim postom o Milgramovom eksperimentu, da probam i sam malo iznijeti neka moja razmišljanja.

Za početak, skrenut ću vam pažnju na nešto što je rekao onaj stručnjak u ABCjevom dokumentarcu - radi se o psihologiji fast-food restorana.

Taj bi čimbenik mogao biti dobar razlog zašto je tako veliki udio fast-food restorana na popisu mjesta gdje se ovaj zločin zbivao.

Naime, fast-foodovi imaju (zbog svojih razloga vodenih u prvom redu ekonomskom logikom) vrlo precizne upute za svaki segment poslovanja. Točno se zna - u sekundu - koliko se dugo peče hamburger, točno se zna kako se pakiraju prženi krumpirići, točno se zna koliko veliko mora biti pecivo, koliko leda ide u kantu pića i kako se često peru WC-i, te što je čiji posao. Kako bi restoran mogao raditi sa što niže kvalificiranim osobljem (a to znači i sa što jeftinijom radnom snagom) propisuje se apsolutno sve. Tako za svaki događaj postoji procedura.

Apsurd je u tome da kad se desi nepredviđen slučaj, onaj tko treba vući poteze odjednom osjeti sav teret odgovornosti, a nema jasnu instrukciju što treba učiniti.

Ako postoji procedura kako zatvoriti lokal u slučaju nestanka struje ( a pretpostavimo da postoji, mislim da sam negdje čitao o tome) vrlo je vjerovatno da NE POSTOJI procedura što treba učiniti kad netko nazove i predstavi se kao policajac. Možda osoba do tada vođena jasnom procedurom odjednom izgubi kompas i počne vući potpuno neracionalne poteze.

Nevolja je što u tom slučaju - McDonalds zbilja ispada kriv jer nije uspostavio odgovorajuću proceduru i instruirao svoje osoblje što činiti u ovakvim slučajevima. Pri tome se ne mogu braniti da nisu znali jer su se neki od ranijih slučajeva dogodili u njihovim restoranima.


No, ja mislim da je svatko u životu odgovoran za svoje postupke bez obzira na to što ga je na njih natjeralo. Ta odgovornost je nešto od čega jednostavno ne možemo pobjeći jednom kad pređemo onu magičnu granicu punoljetnosti.

Kad netko pregazi dijete na cesti, ne možemo mu u olakotnu okolnost uzeti činjenicu da je u isto vrijeme pričao na mobitel ili je bio neispavan ili je bio napet zbog rezultata pismenog iz komparativne književnosti.

Kad netko prisili drugu osobu na seks, sasvim je nevažno da li mu je to šaptao netko telefonom ili je čuo glasove u glavi koji su mu govorili da to učini. I zato kazna Walteru mora postojati. On je zbilja učinio to što je učinio i nikakva ga djelovanja drugih od te odgovornosti ne mogu oprati.

Šefica Donna je odgovorna jer je Luise lišila slobode i de facto je podvela Walteru. Činjenica da nije očekivala da će ju on silovati ne oslobađa je krivnje. Racionalna osoba nikad i nikako ne može opravdati prisiljavanje gole djevojke da ostane tri i pol sata gola u sobičku sa odraslim muškarcem pa da joj je tip na telefon potvrdio da je George W Bush osobno.

Ali, po tom nekom mojem načelu odgovornosti za svoje postupke - ni Luise nije za nagradu. Točno je da je mlada i uplašena, točno je da joj se vjerovatno činilo da je svijetu došao kraj, ali postavio bih si pitanje - ako je bila spremna učiniti baš sve što joj Walter naređuje kao što tvrdi, - da joj je Walter, u nekom perverznom iskrivljavanju događaja, zapovijedio da na sličan način zlostavlja neku svoju kolegicu - da je dakle ona u takvom stanju morala mučiti treću (ili četvrtu) osobu - da li bismo i onda bili spremni reći da na njoj nema krivice? Pretpostavljam da ne bi. Pretpostavljam da bismo rekli da je i ona odgovorna za patnju te svoje hipotetske kolegice baš kao što smo za Waltera maloprije rekli da je odgovoran za njezinu stvarnu patnju - uz ogradu da bismo prema njoj vjerovatno bili blaži jer bismo joj mladost uzeli kao olakotnu okolnost.

Slijedom toga, moje razumijevanje za Luisine postupke ipak ima granice. Vjerujem da je normalna i racionalna osoba u jednom trenutku ipak morala shvatiti da to što se događa nije normalno i da ona može i mora iz takve situacije pobjeći. A s time što nije, snosi dio krivice za to što se desilo.

Znam da ovo može izgledati kao okrivljavanje žrtve za silovanje, ali ovdje se ne radi o tome. Radi se o situaciji u kojoj je djevojka bila zlostavljana u stražnjoj sobici prepunog restorana iz koje je mogla makar pokušati pobjeći.

A nije.

I zato ne vjerujem da zaslužuje dodijeljenu joj nagradu. Da se ona borila, branila, bježala i opirala, a bila nadjačana, sputana i fizički prisiljena - mogao bih prihvatiti da ima pravo na odštetu. Ovako, mislim da ne.

I na kraju - da li je McDonalds išta kriv?

Pa, mislim da jest utoliko što je stvorio mogućnost da jedna osoba poput Donne postane šefica restorana i dođe u priliku učiniti ovako nešto. Mc Donalds bi možda mogao naknadno podići tužbu protiv Donne i tražiti odštetu za ono što mu je učinila (ugled i slično), ali ostaje činjenica da je kao kompanija odgovoran za postupke svojih djelatnika. Baš kao što bi bio odgovoran kad bi se netko u njegovom restoranu otrovao jer je ulje bilo staro, ili jer kuhar ne pere ruke nakon wc-a. I u tom slučaju bi odštetu mušteriji morao platiti, a onda bi se mogao razračunati sa kuharom.

Da ne velim da bi staklena stijenka na jednom zidu ureda potpuno onemogućila ovakva događanja (gle me - zagovaram urede akvarijskog tipa...)

Eto, toliko od mene za sada.

Ovo je valjda zadnji post na ovu temu (osim ako se sad ne dogodi živahna diskusija u komentarima što je otprilike vjerovatno kao da Englezi osvoje svjetsko prvenstvo u Rugbyju u nedjelju...)