I srce shopping iliti odgojni utjecaji Big Brothera TRI

A sve sam vam ovo ispričao jer sam upravo pročitao odličan članak u Independentu

Intervju je sa tipom o kojem doduše nisam prije čuo, ali neke teze kao da sam ja pisao. A ima i nekih novih o kojima još nisam razmišljao, ali sad hoću:

Ludost podivljalog konzumerizma u vrijeme kad resursi postaju sve rjeđi nije nepoznata, pogotovo ne među marketingašima. Ipak, u očajnom nastojanju da maksimiziraju profite, proizvođači i marketingaši ciljaju jako malu djecu, kupujući njihovu lojalnost gotovo od rođenja, i podjetinjujući odrasle, kako bi ih odvratili od donošenja razumnih odluka o kupovini. Na taj način, odrasle i djecu privlači isti proizvod, kojeg kupuju veći dio života, zarobljeni u petarpanovskom ciklusu konzumerizma što su ga stvorili prvaci brendinga.

Veli autor da je i gledanje televizije dobar pokazatelj gubljenja kontrole i podjetinjavanja - nema problema kad čovjek navečer posegne za daljinskim, ali 60 sati televizije tjedno (američki prosjek) je puno previše.

A kad se tome još doda da se i ono ŠTO gledamo uvelike promijenilo i postalo homogena krckajuća masa dizajnirana da podjednako privlači odrasle i djecu - razmjeri užasa postaju jasniji.

Sviđa mi se pojam "kidult" - na hrvatskom bi se to možda moglo reći "djedrasli" (Ako ovu riječ ikad vidite ili čujete upotrijebljenju molim da podsjetite njenog korisnika da je ovaj blog zaštićen Creative Commons licencom i da zbilja kanim tužiti one koji o djedraslima govore bez navođenja mojeg nicka ...)

Veli taj Barber da taj duh po kojem su 40-te nove 20-te ne znači da ljudi duže zadržavaju svoju mladolikost - nego da uopće ne odrastaju. I veli da marketingaši u očajničkom lovu za svojim profitima pojednostavljuju stvar zbrajajući ukuse djece i odraslih, umjesto da grade održivo tržište. Time se neumitno smanjuje raznolikost i u konačnici ukida izbor.

Sviđa mi se misao kad veli da "Odrastanje ne znači da gubimo užitke, nego odrastanjem postajemo složeniji i tražimo veće stimulanse. Ako uživate u stripovima i to vas sasvim zadovoljava, to znači da ste ostali na razini djeteta. Nema ništa loše u tome da se ljudi zabavljaju ali ja se zabavljam na drugi način nego kad sam imao 12."


Dobro, naravno da sam se ja lako pronašao u članku kad autor piše što i ja mislim, ali mislim da sam u pravu kad pročitam neke podatke koje donose na kraju članka:


- Shopping je najmasovnija ne-radna aktivnost i odnosi 37% sveg novca potrošenog u Engleskoj
- Svake godine u UK se baci 5 miliona mobilnih telefona
- cijena prosječne torbice je 76 funti (oko 700 kuna), a prosječna žena u tridesetima ih posjeduje 21 i dodaje po jednu novu svaka tri mjeseca. To može skupiti investiciju od 9000 funti u torbicama tijekom života. To je oko 90,000 kuna.
- u prvih 12 sati prodaje u UK prodano je 50,000 Nintendo Wii konzola
- prosječan mp3 player traje manje od tri godine.
- prosječna osoba između 18 i 25 godina mijenja mobitel svakih 9 mjeseci, oni preko 25 svakih 14 mjeseci.
- U prvom tjednu prikazivanja u UK Shrek 3, Spider Man 3, i Harry Potter i red Phoenixa utržili su zajedno 44 MILIONA funti ... pola milijarde kuna ...


Malo gledam pa mi to zvuči prilično gadno.

Dopuštam da mi nije baš jasno kako su odvojili shopping potrošnju od one obične potrošnje kad kupuješ stvari koje ti zbilja trebaju, ali neke činjenice mi ostaju u glavi - onako za razmišljanje.

Na primjer, ta manija za novim i novim modelima mobitela me potpuno zaobilazi. Kupih mob 2003 kad smo doselili ovdje i da nisam dobio novi još bih ga imao. Mislim, radi - zašto bih ga mijenjao. I ovaj sadašnji ću imati dokle bude radio, a kad crkne koristit ću onaj iz 2003, ako još bude radio. Mislim, za što mi drugo treba mob nego da sa njega zovem? Ne pada mi na pamet da svakih 9 ili svakih 14 mjeseci mijenjam model ... pa zašto bih? Jel imaju bolji prijem ili što?

Imamo doduše Wii ali zato što će nam uskoro trebati nešto takvo. Sigurno ga nismo išli kupovati čim je izišao... niti bismo.

Svoj sam mp3 player isto dobio prije - pa skoro tri godine. I radi još uvijek ko blog. Jest da maloj neutrinki na njen stane 4 puta više pjesama nego meni, ali ne pada mi na pamet bacati ovaj zbog toga ... jednostavno malo češće mijenjam glazbu na njemu i kaj sad. Ja sam dijete kojem je walkman (onaj sa kazetama) bio pojam i vrtio sam ga dok se nije sasvim raspao, a i onda sam mu pronalazio upotrebnu vrijednost - nije se moglo ništa slušati na njega, ali je još mogao snimati pa mi je služio kao diktafon ...

I iako volim i Simpsone i gledao sam Shreka - to je ipak zabava za djecu i tinejdžere. Mene ipak zbiljski zabavljaju neke sasvim druge stvari.

Kao pisanje postova na primjer ... ;-)