Bez naslova

London 14. studenog 2007.




Presjeklo me jutros.



Umro je moj ujo.



Ima već godina i godina što se nismo vidjeli. Nekad je posjeta njemu bila obavezna stanica na putu do mora, a onda su ceste nekako promijenile pravce ili smo mi postali brži. Rijetko sam ga obilazio, tek kad bi me cesta zbilja onuda nosila.

U međuvremenu se ujo teško razbolio, pao na brigu kćerki. Kad bi moji otišli k njemu pričali bi mi kako je, prenosili moje pozdrave njemu i njegove pozdrave meni.

Ja sam već godinama vani i ni ne sjećam se točno koje je to godine i kojom prilikom bilo kad smo se zadnji put vidjeli. Znam da smo sjedili vani, gdje i uvijek, znam da smo pričali i smijali se.


Gledam u ekran i pokušavam složiti nekakvu poruku da pošaljem telegramom. Ne ide mi. Što da napišem njegovoj obitelji? Ništa osim onih uobičajenih riječi koje se u ovakvim prilikama pišu tugujućim obiteljima.

Zapravo bih htio pisati njemu, ali to ne ide telegramom. Ne ide više ničime, čak ni internet ne dosiže na onu stranu. A i što bih mu napisao? Da mi je sad žao da ga nisam češće obilazio? Da ga se sjećam sa sjetom?

Sjećam se mog uje, sa česljem zalizanom kosom, na rivi ili u gostioni. Uvijek uredan, uvijek ispeglan, brižljivo obrijan, namirisan, sa zlatnim prstenom. Uvijek u elementu. Obilazeći stolove, versajući na svim zamislivim jezicima, šaleći se i pametujući. Gledajući ga imao si dojam da nema situacije u kojoj se ne bi snašao i nema toga što bi ga ostavilo bez riječi.

Iznad svega, volio se smijati. Imao je neki poseban izraz lica kad bi spremao šalu, neki vragolast sjaj u oku i nemiran kut usana koji bi uvijek pomalo titrao spreman da se razvuče u "onaj" osmijeh ...

Mene je redovito zafrkavao i nagovarao na kojekakve nepodopštine.

Jednom sam, kao balavac, rekao da je on moj "smiješni ujo". Silno ga je to veselilo.

Nikad to nije zaboravio. Kad god bi se vidjeli on bi se tih riječi sjetio, mojoj se kćerki ponosno predstavio kao "ja sam smiješni ujo tvoga tate", mojima je prepričavao kako sam ga ja onomad tako prozvao ...

Pamtim ga u slikama, sa toplim očima kad sjedne k nama da malo predahne i popriča, sa cigaretom među prstima, uspravnog i odmjerenog kad ozbiljno razgovara s drugima, zaigranog i tajanstvenog kad mene nagovara da pred punom kućom, lupajući po gitari iz sveg glasa otpjevam "Moja žena šila na mašiiiinu...." (a dalje neću jer sam u međuvremenu odrastao). Pamtim glas i poseban način kako je izgovarao moj obiteljski nadimak zatežući ga pomalo kao nitko drugi...

Volio bih da mu je život bio sretniji.

Pamtim ga sa bakinog sprovoda. Bio sam iza njega dok je stajao sa dlanovima okrenutim nebu. Zajedno smo nosili njen kovčeg.

Ja mu ni na pogreb neću doći.




Zbogom - moj smiješni ujo.

12 komentara:

jimbo kaže...

Sit tibi terra levis....
Što napisati, osim uobičajenih riječi?
Drž' se...
:(

Trill kaže...

Po ovim tvojim rječima vidim koliko ti je bio drag i koliko si ga volio.
Žao mi je Neutrino...

rahatli kaže...

jao, što da kažem... žao mi je...

neutrino kaže...

Hvala vam.

MasterMind kaže...

Dragi Striko,

možda postoji neki nama neshvatljivi način na koji Ti znaš sve, znaš koliko te Neutrino voli. Ako postoji, tek da znaš, sretnemo li se negdje u nekom drugom prostoru bez vremena, prepoznati ćemo Te i reći kako si nam odavno drag, jer tvoj nam je nećak poklonio tvoj osmijeh.

otrovna jabuka kaže...

ja neznam ništa jako veliko i lijepo napisati... samo... žao mi je... :(

nebojsa kaže...

Žao mi je.. samo hrabro i snažno dalje.

alkion kaže...

A što reći? Žao mi je i pokoj mu duši...

alkion kaže...

A što reći? Žao mi je i pokoj mu duši...

studena kaže...

Nedavno su dvije, meni vrlo drage osobe, zauvijek otišle. Već dva mjeseca pokušavam s tom prazninom izaći na kraj...mislim da će potrajati...
Zato sam na tvoj post/pismo pustila suzu, jer više mi uspijeva suosjećati nego se prepustiti vlastitoj tuzi.
I zato je dobro da si napisao ovo pismo uji, jer dok god svi otišli žive u našim sjećanjima, nisu umrli.

neutrino kaže...

Hvala vam svima jos jednom.

linus.broj.dva kaže...

Moja sućut, zaista mi je žao... Post je zaista dirljiv.