Znanost nudi objašnjenja za ponašanje ljudi u uredu McDonaldsa

Ovaj vam post neće baš ništa značiti, ako ne pročitate dva koja su mu prethodila.

Znam da zvuči pretenciozno - pa niste vi baš tako bedasti da ne biste mogli skužiti o čemu se radi u filmu i ako ne vidite prvih pola sata...

To je možda točno, ali - vidite - ovaj post je neobično važno shvatiti u kontekstu prethodnih uradaka u ovom ciklusu.

Molim vas, ugodite mi. Pročitajte prvo ovaj post, pa onda ovaj.

Jeste?

Sigurno?

Ajmo onda dalje:

Jedan od komentatora na blogu kojeg sam našao s ovom temom navodi Milgramov eksperiment kao moguće objašnjenje.


E sad što je pak taj eksperiment?


Prema wikipediji radi se o eksperimentu što ga je 1961 izveo Stanley Milgram, profesor sociologije s Yalea na 40 ništa ne slutećih ljudi koji su mislili da sudjeluju u ispitivanju metoda učenja i pamćenja.

Striček u bijelom odijelu, vođa eksperimenta, odabrao bi dva kandidata i dao im da izvuku iz šešira hoće li biti učitelj ili učenik. Kandidat koji je izvukao da bude "Učitelj" nikad ne bi znao da je drugi kandidat (učenik) zapravo glumac. Oba papirića su imala natpis "učitelj", ali bi glumac rekao da je izvukao papiric "učenik" i tako je svih 40 promatranih kandidata dobilo ulogu učitelja.

Potom im je objašnjeno kako eksperiment funkcionira - učitelj mora pomoći učeniku u drugoj sobi da nauči napamet riječi sa liste koju učitelji vide pred sobom, a kad god učenik pogriješi učitelj mu mora dati jedan mali elektrošok.



Vođa eksperimenta pokaže učitelju kako izgleda elektrošok od 45 Volti.



Za svaku slijedeću pogrešku učitelj mora postepeno pojačavati elektrošok kojeg trpi učenik.

U naravi, naravno, nije bilo nikakvog elektrošoka.

Glumac-učenik bi u drugoj sobi čuo zvuk koji mu je pokazivao koliko je jak elektrošok poslao "učitelj" i u skladu s time odglumio stres. Učitelj ga je mogao čuti ali ne i vidjeti. Iz učiteljeve perspektive on je morao kažnjavati elektrošokom svaku grešku i nije imao pojma da onaj u drugoj sobi nije zbilja prikopčan na elektrošokove.



Nakon nekoliko pogrešaka, kad bi jačina navodnih elektrošokova dostigla određenu razinu glumac bi počinjao lupati po zidu nakon svakog šoka, a nakon što bi silovito lupao po zidu i žalio se na srčane tegobe, prestao bi odgovarati.



Mnogi bi "učitelji" u tom trenu poželjeli završiti eksperiment i vidjeti kako je učenik.

Neki su se zaustavili na 135 volti i počeli pitati koja je svrha eksperimenta. Većina bi ih nastavila nakon što bi im vođa eksperimenta svojim poticajem da nastave uklonio odgovornost.

Nekoliko je učitelja bilo vidno nervozno i očito je da im je situacija bila stresna kad je učenik počeo vrištati od boli.

Svaki put kad bi kandidat poželio zaustaviti eksperiment, vođa eksperimenta bi mu dao seriju verbalnih poticaja ovim redom:

1. Molim vas nastavite

2. Eksperiment zahtijeva da nastavite

3. Apsolutno je ključno da nastavite

4. Nemate drugog izbora, morate nastaviti.

Ako bi i nakon četvrtog verbalnog poticaja kandidat još uvijek htio odustati - eksperiment bi završavao. U protivnom eksperiment bi završio kad bi učitelj tri put zaredom kaznio učenika sa maksimalnim šokom od 450 volti.

Jel vas zanimaju rezultati?

Sad će, sad će.

Samo da vam velim da je prije provođenja eksperimenta Milgram intervjuirao 14 svojih studenata i još nekolicinu svojih kolega s fakulteta. Svi su očekivali da će rezultat jasno pokazati da će samo nekolicina sadista (izmedju 1 i 2%) biti u stanju kazniti sa najvećom voltažom.


A što je eksperiment pokazao?

65% kandidata iskoristilo je maksimalni šok od 450 volti!

Istina nekima je to bilo nelagodno. Svi su prije ili kasnije zastali i pitali o potrebitosti takvog eksperimenta, neki su nudili da vrate novac koji im je plaćen za sudjelovanje u eksperimentu. Ali - nitko nije odbio sudjelovati u eksperimentu prije nego je voltaža dosegla 300 volti!


Poslije su navodno Milgram i sljedbenici izveli serije sličnih testova i navodno su rezultati bili slični.

Eto.


Priznajem da do neki dan nisam imao pojma o ovom eksperimentu, ali on baca potpuno novo svjetlo na cijeli slučaj sa zlostavljanjem djelatnica fast food restorana.

Ako je taj eksperiment zbilja znanstveno meritoran, onda bismo mogli zaključiti - temeljem 70 slučajeva u USA - da ponašanje ljudi kojima se naređuje zlostavljanje potčinjenih i nije tako neuobičajeno.

To što nije neuobičajeno ne znači da je zato manje strašno ili da ljude koji su se iživljavali na svojim potčinjenima ne treba kazniti ili da treba biti blag prema njima.

Ali treba znati da su ljudi u tim situacijama skloni reagirati bez suosjećanja ili preispitivanja logičnosti i humanosti svojih postupaka.


---------


Jel vas ovo tjera na razmišljanje?

Mene jest.