O čaju, toplotnom udaru, požarima i još koječemu što mi je usput palo na um

Sad, što je tu je - kad smo već u prošlom postu sletjeli, sad je red i da malo opišem jelte - kako taj grad Atyrau zapravo izgleda.

Ali neću.

I to iz jednog jednostavnog razloga - ja bih to htio učiniti kak se šika - sa slikama.

A slike okidamo u svm mogućim uvjetima. U restoranima, iz autobusa, po ulici, po sobama i hotelskim hodnicima. 

Ali ništa ne mogu staviti na net jer nemam kabel da spojim telefone ili kameru na komp.

Što ćeš - nitko nije savršen - ipak o nečemu nisam mislio dok sam pakirao. Kablovi dolaze  tek za koji tjedan ...

Taman kad sam napisao gornju rečenicu sjetio sam se da bih možda mogao nešto malo drugačije prespojiti, telefon prebaciti u drugi mod i da - slike su sad na kompu ...

Eto, ovaj post još malo jambram, a onda počinjem sa slikama. Riba, samo za tebe, čak sam uslikao i jedno pivo. Štoviše, ovaj vikend smo u dućanu kupili i dodatne 4 vrste kazahstanskih piva e ne bih li pružio ključne i pravodobne informacije za skorašnju malobrojnu hrvatsku ekspediciju.

A sad da se vratimo našim mukama. Jer ako ste mislili da je sve dalje dobro išlo - grdno ste se prevarili. Kao i mi uostalom.

Dakle, zadnji put sam vam rekao da smo sletjeli u petak oko ponoći - tj. već u subotu. Ručna je prtljaga sretno došla s nama. 3 teška kofera isto. 3 kofera smo poslali kao cargo i njih je trebalo čekati oko 5 dana - znači do srijede. ostatak stvari putuje cestovnim prijevozom i očekuje se negdje krajem listopada ili početkom studenog ...

Zgrada u kojoj je naš apartman a koju možete vidjeti na slici dolje (to je ovo visoko zeleno)  privremeno je evakuirana u obližnji luksuzni hotel zbog manjeg problema sa strujom.

Rekli su nam da se preseljenje može očekivati već u nedjelju.

Ndah.

U subotu sam cure probudio u praskozorje. U osam i po.

S obzirom da je to po londonskom vremenu četiri i po baš i nisu bile sretne.

Ali prihvatile su taj okrutni režim jer je u ponedjeljak trebalo početi s svakodnevnim aktivnostima poput odlaska u školu i u ured - a to je jako teško ako osjećaš posljedice jet-laga. Tj. ako si stalno neispavan i na pola koplja.

Zato smo mi malo skoknuli do dućana da obnovimo gradivo što i kako se ovdje kupuje. Kad imaš nekog tko te vodi sve gledaš na jedan način, sad se sami pokušavamo snaći u bitno drukčijem okruženju.

Zahvaljujem sreći da sam ćirilicu naučio kao od šale i prije prvog razreda osnovne - pa nemam nikakvog problema sa čitanjem. Stalno si razmišljam kako mora biti teško englezima ili talijanima koji osim što ne znaju jezik ne znaju ni čitati ...

I tako je subota prošla u laganom ritmu, ali smo se svi pospano vukli.

Mala je odbrojavala sate do večeri kad će smjeti spavati.

Inače, gospođa se prehladila. Uživamo u pijenju čaja. Po tri šalice poslije obroka.

Jedino, kao što sam otprije znao - ovdje je limun u čaju prilično neobičan zahtjev - kao i u engleskoj. A ja se na mlijeko u čaju nikad nisam navikao.

Prvi put sam zato ovdje konobaticu pitao "Imate li limun" (to se na neutrinskom ruskom kaže "U vas limun jest?" - naime negdje sam po putu skužio da Rusi baš i nisu na ti sa glagolom imati. Oni ne kažu "Ja imam brata" - ja imajut brata ili tako nekako. Ne, oni vele "U mnja brat jest" - kao da mi velimo "U me je brat". Zato ja i za limun tako pitam. Dok ne naučim bolje. Znam da ima neka rječica "Eslji" ali još ne znam s čim se to kuha... - sad se ovi što znaju ruski negdje snebivaju ...)

Elem, pitam ja konobaricu jel ima limun.

Ona zaroni u spremište i izvuče jedan cijeli.

Onda ja pitam ima li nož (U vas nuož jest? - to ste već do sad mogli naučiti)

Onda ona veli da jest.

Onda ja elokventno priupitam "Vi možno mnja prerezat eta limun?" sveudilj oštrim bridom dlana pokazujuć pokrete željene radnje vodeći računa da limun držim tako da bude očito da želim da ga prereže UPOPRIJEKO.

Životna škola je to. Jednoj sam tajlandskoj simpatičnoj konobarici u Londonu isto tako tumačio da hoću limun uz čaj pa kad se žena oporavila od šoka donijela mi je limun narezan na kolutiće što je za čaj potpuno neupotrebljivo. To znaju svi koji piju čaj s limunom, ali to sa tajlanđankama u Londonu nije slučaj. Drugi sam joj dan rekao da hoću da limun prereže popola i da mi donese dvije polovine.

Naravno prerezala ga je po dužoj osi i to je anegdota koju još uvijek pričam s promjenjivim uspjehom. Nekad moji slušatelji skuže kako je to smiješno, nekad ne, a nekad se samo smiju jer se ja cerekam ko blesav pa onda misle da sam valjda već došao do poante.

Elem, sad sam konobarici jasno dao do znanja kako želim prerezan limun i nisam je ispuštao iz vida dok ga nije upravo tako prerezala.

Sad je ona meni pružila limun i napeto gledala što će sad ovaj čudak poželjeti.

A čudak je onda sasvim hladno naručio tri čaja i vratio joj prerezani limun. Konobarica se veselo smijuckala, nije pojma imala što smjeram s limunom, ali sada mi je čestitala na lukavom pristupu.

Drugi put je već sama vadila limun čim me vidjela na šanku.

Treći put je slijegala ramenima "njet limun" ... neutrinosi su potrošili cjelokupnu hotelsku zalihu limuna u dva sjedenja.

Zato je umrla od smijeha kad sam se za 15 minuta pojavio noseći vreću limuna iz obližnjeg dućana. Dadoh joj jedan i priupitah kao i obično - možnjo vi mnja prerezat eta limun?

Inače vrijeme je ovdje jako lijepo. Ujutro bude malo svježe - sedam - osam stupnjeva, ali se preko dana sasvim fino zagrije a kako je nebo bez oblačka sunce je jarko i fakat grije.

Što smo shvatili u nedjelju.

Vani je 15 stupnjeva, a mi se u sobi kuhamo u donjem rublju. Zovem recepciju, velim da nek netko dođe namjestit to hlađenje jer ovo u sobi ima više od jednog gumba a ja sam laik za te stvari.

Mene to zbunjuje. Te hladno, te toplo, te termostat, te puše jako, te puše slabo te ne puše uopće.

Najgore je što te stvari nemaju neki način da ti odmah skužiš jel sad rade ili ne i kako. Kako god ja dižem ruku do one rešetke u stropu neki zrak osjećam, ali kako god ja okrećem gumbe i prebacujem gumbe, to se meni uvijek isto čini.

A znam da ima neka caka jer kad netko zna onda mi namjesti sve te poteenciometre i prekidače pa za neko vrijeme i ja osjećam da je u sobi ugodnije.

Eto, zato sam zvao recepciju da pošalju nekoga tko će znati da li kad je vruće treba puhanje staviti na jako a grijanje ugasiti ili staviti na slabo puhanje ali uključiti hlađenje.

I poslali oni "inžinjera".

Koji je došao. I koji naravno ne govori engleski.

Ja ne govorim kazahstanski.

Govorim malo ruski.

Ali kako nisam htio da mi on prereže limun upustio sam se u govorne vježbe pantomimom...

Ja mislim da sam ja ovdje ljudima jako zabavan. Plešem pred njima, kao sad pred ovim "inžinjerom", trabunjam nemušto nepovezane riječi iz svih slavenskih jezika koji mi padnu na pamet, zapjevavam hrvatske riječi sa ruskim jezikom - svaki put prokunem kad se prekasno sjetim da se na ruskom "za" kaže "dlja",  a oni vježbaju da ostanu ukočenih lica. Jedan tip od dva metra tako ispred inžinjera briše znoj sa čela i govori "hot, vroče, pekel, sonce, jahko, vruće, toplo, očinj toplo ... kako li se do vraga kaže ... u vas erkondišn jest, pačemu eta njet holodno?"

A on kaže nešto kao "U nas grzbžnul mrnjavit generalnji direktor vključil oktobra njet čiler on ne uključil..." I još tako neke riječi koje povremeno poznato zvuče.

Pa sam ja shvatio da nema hlađenja ali da je on sad namjestio ventilaciju na najjače i da će nam u sobi vrlo brzo biti ugodno jer on ionako ne može ništa učiniti jer direktor neće uključiti čiler.

Pa smo otišli ručati. pa smo se vratili, pa još nije bilo hladnije. Pa sam ja zaspao. pa sam se probudio u lokvi znoja. Pogledam na priručni toplomjer a ono 30. Celzijusa.

Pa ja zovnem recepciju. rekoh, možda se direktor predomislio glede čilera. Pa mi djevojče veli da je inžinjer sve namjestio, da oni ne mogu upaliti hlađenje a da je u sobu pušten zrak sa ulice.

Rekoh, gledajte - na ulici je plus petnaest, u mojoj je sobi plus trideset ... nešto tu ne valja.

Poslat će ona opet inžinjera.

Može, a pošaljite nekog tko govori engleski.

I pošalje ona i jednog dečka sa recepcije.

A ovaj čim je ušao uhvati se za glavu i veli - it is hot here.

Ma nemoj me zazat, kaj fakat? Nismo uopće primijetili...

Tu se on uhvati telefona i nazove kolegicu. Upotrijebi riječ koju ja nikako nisam uspio napiknuti - Eta žarkaje.

Ma žarka je, žarka je, sunce ti žarko kako se te riječi nisam sjetio?!?!

I prebacili nas u drugu sobu. Jer na drugoj strani hotela, onoj u koju ne tuče sunce, temperatura je sasvim ugodna. A inžinjer je otišao jer je valjda mislio da je popravio kvar ...

I inače mi je ovdje zabavno kako se oni prilično nezahtjevni tehnički radovi dodjeljuju sve samim inžinjerima. Tako nam je baš jučer jedan inžinjer došao odvrnuti jedan šaraf na mašini za veš (meni je alat u cestovnom transportu), a jedan drugi inžinjer je došao namjestiti kontrast na televizoru (to ću morati pojasniti jednom drugom prilikom) ...  uvijek mi je ta titula ulijevala određeni respekt. Sad mi je smiješno da su svi inžinjeri...

U ponedjeljak smo otkrili da biserni djelatnici kadrovske moje firme nisu obavijestili školu da mala neutrinka taaj dan počinje školu pa sam dijete lijepo odmah otpratio doma prvi dan škole.

A tatino se pile štrebersko sva raspekmezila. Jer je ona jedva čekala da i njoj počne škola (frendovima u Londonu traje već tri tjedna) i sva se upicanila za prvi dan i sva se pripremila za novi razred i sve. A ovi su sad rekli da nisu spremni za njen dolazak, a oni bi je prvo istestirali popodne da vide u koju će je grupu smjestiti pa da onda sutra počne s nastavom ...

Pa sam ja proveo cijelo jutro u kadrovskoj malo tražeći tko je kriv za taj propust, a malo popunjavajući jedno brdo formulara sve jedan gluplji od drugoga.

U jednom kaže

Ja, nižepotpisani NEUTRINO ovime izjavljujem da su sa mnom ovdje

Suprug/a ......GOSPOĐA NEUTRINO

Sin/kći...........MALA NEUTRINKA

Ja......

I dolje potpis.

I službenica mi u kadrovskoj vrati formular jer da pored "ja" sa točkicama, nisam napisao kako se ja zovem.

Rekoh, vidi prvu rečenicu, piše "ja nižepotpisani NEUTRINO". Kakve svrhe ima da još i dolje jednom pišem ime?

I kako uopće mogu pisati na formularu da sam ja ovdje sa SOBOM??

Ali ajde.

Onda sam dobio liječnički pečat, karticu za ulaz u firmu (to ovdje vrijedi koliko i putovnica) i vratio se u hotel.

Predvečer smo u hotelu osjetili vonj svježeg asfalta.

Ja sam se u sebi počeo bojati da su se neki moji najgori strahovi počeli obistinjavati.

Pored Atyraua je naime rafinerija. Stara, ali nedavno sasvim obnovljena.

Iako sam ja u Atyrau već bio nekoliko puta i nikad nisam osjetio neki poseban smrad rafinerije i iako sam ispitivao sve koji su tu duže boravili ili su porijeklom iz grada i nitko mi nikad nije potvrdio da je zagađenje neki problem osim onog što izbaci promet. Ipak mi je ta rafinerija nekako stajala u kutu mozga. Ne bih si oprostio da dovedem obitelj ovamo, a ono dan za danom rafnerijska isparavanja...

I eto ti ga sad. Malo večernje magle, a smrdljivi se dim uvlači u hotelske sobe.

Pravimo se da nas ne smeta.

Ja se nadam da će malo zapuhati vjetar i da će ujutro biti bolje. Zaspivamo zdvojni - što ako je ovo tipično Atyrausko veče???

Ujutro, smrad se još uvijek osjeća.

Doručak baš i ne prija naročito.

Dolazim na posao i komentiramo smrad. Svi ga osjećaju, ali neki su mislili da im je u hotelu došlo do nekog kvara, neki se mislili da im to dolazi od prometa ili od radova na cestama. Nitko prije nije osjetio takvo što. Ni domaći. Ubrzo stiže mail uz komentar - "Ako ste se pitali što vam to smrdi noćas pogledajte slike...

Ovo je slikano iz hotela u kojem smo sad, preko susjedne džamije (to je minaret).

Ovo je slikano sa vrha zgrade u kojoj ćemo živjeti. Lijepo se vidi Ural i most koji spaja Evropu i Aziju, a kojeg svaki dan 4 puta prijeđem. Na kraju mosta je kružni tok koji je svima nama strancima jednostavno "roundabout". Svi znamo na što pod tim mislimo, iako možda ima i drugih kružnih tokova u Atyrau. No kad ovoga iskusiš, ne zaboravljaš ga više. 

A ovo je požar izbližega...

Poslije sam saznao da se zapalilo polje šljake iz rafinerije. To je onaj talog od nafte koji se za ništa više ne može upotrijebiti pa se posipa po tlu i prekriva zemljom. Barem se to tako radi u Kazahstanu... 

E sad ga nisu stigli prekriti zemljom.

Pa se zapalio.

I to baš na naš treći dan boravka u gradu.

Pa zar to nije sreća??

A mi se naravno u nedjelju nismo preselili na našu stalnu adresu.

Ni u ponedjeljak.

U utorak su nam rekli da će neka oprema koju trebaju za popravak doći tek u petak. 

U srijedu su sazvali sastanak da nam pričaju o tome što se radi na zgradi.

U onu istu srijedu kad su nama trebali stići koferi.

Ali nisu.

Malo se ponavljam, jelda ...

...