Kakav savršen dan sa završetkom u Tehnicoloru!!!

Pokušat ću ukratko ispričati jučerašnji dan. Unaprijed se ispričavam ako to neće biti ukratko, ali kratit ću koliko god mogu. A ako nešto ne bude jasno slobodno vi pitajte ... (ih, ko da vas ne znam - nijemi k'o ribe)

Dakle, ustadosmo u praskozorje oko devet i po, pa nakon trifrtalj sata podzemnom dovezli smo se do Covent Gardena.

Moje je internetsko istraživanje pokazalo da je u toj zoni najveća koncentracija velikih dućana sa robom za skijaše, posjetitelje Himalaja i putnike namjernike koji se baš namjeriše u Kazahstan.

Pa smo jutro počeli obilaskom oko kraljevske opere jer sam ja naprosto morao uživo vidjeti Most nade i uslikati ga. Evo te slike.



Ako vas zanima što je taj most naći ćete u ovom postu

Covent Garden je inače bivša tržnica koja je sad preuređena u brdo malih kafića i dućana te postao zona koju obilato oplakuju rijeke turista što je sjajno - jer tako preživljavaju brojni ulični zabavljači koji su stvarno fenomenalni.

Nas su prvo ujutro (prije kave!) oduševili ovi dečki i cura.



Sjajan gudački kvintet koji svira svima poznate popularne klasične melodije i pri tome vrhunski zabavlja publiku. Jedan povremeno virtuozni nastup, a cijelo vrijeme duhovit, poletan i ritmičan.

No, oko 11 je bilo još rano pa su stolovi u restoranu ispred kojeg sviraju još bili prazni.

A i mi smo pošli drugamo popiti kavu i pojesti doručak prije no što se bacimo u našu potragu po dućanima.

Zahvaljujući informiranim i informativnim prodavačima u nekoliko velikih specijaliziranih dućana naučili smo štošta o odjeći za ekstremne uvjete. Sad otprilike znamo što tražimo, pa nam preostaje samo traganje za odgovarajućim veličinama. Mala je neutrinka već sebi namijenila jednu kričavo zelenu jaknu, a gospođa i ja ćemo morati još malo tražiti.

Kad smo tako lijepo obavili sve što smo morali za danas a bilo je tek dva popodne počastili smo se sa nekoliko predstava uličnih zabavljača.



Ovaj je napravio petnaestminutni show u kojem se publika (nas stotinjak) sjajno zabavljala, sudjelovala, pljeskala i arlaukala ... čovjek izvodi tu točku zbilja efektno i sa puno duha, sprdajući se sa sobom, prolaznicima, publikom ... Reklo bi se da je dvije minute na konopcu žonglirajući sa noževima premalo za pravi show, ali njemu je to tek finale nakon brda smijurija.

Drugi je momak izveo show u kojem je spojio nekoliko plesnih točaka, ali ga nisam slikao jer iz ranijeg iskustva znam da slike baš nikako ne mogu dočarati ples.

Onda smo se vratili u samo zdanje bivše tržnice i malu neutrinku nismo mogli odlijepiti od onih svirača klasične glazbe.



Restoran se popunio (na žalost sad više nije bilo slobodnih stolova) a dečki i cura su bili raspoloženi. Kupili smo CD, ubacili u škrabicu ... zaslužili su. Baš su nas nasmijali i zabavili. Znam da mi nećete vjerovati da troje violinista, mladić s violom i violončelist mogu biti zbilja zabavni do te mjere da se publika neobuzdano cereka njhovim gegovima dok svejedno bez greške izvode bilo Ravelov Bolero ili nešto iz Vivaldijevih godišnjih doba.

A onda nas je doba dana podsjetilo da je vrijeme da nešto i prigrizemo.

Davno smo još, u jednom od prvih izlazaka u London, otkrili Nando's.



Vidim da ga nisam ranije spominjao, a to je stvarno šteta jer se radi o dobrom lancu restorana u kojem se čovjek može pošteno najesti za ne pretjerano veliku lovu (za londonske prilike) pa bi mogao biti zanimljiv i pokojem gladnom hrvatskom turistu.

No, o Nando'su ću morati nekom drugom prilikom. Podsjetite me kad se uželite da vam pričam o hrani...



Elem, nakon ručka prošetali smo se Leicester trgom (čita se Lester, a ne Lečester - vjerujte mi) i sasvim impulzivno (hvala Zvrkovoj mami na odličnoj ideji)odlučili kupiti karte za predstavu "Josepha i njegovog kaputa snova u technicoloru" ...



E sad, kako je ovaj čovjek postao zvijezda znaju svi koji žive u UK (obje njegove slike u ovom postu sam posudio sa Daily Maila - ostale su moje).



Priča je jako zanimljiva i bit će mi je gušt ispričati ako ikoga zanima. Pa onda, ako ima zainteresiranih slobodno se oglasite u komentarima (aj da se kladimo da neće biti nikog ...)

A sad o predstavi:

OBAVEZNO POGLEDATI!!

Ja ne volim znati o čemu se radi u knjizi/filmu/predstavi koju ću čitati/gledati. Zato ni vama neću pričati o čemu se radi.

Ali ću reći da sam bio lagano skeptičan.

Jest da sam čuo sve same pohvale, ali već sama ideja da je priča bazirana na nekim biblijskim motivima malo me demotivirala. Uzgred, nisam se izlajao, nisam vam pričao ništa od radnje ... Biblija je velika knjiga.

Nije mi baš bilo spojivo dva sata zabave uz glazbenu komediju sa Svetim pismom.

Ali, Tim Rice i Andrew Lloyd Weber su očito bili debelo napušeni daleke šezdesetosme kad su ovo postavili na scenu. Zapravo, mislim da su tu bile posrijedi malo teže droge. Ovakav vatromet boja, bizarnih ideja, fenomenalne rock-pop muzike, potpuno otkačenih kostima, preokreta i asocijacija jednostavno nije moguće drugačije dočarati.

Kaj da vam velim, u predstavi se pojavljuje faraon koji je bog i batina i kao takav skida, naravno Elvisa Presleya dok oko njega fantastičnom energijom pleše zbor koji se prelijeva u zlatnim kostimima plešući, naravno, postrance ("walk like an Egiptian") a kao homage rock legendi svi nose - blue suede shoes!

Kao i u svim drugim mjuziklima koje smo ovdje pogledali fascinira energija koja pršti sa pozornice. Na stranu dvoje troje glavnih glumaca koji nose predstavu, ali fenomenalna je predanost kojom svaki član ansambla izvodi svaki pokret ni na trenutka odajući da pleše ulogu koju izvodi već godinu dana svaki dan, osam puta tjedno.

I to je ono što je u svemu najljepše.

Par stotina predstava nakon premijere, sjedeći u redu N u dress circleu, gledatelj uopće nema dojam da je za bilo što zakinut. Cijeli ansambl je briljantno uigran i potpuno uživljen u ulogu. Kad krene zajednička točka svi se kreću ko jedan u ludom ritmu, kad se izvode gegovi od kojih publika vrišti od smijeha svi sudjeluju zažagreno kao da taj štos izvode prvi put ili kao da im je upravo palo na pamet izvesti tu lakrdiju, a kad Lee Mead zapjeva u mukloj tišini svoj potresni monolog - imaš dojam da čovjek pjeva samo tebi i kao da je tek jučer prošao na audiciji pa se još trudi dokazati pjevajući iz petnih žila ...

Evo još jedne slike, ova je za dame



Ah, kakav nezaboravan dan.

Blože, hoću li si ikad opet u životu moći priuštiti ovako nešto?

Ovako spontano i ovako fantastično.

7 komentara:

jimbo kaže...

Najljepše kad je spontano

zvrk kaže...

Super!
Mi smo si kupili koji tjedan poslije i CD i DVD pa smo stalno gledali. DVD je iz 90 tih s Donny Osmond kao Joseph ali je isto super.

Anonimno kaže...

kak neće postat popularan kad je i kod mene odma posto popularan ... uzdah:) ajd pričaj... čitamo
Strina

neutrino kaže...

@ jimbo - ma najljepse je dok traje

@ zvrk - ne znam za DVD, ali CD mi je sasvim OK. Jos smo si doma par stvari preslusali.

@ Strina - oces o klopi ili o komadu?

otrovna jabuka kaže...

jabuka bi čitala o ovom razgolićenom. :-) zapravo nebi baš puno čitala... ma okej, ako ti pišeš onda bi... ali nek ima i slika. :-) i da... znaš da ti je blog promijenio boju? :-O

neutrino kaže...

Ajd dobro, pisat ću o tome kad mi prođe frka ...

Anonimno kaže...

ja pišem o klopi
ti piši o komadu
kad uhvatiš vremena
sretno sa selidbom
Strina