Jahanje krave - gejmerski san

Da mi je netko rekao prije par mjeseci da ću pisati o jednoj igraćoj konzoli - rekao bih mu da je smiješan, igraće konzole nisu moj posao. A da mi je netko rekao da ću pisati o jednoj igraćoj konzoli besplatno i to na svom blogu - ne bih više pričao s tom osobom - nemam baš kontakte sa odbjeglim štićenicima umobolnice.

A kad tamo, danas ću malo o Nintendo Wii.


Ovo "wii" treba čitati kao "vi" kako me lijepo podučio striček prodavač koji mi je istog utrpao u vreću, zajedno sa dodatnim daljinskima i još nekim čudima koja je gospođa racionalno odobrila za kupovinu - uskrativši mi gušt da kupim još brdo igica, ali i oslobodivši me grižnje savjesti da sam iskrcao brdo love za brdo gluposti. Što bih ja bez mojeg glasa razuma?

E sad, moramo se vratiti dva koraka unazad pa da vam objasnim zašto je sve ovo tako neobično za mene.

Ja sam kao klinac imao posljednji urlik tadašnje tehnike i video igranja. Bilo je to nešto što se utaknulo u televizor i onda se razmotavalo petanestak metara žice da bi dva igrača mogla odmjeriti snage u ovoj magičnoj igri.



Igralo se do 15, a osim prikazanog "tenisa" postojao je još i "nogomet" na kojem je svaki igrač imao čak dva lika koja je kontrolirao na ekranu od kojih je jedan bio polupropusan - tj. loptica je prolazila kroz njega ako bi mu dolazila s leđa, a odbijala se ako bi dolazila sprijeda.

Evo sam to pokušao nacrtati ovdje.



Doživljaj igre bio je unaprijeđen dodatkom zvuka koji podsjeća na ubacivanje novčića u praznu pivsku kriglu.

No, ta je igra bila nešto veličanstveno i njena je razina fenomenalnosti nešto što je iz današnje perspektive malo teško objasniti. Prije kompjutera, CD playera, prije mobitela, interneta, digitalnih telefona, prije vanisha, perilica za suđe, shoping centara i eurosuper goriva.


Ali, unatoč tome da je moje djetinjstvo bilo sretno i još poboljšano ovakvim luksuzima (a zbilja se radilo o luksuzu - nije ironija) ja svejedno nisam želio svojem djetetu nabaviti nešto što bi bio odgovarajući posljednji urlik tehnike. Zašto mi nije padalo na pamet pristati da kupimo igraću konzolu?

Pa, uglavnom zato što su te konzole skupe, idealne za gubljenje vremena i što je najvažnije imaju bolju alternativu.

Naime, mislim da je cijena od cca 3 - 5 tisuća kuna bezobrazno visoka za nešto što nema nikakvu drugu svrhu osim igranja igrica.

Postoje aparati u kućanstvu koji koštaju i više od toga ali ništa nije toliko ograničeno na jednog člana obitelji i to samo na njegovo slobodno vrijeme.

I onda dolazimo do tog slobodnog vremena. Igrice su zarazne, one čine da u ponoć kažeš "ma samo ću još malo" i nađeš se u pet ujutro kako krvavih očiju pokušavaš proći "još samo ovaj nivo" ... pitajte mene, ja znam :-) Tako da se lako dogodi da u slobodno vrijeme nisi protrčao, proskakao i gibao se - samo si sjedio i piljio u ekran. U mojoj dobi to još i može biti donekle podnošljivo, ali sa 12 ...

A na kraju, ako baš imaš slobodnog vremena i igraju ti se igrice - eno kompjuter, eno laptop - ima online igrica koliko ti duša hoće. Možeš svaki dan igrati nešto drugo. Ima free downloadsa, ima demo igrica, ima sharewarea. Čak se i u školskoj biblioteci mogu posuditi neke igrice za PC. Na kraju krajeva i kupili smo ih nekoliko.

A kad se već igraš na PC-u onda se barem navikavaš na tipkovnicu, miša, koristiš programe i sučelja koji ti trebaju u životu - sve u svemu usvajaš i barem nešto od onoga što bi ti jednom moglo biti korisno. Da ne velim da kad ti igrica dosadi za sekundu možeš biti na internetu i čitati nešto zanimljivo ili nešto istraživati. Kad lamaćeš joystickom i onim game boy - skim upravljačima, ništa ne učiš. Samo ubijaš vrijeme. I dobijaš žuljeve na čudnim mjestima.


E, ali onda se poklopilo nekoliko stvari.

Prvo smo bili u školi na roditeljskom (roditeljski je ovdje malo širok pojam, ali mi se ne da sad objašnjavati detalje - recimo da smo dobili jasnu sliku što sve djeca rade) i za kraj dobili izvješće o uspjehu. To je jedno ozbiljno izvješće od petnaestak A4 strana u kojoj učitelji pišu o tome što su radili s mojim djetetom ove godine i kakva se ona pokazala u svemu tome. Nije da pretjerujem, ali mala rastura. Briljantan uspjeh, ali ono što mi se posebno svidjelo u tim izvješćima učitelja je njihovo naglašavanje ljudskih kvaliteta koje mala pokazuje u razredu. Ona je brižna, pažljiva, pristojna, osjećajna, vedra, motivirajuća, marljiva ...

I iako smo sve to znali, ipak nas je razgalilo kad smo svu tu divotu pročitali na jednom mjestu. Pa kako to ne nagraditi?

Drugo, u srijedu joj je bio rođendan. I moje je dijete poželjelo plutenu ploču za objesiti na zid da si može popikati svoje slikice i post-it-e i neke đinđe i što-ja-znam-što-sve-jedna-dvanaestogodišnjakinja želi objesiti na zid u sobi. Vidla kod frendice pa bi i ona. Cijena? Funtu i po.

I još bi jednu knjigu od Terry Pratcheta.

I to je sve.

Istina je da ni ja na njenom mjestu ne bih znao što poželjeti jer ne vidim baš da joj nešto fali, ali sve ovo što je poželjela kupiš za cijenu dvije kave. A roćkas je ipak roćkas.

Treća stvar je - uskoro se selimo. Ne znamo još točno kamo, ali moglo bi biti bilo gdje - pa i u zemlje i gradove gdje ponuda zabave i igara za jednu dvanaestogodišnju strankinju i nije tako dobra kao ovdje. Što zbog klime, što zbog kulturnih različitosti, sto zbog ksenofobije, jezika, roditeljskog straha (gospođinog i mojeg) itd. U tom slučaju ubijanje vremena i nije tako loša stvar, jer ga ionako može biti previše.


Tako da sam već bio dobrano načet.

A moj je racionalni otpor konačno smrvljen kad sam se na netu informirao što je uopće taj wii kojeg je spomenula jer se igrala kod prijateljice.


Najljepša stvar je da tu nema sjedenja.

Na TV se stavi senzor, igrač u ruci ima daljinski, a na ekranu se tvoj lik pomiče ili radi putem komandi koje ti daješ pomićući upravljač.

Drugim riječima, tvoj daljinski postaje reket, bejzbol palica, golf štapovi, biljarski ke, štap za pecanje i štošta drugo. A ti u sobi prd televizorom skakućeš i hvataš neugodne servise protivnika s druge strane mreže ili se zalijećeš i kuglaš u kuglani.

Fantastična je vjernost pokreta koji su potrebni za igranje igrice. Moraš STVARNO zamahnuti sa daljincem ako želiš dobro lansirati kuglu, moraš zbilja pokušati odigrati backhand da bi vratio neugodan servis ili paralelu, moraš STVARNO u pravi tren, na pravi način i dovoljno snažno zamahnuti da bi pogodio felšanu lopticu u bejzbolu ...

Naravno da ne moraš imati stan širine teniskog terena - nema trčanja, ali je svejedno čisto solidna rekreacija. Što da vam velim, kad je mala otišla u školu gospođa i ja smo igrali tenis i bap smo se uspuhali. A kad smo svi skupa popodne bacili teniski turnir i turnir u kuglanju - osim što smo se fenomenalno zabavili u vlastitoj dnevnoj sobi - svi smo osjećali pravi pravcati "muscul fiber" ...


Objektivno govoreći - stvar je još uvijek preskupa. Iako je bitno jeftiniji od konkurentskih konzola koje nemaju ove fore sa senzorom i skakutanjem pred televizorom - nintendo wii je po mojem skromnom sudu još uvijek jedno 50% preskup. Pogotovo što svaki dodatni komadić opreme košta kao Sv. Petra kajgana.

Konzola naime dolazi sa jednim setom daljinskih upravljača (jedan standardni i jedan za posebne igrice), što znači da za svaku igru udvoje odmah moraš kupiti još jedan set. a on dodaje četvrtinu cijene konzoli. Onda trebaš punjač za te daljince (osim ako ne nabavljaš negdje besplatno obične baterije i ne mariš za okoliš), a on opet dodatno košta. Potom, svaka igrica košta daljnjih cca 35 funti (cca 400 kuna). Pa se još mogu nabaviti i nekakvi dodaci, fensi presvlake, najnovije je i nekakva ploča na kojoj se stoji itd.

Očito je da je Nintendo odlučio nižu cijenu konzole iskompenzirati visokim cijenama dodatne opreme.

No, što je tu je. Ja ga kupih. Gospođa je rekla da nas taj izdatak neće zaviti u crno, ali je mudro otfikarila pola moje shopping liste i rekla da za početak počnemo s ovim pa da poslije vidimo što ćemo još trebati ...

Kad ga izvadiš iz kutije sam uređaj je iznenađujuće mali.



Ovo nije originalno postolje, to je ono dodatno na kojem se mogu puniti dva daljinca.
Sve skupa sam slikao pored CD-a radi perspektive.



Na tom CD-u je inače jedna od šašavijih igara na kojoj se jašući pomahnuitalu kravu utrkujete sa svojim protivnikm i u toj jurnjavi preskačete prepone i skupljate strašila. Što da vam velim - gejmersko ludilo ;-)

A ja sad idem - mislim da sad kuglam protiv male ... ili protiv gospođe ... ne znam, ali znam da se moram zagrijavati. Rasturaju me ...

--------------------------------------

P.S. Wii bi trebao imati reklamu po uzoru na one za Mastercard:

1. Konzola sa kućištem - pa neki iznos
2. Dodatni daljinac i nova igrica - opet neki iznos
3. Gospođin "step" kad kugla promaši usamljeni čunj na kuglani ... priceless :-)

To treba vidjeti.

2 komentara:

Anonimno kaže...

Meni i mojoj sestri je ćaća kupio Nintendo (NES) u vrijeme kad je to kod nas bio zadnji krik tehnologije (iako se na zapadu već naveliko igrao SNES)...
Naravno kako nije bilo onda CDova i piratluka Super Mario se igrao do neiznemoglosti, sjećam se da sam redovito sanjao u 53 boje...
E da... nekad bilo...
A prije rata smo imali ovu tvoju tenis igricu, sjećam se da se igralo na nekakvom joysticku koji je imao samo potenciometar nekakav na sebi...

Anonimno kaže...

joj koja fora s mora..... hehehe ja sam tenisku igricu kupila kceri-nama cccaaa 80-tih Ma bas mi je drago da si se vratio "na po starom" supersupersuper, pozzz rijeka53