Ovaj je post nastao na sasvim naopak način. Možda mi se svidi ...

Današnji je post neka vrsta stilskih vježbi za mene.

Nešto kao kad urednik novina mladom početniku da novinarski zaadatak da do sutra u podne napiše 5000 riječi na neku temu.

Meni nije problem napisati pet tisuća riječi na bilo koju temu.

Problem mi je ponekad naći nekoga tko bi to pročitao, ali nisam o tome htio pisati. (Kad već digresiram, jel bi vam otpali prstići da ponekad ostavite i komentar?!? Ovo se ja obraćam vama, čitateljima iz sjene za koje znam da redovito zalazite ovamo, imate me u svojim bookmarksima, na kojekakvim tagafeedima, aboogeyeima, bloglinesima i ostalom. Dolazite, čitate i ni da bi. Od vas koji ne dolazite tražeći obnažene dijelove tijela Nikoline Pišek s posebnim naglaskom na poprsje očekivao bi čovjek ponekad neki komentarčić, makar ono - ja pročitah i ne znam što bi rekao/rekla ...)

No da se vratim na neobičnu metodu nastanka ovog posta. Obično imam jasnu ideju onoga o čemu želim pisati, ponekad već u glavi imam i trifrtalj posta pa kad sve lijepo ukucam u blogeditor krenem kopati po brojnim slikicama da nađem one koje dobro ilustriraju tekst.

Ovaj put, odlučio sam krenuti drugačije.

Jednostavno zato što imam previše raznolikih tema, previše šarenih sličica, previše komadića zamišljenih pričica u glavi - odlučio sam da ovaj post napišem drugačije. Uzeo sam 10 slika više-manje po redu kojim su nastajale i sad ću oko njih složiti tekst.

Nešto kao reportaža sa tekstom koji opisuje slike, a ne sumnjam da će mi pobjeći tu i tamo poneka digresija.




Ovo gore je Atyrajska džamija. Ne znam da li je jedina, ali je jedina koju sam vidio. Uz to, stoji na glavnom trgu (Mahambetova plošča ako vas netko bude pitao) pa je nezaobilazna veduta i motiv kojeg svi stranci sa fotoaparatom obavezno moraju ovjekovječiti.

Atyrau baš i nema bogznakakav popis stvari koje je obavezno vidjeti.

Više se onako potiho uvlači pod kožu.

Estetika ružnoće. Jel to ono Rodin uveo kao pojam?

Elem, u Kazahstanu je najviše muslimana. 47%. Odmah iza su ruski pravoslavci sa 42%. 

U Atyrau živi oko 140,000 ljudi (to je otprilike kao u Rijeci). Ako je vjerovati statistikama, onda bi nešto manje od 70,000 trebalo biti muslimana.

Nisam baš brojao, ali u ova tri tjedna nisam nikad vidio toliku svjetinu da se gura oko džamije. Čuje se zov na molitvu - naš je hotel (onaj privremeni, ne zgrada sa stanovima u kojima ćemo živjeti) nalijepljen odmah iza džamije pa se za vrijeme večere iz restorana lijepo čuje razglas s minareta.





A pred džamijom najviše svijeta zamjetismo subotama kad se svadbe tu okupljaju, što zbog, valjda, posvete braka - što zbog slikanja pred džamijom i na obližnjem spomeniku na Mehambetovoj plošči a kojeg možete vidjeti na slici n samom vrhu ovog bloga.

Pa sad mijenjamo temu.

Na trgu Mehambeta vrijedni su ljudi popločali cijelu tu ogromnu plohu. Trg je grozomorno velikih razmjera. Očita je želja urbanista da stvore trg koji može primiti cjelokupno stanovništvo grada i u tome su uspjeli.

Kaj je - je. Trga je ogroman i kad je prazan - onda je definitivno prazan. Čak i kad je na njemu nešto ljudi - opet je prazan.

No o trgu ću više u drugim postovima (ne mogu sve gradske vedute ispucati u istom postu.

Ovdje samo jedan detalj.




Slika gore jasno pokazuje što se desi kada nepoznati kreten odluči krenuti preko trga sa višetonskom kamiončinom ili nekim sličnim enormno teškim vozilom.

Sve ove pažljivo, rukom, slagane kamene ploče u tren oka poprimile oblik monumentalne jaruge. I par koraka dalje, na drugom mjestu ista slika.



I to je još jedna stvar koju držim tipičnom za ovaj grad. Zahvaljujući nafti, ogromne se količine love upucavaju u infrastrukturu grada. Odjednom, ni iz čega, niču zgradurine od betona i čelika, mramora i stakla. Zgradurine koje bi u svakom gradu (čak i u Londonu, da se razumijemo) bile zamijećene što zbog veličine, što zbog arhitekture, što zbog lokacije.

A onda sekretarice direktora na svojim visokim štiklicama u te zgradurine dolaze preko hrpa žitkog blata, lokvi koje imaju razmjere manjih jezera i divljih parkirališta iz kojih podmuklo vrebaju željeni trnovi betonske armature.

Ili se razvuče šesterotrotračna avenija ispod koje se ne položi kanalizacijska cijev za slivne vode nego postoje jarci sa strane u koje oteče voda nakon kiše pa cisterne to danima dolaze skupljati ...

Zemlja velikih razlika užasno je otrcana floskula koja se rabi za svaku zemlju do iznemoglosti. Kazahstan zbilja ima što pokazati u natjecanju za zemlju najvećih razlika.

Ono što mene fascinira je snaga kojom se čupa iz blata. I svi ti jezivo skupi promašaji, i sve te štete koje prouzrokuju mamlazi u višetonskim kamiončinama i njihovi nalogodavci koji ih na glavni trg uopće pošalju - sve je to nekakav "zalog za budućnost". Kazahstan je zemlja koja se, eto, ima šansu izvući - a ako je to skup proces, tu nema pomoći...

Ajmo dalje, slijedeća slika:



Ovako je to bilo:

Veli meni gospođa prošlog vikenda da je došlo ono vrijeme u godini kad se jednostavno moram ošišati. Gospođa naime u neko doba počne "primjećivati" kako mi je kosa malo izrasla ...

Ja ne trzam.

Onda nakon par tjedana, gospođa prođe rukom kroz moju kosu i zaključi kako bih se mogao uskoro šišati.

Ja odgovorim nešto kao - aha.

Nakon još tjedan-dva gospođa izjavi kako je krajnje vrijeme da se ošišam jer mi frizura ni na što ne liči jer sam sav već fest obrastao.

Ja svečano obećam da ću se šišati.

I onda konačno dođe taj dan (obično vikendom) kad gospođa zapovijedi da se danas ima dogoditi šišanje pa kud puklo da puklo.

I tako sam prošli vikend skupio informacije domaćih ljudi, prostudirao plan grada, opskrbio se praktičnim priručnikom (Ruski u svakoj prilici za svakoga - toplo preporučujem).

Moja pouzdana frendica je za operaciju šišanje stranca preporučila frizeraj "Buterfly". blizu dramskog teatra.

Dramski je teatar bilo to kako sam ja pokušavao taksistu objasniti kud bih želio ići. Nije bilo problem reći da hoću na azijsku stranu, nije bio problem ni da idemo blizu kazališta, pa čak ni da tražim "parikmaherskaja" - koliko god to užasno dugačko i zapravo paradoksalno zvučalo.

Naime, kod frizera se ide da ti uredi kosu, bez obzira radilo se o trajnoj, pramenovimaa ili samo skraćivanju zalisaka. U svakom slučaju, radi se o radu na tvojoj kosi koju želiš da ti ostane na glavi. Zašto rusi ljude koji se bave tim odgovornim poslom zovu "majstori za perike" meni je potpuno nejasno ... ali ima još tih nelogičnosti u ruskom jeziku koliko hoćeš pa se nadam da ću o tome uskoro uspjeti složiti barem jedan post.

Bude li interesa naravno ...


No, pravi izazov za našeg sirotog taksijanera nije bilo ništa od toga. Sve smo mi lijepo i uspješno objasnili. Ali kako da prevedem naziv lokala kad se on baš tako zove - butterfly. Ni Baterflaj, ni батерфлай ... on jednostavno ne zna gdje je to.

Na kraju nas je odvezao tamo i vozeći polako, ne mareći za bijesne proteste i trubljenje drugih vozača uspio opaziti latinični natpis na frizeraju.

Nakon svega toga, kad su nas u salonu otpravili jer da danas primaju samo "po zapisu" baš smo potonuli. Toliki trud ni za što.

Ali se gospođa odjednom sjetila da je malo niže u ulici primijetila još jedan frizeraj na čijem su natpisu bile muška i ženska glava. Nije vidla što piše ali misli da je to - to.



Neke žene kad čvrsto odluče ošišati muža uspiju shvatiti i da se iza ovog znaka i i za ovih vrata nalazi frizerski salon ...

Naziv je "Dlja vas" iliti "Za vas" i kad je već radio i bio za nas morali smo ga isprobati.

Na mojoj glavi.

Kad smo se pojavili na vratima sa rječnikom u ruci nastao je opći cerek u salonu, ali je gospođa koja me uzela pod svoje bila prava profesionalka.

Pomoglo je da rekosmo "Prašu vas postrić volosi" (Molim vas striženje vlasi) i "Astafte mnja bakienjbardi karotkije"... je, je na ruskom se zalisci kažu bakienjbardi - to je bila riječ zbog koje sam stalno morao pogledavati u rječnik.

I još smo uspjeli objasniti da bismo mi da mi ona "ukrati njemnogo s vrhu i mnogo s bokof" pa je gospođa neutrino sjela i promatrala, a gospođa parikmaherica navalila na posao. Volosi su letjele ostrizane na sve strane, bakienjbardi su nestajali pred mojim očima, a i s vrhu i s bokof je počela izranjati moja glava.

Ovo pričam ono što vidjeh u magnovenju jer sam morao skinuti naočale, a kad to učinimiz nekog razloga ne mogu jasno vidjeti što se zbiva u ogledalu. Znam da je gospođa u jednom trenutku posegnula za antiknom superoštrom britvicom i kratkim srčanim zamasima, vrhunski precizno odstranila višak dlaka s mojih bakienjbarda i sa moga vrata.

Rezultat - fantastično!

Sigurno najbolje ošišana neutrinska glava u povijesti mojih posjeta frizerima.

Cijena 800 tengi - 4 funte - 36 kuna.

U Londonu nisam našao ispod 15 funti. i jest da ti za te novce peru kosu, masiraju glavu i uključe onu stolicu koja masira leđa, ali me gospođa neutrino nikad poslije toga ne gladi kao sada i ne govori kako mi je super frizura ...

Maherski, doista!


Znam da sam na početku rekao da će u ovom postu biti deset slika, ali ne mogu više.

Ovdje je ponoć i spava mi se. Ostale slike uskoro.

Ako netko izdrži.

I ako nekog zanima.

10 komentara:

Boris kaže...

Evo, kad sam već prozvan...
Čita se kume, čita, svaki post čak i prije dislokacije u Kazahstan ili kak se već piše...

Mastermind kaže...

Hi hi kh hh - bi'će si naš'o frizera!

S guštom čitam sve redom. Nisam bila u Rusiji i okolici, pa bogme, već više od 10 godina. Ali svi moji boravci tamo su priče (jaaaako duge) koje nisam nikada bila u stanju ispričati na blogu (a bilo je nagovora). To su ludo dobre impresije i uvijek se isprepliće nekakav osjećaj, što li, koji ja ne znam pretvoriti u riječi. Sve viđeno i doživljeno na Zapadu, ma sve je to divno i krasno, ali ovaj dio svijeta u kojem se nalaziš, ljudi - ma to je nešto za proživjeti!

zli_girl kaže...

blogac ti je supac.

:PP

neutrino kaže...

@ Boris - yeaaaahh, novi komentator!! Good! E sad samo tako dalje ;-) Naime, kad nema bas nikakve reakcije citateljstva ostadoh bez pola gusta. Vidim da si ti fakat redovan ovdje kad su ti i moje lamentacije o ispravnom pisanju Kazakhstana poznate. Ajde drago mi je da si se javio i nemoj se ljutiti zbog prozivanja.

@ Mastermind - yeaaaaahhh, poznati komentator!!! Unistili me ovi novi komentatori pa jedva docekah poznato lice ;-) Nisam jos vidio Rusiju. Plasim se tolkog prostora mozda se negde zagube moje iluzije ... kao da je Kazahstan mali ;-) Inace, jedva cekam da ga nastavim otkrivati ...

@ zli_girl - yeaaaaaahhh, konacno netko sa bezveznim komentarom :-))) Ti su mi najdrazi ;-) Pozz, i pusach. I ponosu i Ivici i peseku.

romantales kaže...

Patiš za novim komentarima, a nas kol'ko-tol'ko redovnih ne spomeneš...
nek' ti bude.
Mislila sam da ćeš na kraju objaviti sliku te frizure, ali kako je gospođa Neutrino zadovoljna sigurno ti nisu fudbalerku napravili.

Athena Air kaže...

Zanimljivije je, a i iskrenije, pisati ne očekujuć komentare. Nisu oni mjerilo, bar ti to znaš.
Pa nije da živiš od ovoga, to je samo blog! :D
A kad sam već tu, moram reći da mi je nekad potreban rječnik čim ovdje pređem granicu, na bilo koju stranu i da me pričanje rukama sve manje zabavlja.

otrovna jabuka kaže...

jel te bole ruke od puno pričanja otkad si tamo? :)))

Boris kaže...

jednako kao i athena i ja glasam za sliku famozne frizure...

Anonimno kaže...

Jedva čekam nastavak

neutrino kaže...

@ romantales - kako to mislis da vas redovne ne spominjem? Pa ja zivim za vas, zeno ... kaj mislis za kog ja sve ovo pisem?!? Sliku frizure cu staviti kad stavim sliku i ostatka tijela, a to je ... najvjerovatnije nikad :-)

@ Athena - zanimljivije i iskrenije velis? Tja, ja ne mislim tako ... Komentari nisu mjerilo nicega, ali ja volim kad mi ostave komentar i sto se tu moze. Ne zato da se pravim vazan koliko komentara ili komentatora imam, nego u komentarima cesto nadjem nesto sto mi zaokupi misli, pa drugi put u postu nesto mozda bolje srocim ili drugacije napisem, mozda se otvori cijela nova trema, mozda dobijem kakvu ideju... meni je ta interakcija bas vazna ... zbog toga i pisem blog.

A glede drugog dijela komentara - gdje je tebi "ovdje"?

@ jabuka - ne bole me ruke nego - obrazi. Stalno se smjeskam i osmjehujem, cerim i kreveljim da navecer jedva docekam da opustim lice ...

@ Boris - nis od toga. Ali mogu je opisati u 5000 rijeci ;-)

@ anonimno - ajd dobro, morat cu poraditi na njemu uskoro