Daje se na znanje, daje se na znanje ...


... da je život sr**e.


Ma nije zapravo. To ja samo onako radi rime.

Zapravo sam htio objasniti ukratko da me nema već 10 dana zato što su me napali tubiziji - upravo kako je Jabuka ispravno primijetila.

Znao sam cijeli listopad i studeni da će mi ovi tjedni prije Božića biti gnjusobni - a opet me zateklo. Ja ko zagrebačka zimska služba ...

Zateklo me, jer ne pamtim da sam ikad ovoliko radio. Izlazim iz kuće prije sedam, debeli mrak svuda, ja pedaliram do posla i deset minuta kasnije sjedim pred kompom i šaljem milione mailova, izvlačim hrpe nekakvih rasporeda, onda sastančim od devet do sedam navečer, pa onda još probam posvršavati nešto, pa oko devet doma.

Neki dan sam otkrio da nam u uredu gase svjetla iza deset navečer. Imao sam još nešto za napraviti, nekakav raspored za sutrašnji sastanak kad se začulo nekakvo lupanje kao da netko živčano lupa u neku rajnglu. Ja ustanem, pogledam po uredu i ne vidim nikoga i ništa. Taman opet sjednem kad se svjetla po čitavom katu počnu gasiti. Jedno za drugim. Klik. Klik. Klik... osta neutrino u mrklom mraku, na trećem katu staklene zgradurine negdje u zapadnom Londonu.

I gledam, kako se lako zapravo naviknuti na stvari oko sebe - kad ih vidiš.

U mrklom mraku, ne znam ni gdje mi visi kaput, a kamoli gdje sam ostavio ključeve, gdje su mi kopče za nogavice (mi biciklisti znamo koliko su one važne), rukavice, šal, kapa ...

I onda, kao pravi heroj dvadesetiprvog stoljeća uzmem laptop i okrenem ga pred sobom tako da koristeći svjetlo sa ekrana pregledam po stolu i nađem sve gore navedene predmete. A onda se obučem i svejednako naoružan laptom kao neki džinovski bradati teletubbie - odbauljam do izlaza ...



I kad se tako krepan dovučem doma, pojedem svoj uobičajeni vagon živećnih namirnica i jedva se odvučem do kreveta - zaspem prije nego što i dotaknem jastuk.

Na žalost, budim se oko četiri da se pripremim za novi dan.

Vodim sastanke sa po dvadesetak ljudi, ne mogu ispasti papak. Moram proučiti materijale, podsjetiti se o čemu ćemo uopće divaniti, što su mi naši stručnjaci rekli o tim temama, koga ću od naših kada pozvati da se pridruži i na koje teme. Što još moram raspraviti sa šefovima, jesam li nekome rekao što mi sve treba od opreme itd.

I onda u sedam opet na bajs pa "kroz bašte i prečice znane" ...

I kad da onda pišem blog?

(Kad da odgovorim na komentare? A vidio sam da se javio i Samuan - što je kod gospođe izazvalo tako ekstatično pocupkivanje da si sve mislim kako se ni ove godine nečemo viđati ... nemrem ja tu preuzimati nikakve rizike...)

U subotu smo najprije spavali, a onda jurnuli do Kingstona. To je jedan zgodan mali gradić koji je povijesno važan jer su se baš tamo krunili prvi engleski kraljevi (prije normanske invazije, tj. prije Vilijama Osvajača i kraljevske loze koja se proteže sve do danas). Danas je još važniji jer se tamo nalazi humana shopping zona, sa svim mogućim lancima dućana i shopping centrima koji jesu veliki i mnogoljudski, ali se meni ipak nekako čine ljudskiji i primjereniji od onih bezličnih skladištima sličnih ogromnih shopping centara što se ponosno uzdižu usred nepreglednih parkirališta na kraju grada.

Tamo smo gospođu pustili da sama švrlja jedno satipol i da se probija kroz gužvu (od čega joj se poslije pokvarilo raspoloženje, ali to je sad manje važno) a mala neutrinka i ja smo se bacili na traženje poklona koje već tjednima smišljamo.

Jest da joj nismo uspjeli zatajiti da su pokloni u ruksaku (nismo ni tajili), ali nas veseli da gospođa nema pojma što smo joj kupili.

A u nedjelju je dan prozujao ni sam ne znam kuda. Ujutro smo se svi troje utrpali i odgledali treću i četvrtu epizodu Losta. Naime, kad je to ovdje išlo pobjegao nam je početak pa kad su svi počeli vrištati kako je super nismo se htjeli uključivati u pola.

Onda smo ovog ljeta na Novoj vidjeli pola jedne epizode i odlučili da ćemo to posuditi na DVD-u. Sad smo pogledali prve četiri epizode i zaključili da ćemo gledati i dalje ...

Popodne smo pak sjeli na bicikle i odvezli se do podzemne. Trebalo je skoknuti do grada i kupiti još par poklona za familiju koja nas u Zagrebu već željno čeka. Ne smijemo zaboraviti najbolje mame, bake, seke, tetke i šogorice na svijetu te najbolju punicu i svekrvu na svijetu. (Zapravo se radi samo o četiri gospođe, ali ovako bolje zvuči.)

I kad da ja onda pišem blog?

Još ovaj tjedan do četvrtka moram izdržati u ovom ubitačnom tempu. (Ponedjeljak isto započinjem buđenjem u 4 - najbolje radim kad cijela kuća spava ...) U petak, kad završe sastanci, posvršavam ono more posla koje već tri tjedna ne uspijevam ni taknuti. I onda u petak iza ponoći - pakiranje. Ako je zaključivati po svim našim dosadašnjim pakiranjima i ovo će biti prilično uzbudljivo i čarobno.

Cure najčešće natrpaju pun bračni krevet odjeće i poklona i koječega drugoga, a ja onda čaram da sve stane u ona tri kofera i ne prebaci dozvoljenu težinu ... pa mi nikad ne uspije... pa umirem od straha kad stavim kofer na onu vagu na aerodromu pa me teta s druge strane šaltera pomalo prijekorno pogleda i izvadi jednu od onih specijalnih turbo-ultra-mega-narančasto-uber-silovito-heavy luggage naljepnica ...

Najbolje je što imamo već seriju tih naljepnica pa ih sad lijepe jednu preko druge. Naši koferi imaju pola kile samo u tim naljepnicama ...

Uf.

A onda naša carina. Kako da donesem sve one poklone kad me trta da će me zatočiti na carini i deportirati?

Hm, to je jedina dobra stvar - nemaju me kud deportirati. Moraju me pustiti u Hrvatsku, ali što ćemo ako mi oduzmu sve one fine likere i razne druge slastice, i đakonije? Gospođa već danima u dvije smjene prazni police lokalnih internacionalnih dućana i supermarketa. Cijeli tim simpatičnih azijskih trgovaca zbrinuo je podmladak u tri koljena prodajući nam svoje proizvode koje ćemo u Hrvatsku prebaciti samo ako Croatia Airlines dopusti da im na rep objesimo prikolicu ...

Zašto zapravo avioni ne bi imali prikolice?

Uf, ne slušajte me ... histeriziram.

I tako, ja sad u krpe - rano se budim.

Nisam siguran da ću se uspjeti još jednom javiti prije puta, a u Hrvatskoj pišem samo imena na poklone. A i to ne pišem ja jer imam švrakast rukopis.

Zato, sretni vam svi praznici koje u ovo doba slavite, vjerski, tradicionalni, obiteljski i svi ostali. Pun tekst najispravnije sročene čestitke objavio sam već prošle godine OVDJE pa sad nemam ništa pametnije za dodati.

Čuvajte se, nemojte piti i voziti, prepadati žene u PMS-u i reći da francuska nije dovoljno slana. Nipošto nemojte razgovarati o mandatarima bilo čega, a naročito ne vlade i ako već kanite raditi vatromet, dajte da on bude i šaren, a ne samo glasan.

Ja ove godine toliko.

Sve vas voli neutrino.

Opet ću se javiti tamo negdje u prvoj polovici siječnja. kad uspijem provariti sve one orehnjače, pajceke, ribetine, janjce, kozliće, francuske, švarcvaldice, tijesto-gore-tijesto-dolje, sladolede, pudinge i ostale blagodati koje će gorespomenute mame, bake, tetke, punice, svekrve, sestre i njihovi pripadajući muževi u slijedećih nekoliko tjedana iskrcati pred nas, a mi sve nećkajući se i snebivajući se - pomlatiti do zadnje mrvice ...

Pretilost je samo stanje duha.

Tko jede ne boji se gladi.

Jedem, dakle jesam.

Dišem, dakle mogu još jesti.


Idemo sad ... još samo malo do kraja.

A onda stisnimo zube.

Oko janjeće plećke ...

9 komentara:

otrovna jabuka kaže...

eto...

točno sam znala...

kad se pojaviš nakon ovako duge spriječenosti da ću plakati od smijeha nad onim što napišeš... :)))

uživaj s familijom koja će vas hraniti ko da između dva božića ne jedete ništa... :D

Anonimno kaže...

hej, čitala sam i čestitku i upišala se od smijeha. Sad kad sam se oporavila, ajd da to fino skratim: Sretan Božić i NG, đe slavili il ne slavili:)
Strina
Samuan se javio? ONAJ Samuan?

sims 2 kaže...

Cool blog!!!!!!!1

zli_girl kaže...

hajde izdrži još danas; navijam za tebe.

pa se vidimo. :))) (yeeee..)

linus.broj.dva kaže...

Na mom poslu iza 21 dođe portir i pokuša te otjerati prijetećim pogledom i nekakvim uplaši-me-frazama. Onda ga podmitiš keksima, alkoholom ili filmskim materijalom skinutim s neta, pa te pusti da radiš što hoćeš...

Inače, nadam se kako te neće deportirati... ;-)

tina_99 kaže...

dali znas u kojoj videoteci se moze doci do filma Devdas? gledala sam ga prije 3 godine i film je odlican. vrlo rado bih ga ponovno pogledala ali nemogu naci nijednu videoteku gdje bih ga posudila???

neutrino kaže...

@ jabuka - drago mi je da ti se svidjelo, a tek kako će se meni svidjeti ...

@ Strina - da, da, onaj samuan. Eno ti ga malo niže i on se slagao sa mnom oko slikanja gospođa u šetnji.

@ sims2 - hvala. Kako da ja sad kliknem na tvoj blog i pogledam kakav je tvoj blog kad nisi ostavio link?

@ zli girl - imaš mail, zapravo nemaš još ali dobit ćeš večeras

@ linus - ma mitio bih ja da mi se ukaza, ali velim ti - nešto izlupa i onda gotovo ...

Drži mi palčeve - sutra je dan D.

@ tina_99 - ja bih tebi rado pomogao, ali bojim se da nas dijeli poprilična kilometraža. Osim ako nisi i ti u Londonu?

maja kaže...

mali, sretna ti nova. curama također. još sam živa. :-p

mayya kaže...

mislim, mayya je. ili maja, svejedno. :p