Gledajući Euro'08 opasno sam se prisjetio Ivaniševića ...

Ne znam kako vama, ali meni su vazna sportska natjecanja uvijek bila doslovno "bavljenje sportom" ...

Kaj ja znam, uživim se, onako za ozbiljno i onda udri.

Ne mogu ja sjediti zavaljen u fotelju, pričati o nečemu desetom i istovremeno jednim okom pratiti utakmicu. Kad gledam, onda gledam sjedeći na rubu fotelje grčeći se na svaki protvinički napad i skačući na noge nakon dobrih akcija.

To, kad gledam ono "za ozbiljno" ...

Počelo je sa Ciboninim tekmama u vrijeme zlatne generacije Dražen Petrović - Aco Petrović - Danko Cvjetičanin - Mihovil Nakić - Andro Knego. Ona Cibona koja je rasturala po Evropi i pred kojom su padali Real, Macabi, Žalgiris. Derbiji protiv Partizana i Zvezde bile su utakmice sa puno emocija gde su još i sudijski parovi bili dodatni protivnici. Kad su se igrale evropske utakmice škola je bila skraćena pa smo trčali doma gledati tekmu i urlati pred televizorom.

Onda je došla Jugoplastika, pa rukomet, pa Janica, pa sve tako ...

Ali, kraljevski dio mojih živaca pojeo je Goran Ivanišević. Što me taj čovjek mogao fino istrenirati, to nema nigdje.

Poslije njegovih mečeva uvijek sam bio ko da sam ja igrao tamo. Toliko promjena, toliko sjajnih poteza od kojih skačeš na noge, toliko napetosti ... "ajmo sad Gorane, daj ... nemoj samo duplu, nemoj samo duplu ... molim te, molim te ..." onaj grč u želucu kad mu zbilja želiš da konačno dođe do kraja meča, da konačno svrši tu patnju ...

Nije to Janica da stane sva polomljena u onu kućicu i kad krene sve ti se čini da ne ide brzo, a tek na prolaznom vremenu vidiš da je obrisala Anju Paerson za cijelu sekundu.

Ne, kod Gorana je sve bilo mučenje. Svaka loptica koja se nećkala hoće li odskočiti u neobranjivi as ili u jezu duple pogreške ... Koliko puta urlaš od sreće kad vidiš što je stigao i kako je neobranjivo vratio. Kako je nedigrao, duhovito, lukavo sa stilom nekog od silovitih protivnika s druge strane. Nekog Samprasa, Beckera ili Agassija. A onda u drugom gemu ne vjeruješ da je upucao čist smeč na mreži, ili da je opet polomio reket ... I tako satima, u pet setova. Nije bilo lakih mečeva i bezopasnih protivnika - ili ih se ja barem više ne sjećam.

E tako je nekako bilo i prekjučer sa nogometom.

Gledaš kako su počeli, gledaš one Austrijance - pa gdje to raste?!? K'o da su ih u laboratoriju štancali - sve ormar do ormara. Kad Šimunic i Kranjčar pored nekog izgledaju ko nedorasla dječica - odmah ti je jasno o kolikim se grmaljima radi. K'o nije preko metar devedest ne može u austrijsku repku.

Teren mi je izgledao premali - valjda zbog tih velikih klipana u crveno bijelim dresovima. Naši su u tamnoplavim nekako izgledali kao da nemaju kuda.

A ipak onaj se žgoljavi Modrić herojski i bez problema nosio sa tim tipovima na leđima.

Pa onda penal, čist ko suza, pa hladnokrvni gol, pa onda još dvadesetak minuta igre koju je bilo milina gledati. Znaš da mogu, samo čekaš da padne i drugi pa da odeš ispeći drugu turu kokica za mirno gledanje drugog poluvremena.

Ali - onda su stali. Valjda su rekli, dosadit ćemo navijačima, daj da bude malo napeto. I onda su im "dali fore" jedno pet metara u trku i namjerno ih puštali da se dodaju, da prolaze kroz sredinu, sa strane ... sve zato da bi i obrana došla do izražaja. Kako bi Pletikosa mogao postati igrač utakmice da je napad utrpao tri-četiri gola? Tko bi vikao "Bravo Šimuniću" ili "super tu je Niko Kovač"? Tko bi znao da zadnji red obrane cine Pranjić, Kovač, Šimunić i Ćorluka? Tko bi cijenio pretrčane kilometre Srne i Olića?... tko bi do 93 minute klečao u dnevnoj sobi nalakćen na stolicu i sav sretan se cerekao da je ona zadnja lopta prošišala kraj stative?

Čitam sad po novinama i blogovima ljutite i zlobne komentare - kao, sramimo se kako smo igrali ...

Glupost.

Dođoh danas u ured i par frendova, Engleza, me dočeka sa "ah namučili ste se jučer sa Austrijancima"

Rekoh - "Za početak - mi IGRAMO NA EUROPSKOM PRVENSTVU, dobro?"

Tu je onda pao cerek i povlađivanje - je, je, fakat ... tu svaki razgovor prestaje - kažu oni ...

Kako reče lijepo jedan nas navijač u mikrofon BBC-jevog novinara prije utakmice - "Znate gdje Englezi igraju nogomet? Na play-stationu!"


Osim toga, sjetimo se prošlog evropskog. Kad smo prvo odigrali neriješeno sa blijedim Švicarcima a onda namučili Francuze i većim dijelom utakmice izvrsno parirali sjajnim Englezima. Od tada mi na živce ide Alan Hansen, legenda Liverpoola a inače stalni komentator u studiju uz Linekera i Shearera, koji je prije utakmice nadmeno izjavljivao "sad ide trening sa Hrvatima koji, iskreno govoreći nemaju tu kvalitetu" ... pa se preznojavao u poluvremenu jer je Hrvatska povela u šestoj minuti da bi tek pred kraj poluvremena Englezi zabili dva gola ... morao je tad priznati da su Hrvati bili bolji u većem dijelu prvog poluvremena. Onda se na kraju, kad su nas rasturili sa 4:2 opet kočoperio kao paun ...

Jučer je bio puno oprezniji. Jučer je pričao kako je kvaliteta očito na strani Hrvatske i iako je razočarala igrom, Hrvatska je još uvijek najbolji autsajder - jer samo veliki timovi pobjeđuju i kad igraju loše.

E sad možemo u četvrtak na megdan sa Nijemcima. Nemamo što izgubiti, pa se možemo i nadigravati, a znam da će naši zapeti iz petnih žila - pogotovo oni koji igraju u Njemačkoj.

A kad naši zabiju gol Nijemcima znajte da niste jedini koji u tom trenutku skakuće po sobi. U dalekom lisnatom Ealingu mala Hrvatska enklava odbija se o zidove dnevne sobe ...