Faca s grobnice je garancija kvalitete slatkiša

Kao klinac sam probao jednom neki egzotičan iranski slatkiš.

Okus je bio neobičan, a pakovanje još neobičnije. Tvrđi od alve, pun pistacija, sa nekim slatkastim okusom što je pomalo podsjećao na ruže, ali nije bio kao ružina vodica. Ne samo da nije bio presladak nego je još bio obložen bljutavim brašnastim prahom.

Rekli su mi da ne smijem samo liznuti, nego da moram pošteno zagristi, inače mi se neće svidjeti.

I stvarno, kad jednom probaš, zaljubiš se i ne možeš stati.

Godinama se nisam sjetio tog slatkiša.

A onda smo ovdje jednom ušli u jedan orijentalni dućan i, ni sam ne znam što me natjeralo da uopće kupimo tu neuglednu kutiju.



Kad smo je doma otvorili ponadao sam se da sam pronašao taj davno zaboravljeni slatkiš - i nisam se prevario.



Takvih neuglednih ploča ima valjda desetak u kutiji i sve su naprašene tim bezukusnim prahom. Kad se ploče raskomadaju to onda izgleda ovako




Slatkiš se zove Gaz ili Gazz, a može i Kermany Gaz, što i piše na ovoj kutiji



Nema veze ni sa ratlukom (rahatlokumom, turkish delightom), ni sa nugatom, ni sa bilo čime što sam u životu probao (a ja se barem nisam stidio probavati koješta).

U svakom slučaju, taj se Gaz do sada svidio apsolutno svima. Frajer na kutiji je postao obiteljska faca, a kad naši doma raspakiravaju poklone i nakon stotinu omota (jer se brašno uvijek pomalo rasipa) otkriju kutiju sa tim likom - u glas viču "Dobili smo Ahmedinedžada!".

Nitko zapravo od nas taj slatkiš ne zove Gaz. Uobičajeni su nam nazivi "ono iransko", "moj Iranac" i - Ahmedinedžad. Da nas sluša netko sa strane rekao bi da se radi o zagrebačko - londonskoj mreži štovatelja lika i djela iranskog atomskog predsjednika.



Elem, zar ta faca vama ne liči na one što se ponekad mogu naći na grobovima?

A pripremajući ovaj post po prvi sam put saznao kako se Gaz uopće pravi.

Znao sam da je poseban, ali da je baš tako poseban - nisam imao pojma.

Dakle, slatkiš se pravi već stoljećima, a proizvod je fantastične simbioze kako među prirodnim vrstama, tako i između čovjeka i prirode.

Kako i natpis na kutiji kaže, Gaz je najpoznatiji proizvod grada Isfahana u središnjem Iranu, nekadašnjoj perzijskoj prijestolnici od kada slatkiš i potječe.



Elem, nedaleko odIsfahana nalazi se regija Khansar na čijim brdima raste biljka Astracantha adscendens koju zovu "Perzijska mana". To je jedan trnoviti žbun sa žutim cvjetićima kojeg možete vidjeti ovdje , a pored kojeg bismo i vi i ja vjerovatno sasvim mirno prošli ni ne pogledavši ga. No, u Khansaru to samoniklo trnovito žbunje rate posvuda i u velikim količinama.

A stanovnici znaju da se u određeno godišnje doba na vršcima listova te biljke kristaliziraju sićušne skrutnute kapljice koje podjsećaju na smolu.

Tehnologija prikupljanja tih kristalića zahtijevala je razvoj posebnog oruđa. Koriste se specijalni reketi (slični onima za tenis) kojima se ne pretjerano jako udara po grančicama sa kojih se mrve kristalići u specijalne posude izrađene od ovčje kože.



Tip na ovoj slici koristi modernu tehnologiju. On prah skuplja u plastičnu kantu.

Berači na licu mjesta prosijavaju kristaliće (koji se inače zovu GAZ) odstranjujući iz njih listiće, kukce i drugo.

A upravo u tim kukcima je bit. Naime, kao što je grm perzijske manne endemska vrsta - tj, raste samo u Khansaru, tako na njemu živi i jedna endemska vrsta biljne uši. A ta biljna uš liježe jajašca na perzijsku mannu. Pa kad se ličinke izlegu, klopaju biljku i izlučuju na lišće sekret bogat fruktozom. Sekret se iskristalizira i skruti pa ga ljudi onda "beru". Ili češljaju.

Tih ušiju ima toliko da se u berbu može svakih par dana ...

Prikupljeni se gaz onda topi u melasu, dodaje mu se šećer, bjelanjak, škrob i pistacije. I onda se dobivena smjesa reže na kriške, koje se tradicionalno posipaju brašnom da se ne bi slijepile. Danas ih se ponekad može naći i u celofanu - što onda djeluje šarenije i atraktivnije, ali meni je bolji onaj tradicionalni gaz



Eto, ja vam htjedoh ispričati ponešto o jednoj deliciji, a na kraju sam i sam štošta naučio.

E da, ovo je, čini mi se, službena stranica proizvođača, ali s nje nisam uspio pokupiti niti jednu informaciju korištenu u ovom postu. Pitam se zašto...