Tri slike sa zagrebačkih cesata

Moli me Jimbo da ne recenziram kupljene CD-e k'o Glavan. Ma neću, nema frke, to sam ja samo onako napisao - Glavan mi prvi pao na pamet iako sam se jako rijetko slagao s njegovim mišljenjem...

Mrak bi da pustim cijeli tekst u rss-u jer da ovako dio publike odustane od čitanja.

E pa neću. :p

Malo pojašnjenje. Ovaj blog ima rss (ako ne znate što je to pogledajte ovaj post, ali ja koristim opciju koju moj blog servis nudi da ne dopuštam da se cijeli tekst posta objavljuje u rss-u. Tako oni koji me imaju na listi vide samo početak posta i ako ih zanima ostatak moraju doći ovamo da čitaju do kraja.

Veli Mrak da tako gubim publiku.

No ja mislim da nije tako. Onaj kome se čita, kliknut će i svratiti kad vidi teaser u rss-u. Onaj kome se ne čita neće čitati niti u svom readeru niti ikako drugačije.

A ja volim da ljudi dođu, posjede, možda kliknu na još ponešto - imam ja na marginama štošta što bi moglo biti zanimljivo, a nemam niti jednu reklamu. Da mogu nudio bih i meze ili poneku putnu, ali ovako veseli me bar da vidim da je netko bio ...

Romantales podsjeća da mi ideja sa postom za svaki dan nije ni nova ni originalna i da postoji akcija u studenom svake godine koja upravo to zahtijeva od svojih sljedbenika.

Znam za tu akciju, ali meni je nekako uvijek teško uključiti se u akcije kad su svima na meniju. Kasno palim pa ja svoju akciju odrađujem tek sada. Ili sam možda uranio za ovogodišnju ...


Elem, danas sam vam htio opisati slijedeće:


PRVA SLIKA

Ljubljanska avenija, Žitnjak i još dalje. Tamo gdje grad izlazi u ravnice i gdje promet huči pored novoizgrađenih stakleno-čelično-betonskih zdanja prodajnih centara. Neutrinska se obitelj vraća iz cipelarskog raja gdje je otac obitelji konačno ubo dva para lakih crnih mokasinki broj 46 i tako zbrinuo svoja uvažena kopita na slijedećih nekoliko mjeseci, a raspoloženje su podigle i nove lake cipelice za gospođu koje je jedva pristala kupiti (gospođa je jedna sasvim čudna priroda, ali o tome drugom prilikom)




Vozimo se prema gradu dvotračnom ulicom. Ograničenje brzine je 70. Promet u desnoj traci kreće se sa nekih 60. Ja sam u lijevoj traci i vozim točno 70. Iza mene dojuruje žućkasto dostavno vozilo sa barem stotkom. Ne vidim u retrovizoru lice vozača jer mi je kombijem prišao toliko blizu da samo vidim mercedesov znak. Lijepi mi se na stražnji branik.

Nemirno skakuće lijevo desno po traci iza mene. U desnoj traci je prilična gužva i ne usporava mi se da bih se tamo ubacivao. Ne smijem voziti brže jer već idem najvećom dopuštenom brzinom. A i ispred mene na normalnoj udaljenosti ima još nekoliko automobila. Čak i da se maknem u stranu, on bi uštedio desetak metara do slijedećeg auta.

Promet teče sasvim glatko, čak nam se i semafori fino posložili pa praktički bez zaustavljanja dojedrimo do petlje. Tamo on konačno silovito zakrene volanom udesno i odjuri niz svoj odvojak.

Mi produžismo i dalje Ljubljanskom.

SLIKA DRUGA

Još uvijek smo na Ljubljanskoj, ali sad kod Prisavlja. I dalje u lijevoj traci. I dalje striktno poštujem ograničenje brzine. I dalje u desnoj traci auti voze par kilometara sporije od mene.



Srebrna Škoda Octavia dojuri fakat zvjerski brzo i vidno koči iza mene. Frajer zavaljen nešto živahno tumači djevojci koja sjedi na suvozačkom sjedalu. Žuti borić se klati na njihovom retrovizoru. Ona kroz raspuštenu smeđu kosu pogledava prema našem autu čiji joj je stražnji kraj neugodno blizu. On se pravi da je najnormalnije držati razmak od dva mikrona pri brzini od 70 kilometara. Razmišljam da malo prikočim, ali mi se ne da ostatak godišnjeg provoditi po autolimarima i osiguravajućim zavodima. Eh da vozim neku kantu ili barem moj vlastiti auto ... i da cure nisu sa mnom ...

Semafor prije podvožnjaka na Savskoj nas zaustavlja. On i dalje naoko cool nešto priča. Kad se pali zeleno ja krećem ali gospođa u desnoj traci je valjda slala SMS ili nešto slično pa nije reagirala. Škoda Octavia izbacuje se u desnu traku i prolazi nas pod punim gasom. Bez žmigavca prestrojava se ispred nas neugodno blizu i odjuruje kroz podvožnjak. Svakim trenom sve je dalje i dalje. Nekad je na izlazu iz podvožnjaka znao stajati policajac sa brzinomjerom. Ne i danas.

Ode Octavia

TREĆA SLIKA

Aleja Bologne navečer. Tek smo prošli Gajnice i vozimo prema gradu. Mrak je, prošlo je devet. Temperatura -3 stupnja Celzija. Cesta, onako - polusuha ili poluvlažna, kako tko već na to gleda. I opet jedan temperamentni tip u autu iza mene. Blica da mu se maknem. Pored mene u desnoj traci neki autobusi i štošta drugo. Na Vrapču još i kolona desnih skretača. Ja ostajem u lijevoj traci i mirno nastavljam prema Črnomercu.

Iza semafora, nakon benzinske pumpe, tip u nekoj tamnoj limuzini odlučuje da mu je dosta čekanja i pretiče me po žutoj autobusoj traci koja tu počinje.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~



Što je ovim slikama zajedničko?

Pa zajedničko je to da se ja ne želim maknuti iz lijeve "brže" trake u desnu "sporiju" kad se iza mene pojavi netko kome se navodno jako žuri. Ograničenje brzine vrijedi za sve vozače, pa ma kako supersposobni oni bili i za sve razine žurbe.

Druga bi stvar bila da sam ja gmizao 40, a cesta pusta, pa se ne dam iz lijeve trake. Ili da je iza mene naišlo vozilo sa rotirkom. Ali nijedno od toga nije bio slučaj.

Ako je ograničenje 70, a ja vozim 70 - što onda znači činjenica da nekome smetam jer sam prespor? Znači da taj netko namjerno želi kršiti zakon. Mnogi od njih to kršenje još podvlače nepridržavanjem propisa o sigurnoj udaljenosti između vozila, skretanjem pozornosti na sebe davanjem nedopuštenih svjetlosnih i zvučnih signala, agresivno, prenaglo i bez odgovarajućih signala se prestrojavaju itd. itd. itd.

E sad, ako je netko prekršitelj zakona, zašto očekuje da mu se svi oni koji se pridržavaju propisa moraju micati s puta?

Zašto bih se ja morao bržebolje sklanjati u stranu, usporavati svoju vožnju, gurati se u desnu traku, samo zato jer je netko iza mene odlučio da će voziti prebrzo?

E pa neću.

A oni nek se pjene iza mene.