Opet sam čitao novine, tko vam je sad kriv

Kad uhvatim malo vremena krenem čitati hrvatske novine po internetu i svaki put se sve više zapitkujem - k vragu, kakva je to Hrvatska zemlja postala?

Jesam li ja možda zaboravio neke stvari, jesam li se uzoholio, pokondirio?

I ne mislim tu samo na najnoviji izgred gdje su trojica ne-toliko-pijanih mamlaza šakama, nogama i potezanjem za kosu obračunali sa jednom gospođom od 60 godina u samom centru grada i u pol bijela dana.

Ne mislim tu samo ni na najnoviju omiljenu vijest svih novina o premlacivanju još jednog novinara. Nakon svih onih bankara, nogometnih menadžera, novinara i drugih koji su ubijeni ili "samo" prebijeni" eto još jednog slučaja koji će ostati neriješen. Još jednom će se svi zgražati u kakvoj to zemlji žive. Vidim da su već počele provale poput "Ovo je napad na slobodnu riječ" i slični izljevi praznih parola.

Nisu dakle ti pojedinačni slučajevi nasilja i ekscesa ono što me zbilja muči.

Na kraju krajeva, u bilo kojem gradu na svijetu u bilo koje doba dana može vam se dogoditi da vas prebiju ni krive ni dužne. Mogu vas opljačkati, mogu vas ubiti, mogu vas silovati - to je jednostavno rizik života među drugim ljudima kojeg je nemoguće sasvim otkloniti pa taman da policajac stoji na svakom uglu.

Ali kad vidim da sustav očito škripi, kad se čini da osnovne norme ne funkcioniraju - počneš se pitati, koliko je uopće išta sigurno?

Kad vidiš da jedan sumnjivi tip bez problema dere 160 kilometara na sat, tamo gdje je ograničenje 60, a za to dobije pišljivih 2000 kuna kazne - moraš početi razmišljati o tome što bi taj morao učiniti da ostane bez dozvole? Bez auta? Bez slobode?

Ja mogu shvatiti da netko prođe kraj znaka ograničenja nešto većom brzinom nego što je dopušteno. Ali kad netko kroz ograničenje 60 prođe sa 160 to nije "slučajno". To nije "desilo se". To nije "nisam vidio znak" ili "mislio sam da idem 60".

Kad netko toliko prekorači brzinu to je kao da kaže "Ja sam BOG na cesti i uopće me se ne tiče kakve znakove vidim pored puta. Nije me briga ni za druge vozače, ni za pješake, ni za pse, mačke, djecu ni kokoši. Ja vozim - ja gazim."

I onda ga uhvate. I umjesto da se sva sila zakona, odredbi i pravila obruši na njega - od prekoračenja brzine, do ugrožavanja života ljudi, ježi ga išao bih do ubojstva u pokušaju - njemu uzmu 2000 kuna i gotovo.

Na stranu to što je njemu 2000 kuna tjedni budžet za mentol bombone - ali zakoni predviđaju i cijeli niz drugih kazni - oduzimanje dozvole, kaznene bodove, ne znam da li i drugo. U članku, nema ničega od toga. Moguće je da je novinar to preskočio i koncentrirao se samo na lovu, ali ako nije novinarska greška, onda je sasvm sigurno proceduralna - dakle sustavna.

A gledam i vijest u Jutarnjem koja kaže

ZAGREB - Slobodan Ljubičić, čelnik Zagrebačkog holdinga i najbliži suradnik Milana Bandića nedavno je u tajnosti zatražio od Hanfe odobrenje za osnivanje “Društva za upravljenje fondovima d.o.o.”, koje mu je potrebno da bi mogao osnovati Zagrebački nekretninski fond, zatvoreni investicijski fond koji će trgovati i upravljati gradskim nekretninama.

Bandić će tako zaobići zagrebačku Skupštinu i Poglavarstvo, koji su dosada upravljali gradskim nekretninama, te će ogromnu ovlast dobiti on. Naime, iako će Društvo za upravljanje fondovima imati upravu i nadzorni odbor, zadnju i najvažniju riječ imati će ZG Holding, odnosno Milan Bandić, koji je jedini član Skupštine Holdinga.

OK, očito je da Jutarnji baš ne ljubi Bandića, ali pitam se da li je ovo uopće moguće? Bilo učiniti, bilo objaviti ...

Ispada pomalo da su gradski prostori i zemljišta privatna prćija gradonačelnika. Pa on onda traži način da poskrivećki nešto organizira da izbjegne savjetovanje sa skupštinom i poglavarstvom?

OK, kužim da je teško nečime ispravno upravljati ako svaku najjednostavniju operaciju moraš naširoko objašnjavati velikom broju ljudi koji su ponekad protiv samo zato što je prijedlog tvoj, tj. opterećeni su strančarenjem ili sitnim jalom, ali s druge strane - demokratski principi zahtijevaju da se rad javno izabranih predstavnika kontrolira. Tj. Skupština baš i postoji kako bi kontrolirala gradonačelnika i sprječavala ga (ili mu dala pravo) da čini krupne, strukturalne, izmjene.

Čak i kad bi Bandić zbilja uspio uhvatiti sve uzde u svoje ruke kroz jednu instituciju kao što je zatvoreni fond - to bi svejedno morao učiniti kroz skupštinu i kroz Poglavarstvo ... ne može im samo tako oduzeti kontrolu.

Znači, ili novinar laže teško objeđujući aktualnog gradonačelnika ili gradonačelnik pokušava u tajnosti provesti nešto nepojmljivo i mimo svih procedura.

Bilo kako bilo, članak ukazuje na sustavne poremećaje.

Ako novinar laže onda to čini jer zna da mu nitko ništa ne može - što znači da je sustav toliko truo da se o svakome tko se krene nečime baviti može napisati bilo što bez da se snosi bilo kakva posljedica. A onda se čovjek zapita - što će se desiti ako ja sutra tom novinaru stanem na žulj? Hoću li čitati objede i pljuvanje po sebi grizući se u nemoći?

Ako pak novinar piše istinu, onda ... onda ... ah, što da pišem dalje ...


Ili pak čitam kako je čovjek umro jer se 6 mjeseci pokušavala skupiti lova za mehaničko srce kojeg nije bilo a jedno je takvo srce bilo udaljeno koji kilometar u drugoj bolnici ...

Pa još bih shvatio da se radi o dvije privatne bolnice koje nisu htjele jedna drugoj priteći u pomoć, mada bi mi to i tada bilo izrazito nemoralno i neljudski. Ali ajde, ta stvar košta velike novce i ravnatelj je bonice u tom slučaju menadžer koji svoje usluge ne može besplatno dijeliti.

Ali u ovom slučaju imamo dvije bolnice koje obje žive na državnim jaslama, koje spremno zavlače ruku u svaku platnu vrećicu svakog poreznog obveznika.

Ravnatelji jedne i druge bolnice ZAJEDNO, svaki mjesec izvlače lovu iz džepa obitelji tog mladića kojeg nisu uspjeli spasiti. Ali sad jedan veli - nisam znao, nije bio naš pacijent.

I to je ono gdje je i opet očito da je sustav totalno u rasulu.

Ne zna se tko što ima, tko otkuda uzima i kako. Brdo je nesposobnih u cijeloj igri. Čovjek se pita - kako i svim tim organizatorima akcija nije palo na pamet da proguglaju jel postoji već takvo srce u Hrvatskoj? Kako to da nitko na Rebru nije znao da Dubrava ima mehaničko srce?

A ako se to znalo, kako to da svaka bolnica vodi svoju listu ljudi kojima treba srce?

Pa jel to država sa minstarstvima, fondovima i sličnim ili neka tombola na seoskom sajmištu?

Što, ako živiš na Šalati i spadaš na Rebro onda si prvi na listi, ali ti to ne vrijedi jer je srce u drugoj bolnici?


Pa gledam prosvjetu, nije nego prošla ona gužva oko državne mature a ravnatelj uprave za srednje školstvo otišao

E da je tip bio zadužen za državnu maturu pa sad smijenjen, još bih i razumio - ali ne - čovjek je na toj dužnosti DVA mjeseca. Dakle odnedavno.

Možda je bolestan, ili ima problema u obitelji, ili mu je daleko putovati na posao - ali ne - on će ostati raditi u istom tom ministarstvu na državnoj plaći kao savjetnik ministra.

Možda nije znao, možda se radi o adminsitrativnoj grešci gdje je jedan stručnjak krivo imenovan za područje koje baš i nije njegovo pa je administraciji trebalo malo vremena da sve formalno ispravi. Ma kakvi - tip je 4 godine bio savjetnik ministra, nema šanse da je do imenovanja doslo greškom!

E sad, opet, možda sam ja blesav - ali kakva je to država gdje se vladina imenovanja dobivaju, pišu brišu i prokreću kako se kome svidi? I ako je već netko zeznuo ministra pa se progurao na posao koji mu se nakon dva mjesevca više ne sviđa - što će taj sad i dalje raditi u ministarstvu? Pa taj u 4 godine savjetodavanja ministru nije uspio skužiti da nije sposoban biti ravnatelj uprave za srednje školstvo ...


Eto, a uvijek su mi išli na živce gastarbajteri koji su se iščuđavali u kakvoj zemlji živimo ...