Zašto sam preskočio studeni i da li mi je zbog toga žao?

Kako sad da počnem post kad me nema već evo preko 40 dana?

Najbolje pitanjem. Pitanja nekako potiču na pisanje odgovora, pa se možda i dovučem do kraja ovog posta.

A malo sam kao, zahrđao - neće me rečenica. Sve se nešto vraćam pa preslagujem. Sve bih ja to zapravo ljepše složio i napisao ali nikako da potrefim onaj pravi osjećaj, onu pravu misao.

No, prije svega moram zahvaliti svima onima koji su se raspitivali za mene i svima onima koji su se zabrinuli da nam se štogod nije dogodilo. Nije nam se ništa lošega dogodilo, a teško je baš naći jedan određeni razlog što me nema.

Pa evo ovdje liste razloga, a ja baš ne znam koji je onaj pravi (oprez, ovo je jedan extra dugačak post ...):

1. Stigle su nam kutije

Putešestvije neutrinskih kutija završile su tamo negdje koncem listopada. Kad su se 52 kutije iskrcale u ovaj ipak omanji stan (80-ak kvadrata) gospođa i ja, iako istina puno više gospođa nego ja - krenuli smo u akcije raspakiravanja.

Radi se o postupku koji prvo zahtijeva strateško razmještanje kutija koje ćemo prazniti odmah kako kutije koje nećemo prazniti odmah ne bi stajale na putu. Tu su još i kutije koje treba odmah odnijeti u vanjsko spremište, kutije u kojima je roba za pokloniti i konačno kutije u kojima su zimske stvari za temperature od minus previše.

Na žalost nemam sliku kojom bih vam dočarao kako je stan izgledao kad su u njemu stajale sve te kutije. Gospođa i ja smo više puta rekli "ovo treba slikati" ali smo na kraju nekako prešutno zaključili da je neke stvari bolje što prije zaboraviti :-)

Ali evo slike posljednjih preostalih kutija - zamislite da ih je petnaest puta više



2. Sastavljali smo namještaj

Jedna od mudrijih ideja koja me pogodila posred čela bilo je rješenje za manjak ormarskog prostora u stanu.

Naime, kad smo u svibnju bili u posjeti Atyrau i tom prilikom pregledavali ponuđeni smještaj kao manjak smo odmah uočili da ova dva ugrađena ormara ne mogu ni izbliza zadovoljiti naše potrebe. Mi koji smo se u Londonu baškarili u prekomjernim ormarčinama od zida do zida u tri spavaće sobe skupili smo toliko nepotrebnih i potrebnih stvari, da dva bijedna ormarića nikako ne mogu podnijeti taj volumen.

Pa smo dio stvari bacili, dio zbrinuli, dio odlučili nagurati pod krevet, ali svejedno je ostalo nekih stvari koje se jednostavno moraju objesiti ... na primjer moje košulje ...

Pa me je gore spomenuta ideja zviznula dok sam surfao po Argosovim stranicama. Za nekih 25 funti (250 kuna), naručili smo ormar od platna i to je bila jedna od 52 kutije. Hvala blogu na tvorničkom pakiranju u tanku kutijicu - taj ormar je bez problema doputovao k nama skupa s ostalim stvarima bez da je ikome zapeo za oko.



Sastavljanje tog ormara bio je prvi poduhvat kojeg je obitelj neutrino poduzela po dolasku kutija. Njegova konstrukcija i egzistencija općenito uvjetovala je rad sa svime ostalim.

Na gornjoj je slici prednje platno podignuto kako biste stekli uvid u unutrašnjost ormara. Rečena unutrašnjost bila bi vam posve skrivena da je prednja stranica spuštena pa ne biste imali pojma kako je ormar u stvari lijep i funkcionalan.

Uzgred, ona kutija na vrhu je potpuno prazna. Tu je za slučaj da zatreba...

3. Kupovali smo namještaj


E da, kad dorufaš brdo knjiga, a ne doneseš police onda je jedna od prvih stvari nabavka polica.

Police nismo donijeli sa sobom jer ih nismo imali u Londonu - odnosno, nisu bile naše.

A ovdje sav ostali namještaj nije naš pa smo željeli police koje neće suviše bosti oko zbog eventualnog neslaganja s ostatkom interijera, koje neće biti odviše skupe pa nam ih neće biti žao ostaviti kad krenemo doma, koje neće biti odviše teške pa nam ne trebajunosači, koje će biti dovoljno jednostavne pa ih možemo sami sastaviti i konačno - koje neće biti glomazne pa da ih možmo premještati po volji.

Na kraju smo kupili tri komada, a ovo je jedna od njih. Druge dvije su iste pa bi postavljanje njihovih slika bio čist višak u ovome ionako predugačkom postu...



Ovaj mali stup sa CD-ima nismo ovdje kupili. Njega smo si donijeli iz Londona ...

A kad smo se već raspištoljili pa kupili tri police, morali smo i maloj neutrinki kupiti jednu komodu da može i ona negdje pohraniti svoja brda olovčica, gumičica, sličica, perničica, dnevničića, podsjetnika i ostalog deminutiviziranog pribora apsolutno neophodnih kako za školovanje tako i za općedruštvenu prihvaćenost jedne tinejdžerke u dvadesetiprvom stoljeću.



4. Čitam dobre knjige

Kad su već došle, odmah sam ih se prihvatio. U mjesec dana dok su putovale baš sam ih se uželio. Nije da nisam imao što čitati (dapače, baš sam uživao u Selfish Gene Richarda Dawkinsa po preporuci Neznalice), ali kad su stigle druge knjige planuo je jedan Alexander Mc Call Smith (Sunday Philosophy club), usputni Šalković (Oko cucka pa na mala vrata) i tri Terry Pratchetta ...

I sad, kad gospođa zaspe umjesto da se šuljam do kompa, ja se omotam oko knjige i udri ...

5. Gledam HTV

Jedna od stvari koju sam nabavio na Amazonu tik prije odlaska iz Engleske je i satelitski prijemnik. Ovdje naime na TV-u imamo nekih četrdesetak kanala (brdo sporta vijesti i filmova - skoro ništa BBC-a za kojim patimo), ali ako zatražite možete dobiti i "sirovi" signal sa satelita. Hotbird ne nudi ništa blogznašto, gomila talijanskih nacionalnih i lokalnih kanala, poljski i talijanski sky, hrpa istočnoevropskih i bliskoistočnih televizijica, mali milion kanala sa vijestima, tv-prodajom i reklamama za sexy telefone i naravno - HTV.

Recite vi što god hoćete, ali nakon pet šest godina zgodno je pogledati ponešto iz domaće produkcije.

Jedino nas ubi vremenska razlika.

Dođem s posla, večeram, odgledam malo vijesti na CNN-u i prije spavanja pogledam si Najslabiju kariku.

Ne ljubim previše Ann Robinson iako je ona izgradila cijeli imidž zločeste tete koja bezobrazno šamara natjecatelje. Danijela je meni solidna. U usporedbi sa Ann je čisto pristojna. Neke replike su malo bezveze, ali ipak je to svakodnevna emisija - nema tu vremena za velika stiliziranja.

Od ostalih programa, zabavlja me HTV plus. Uletim tako u neki dokumentarac iz sedamdesetih kad su se gradila neka Osječka nova naselja pa rekoh - eto ti Kazahstana ...

Imala je pravo Strina.

6. Gledam nogomet


Ne znam jesam li to već rekao, ali u pet godina u Engleskoj nisam vidio ovoliko utakmica Premiershipa kao ovdje.

Naime, ruska SportPlaneta i neka južnoafrička TV kuća Supersport obavezno vikendom šibnu dvije tri utakmice, a ja koji nisam baš neki ljubitelj nogometa - zbilja volim gledati engleski nogomet.

Ti ljudi trče i kad je tri-nula. Rijetko kad vidiš da ekipa koja je povela uvodi "plan B" i počinje čuvati rezultat. A još kad Arsenal igra kako zna - prava je to milina ...

7. Izlazimo van


Upoznajemo grad.

Koliko god je mali u usporedbi sa Londonom Atzrau je ipak veličine Rijeke.
Koliko god je nerazvijen, siromašan i bez neke kulture kavana i restorana - svejedno je ponuda čisto pristojna.

Dva indijska, španjolski, par meksičkih i talijanskih restorana, pa japanski i američki, onda par velikih hotela sa svojim kafićima i restoranima, piroške sa kupusom i mesom u kazahstanskim fast-foodovima, bljinji (slane palačinke punjene gljivama i koječime) i još puno toga ... ima se kuda izaći. A da ne govorimo o koktelima u omiljenom nam Cinzano baru u kojem nikad nema nikoga ili mi baš uvijek pogodimo kad su prazni ...

Pa šetnje uz Ural, pa odlasci u kupovinu.

Supermarketi su naime pomalo specifični. Ponuda je raznovrsna i svega se nađe ali treba malo tražiti. Gospođa se već izvještila pa dobro zna da u Ardager treba ići za lijepog vremena (jer je lijepa šetnja Satpaevom do njega) i on je relativno dobro opskrbljen, ali po putar President i našu Vegetu ipak treba ići u novu Atabu. Stara je Ataba bolja za talijansku paštu i neke začine, slovenskog Ajvara ima u našem Anvaru, tu na sto metara od zgrade, a za voće i povrće najbolja je Nasiha ili Rahat tržnica.

Sa tom tržnicom je uvijek problem. Na njoj velikim slovima piše Nasiha, ali u njoj se nalazi dućan Rahat. Ne znam postoji li još neki dućan Rahat, ali znam da je to jedina Nasiha.

I sad kad god zoveš taxi i pitaš da bi išao u Nasiha market, obavezno te pitaju "Mislite Rahat?" Onda ti drugi put veliš da bi u Rahat, a oni te pitaju - jel' onaj u Nasihi?

Tako da smo i mi sad počeli ispravljati druge frendove expate. Kad oni vele da su bili u Nasihi mi pitamo - jel u Rahatu? I obratno.

Oni nas onda blijedo gledaju i misle da smo mi sigurno ovdje već godinama kad tako dobro poznajemo grad ...

8. Radim po cijele dane

Iako radim osjetno manje nego u Londonu, ipak izbivam dosta dugo i rasprčka mi se dan.

Evo kako to izgleda:

Ujutro u 8 i 20 malu skuplja školski bus ispred zgrade. Ja tad izlazim iz stana jer već na liftovima upadam u gužvu. U 8 i 30 moj bus kreće. Bilo pješke ili busom do posla treba 15 minuta - Atyrauska prometna gužva kratko traje, ali mi se uvijek vozimo na vrhuncu.

Onda se radi do 12 i 30 pa opet u bus i u jedan sam doma na ručku. Poslije ručka, u 2 opet bus do ureda, ovaj put je gužva jenjala i za deset minuta smo tamo. Pa onda uglavnom hvatam onaj u 6 i pol za nazad, a ponekad tek onaj u sedam i pol. To uglavnom zato što je šest i pol u Atyrau tek jedan i pol u Londonu, a kako je dio tima još tamo, ako se telekonferencija malo otegne - ode moj bus ...

9. Bio sam dvaput u Londonu

Od zadnjeg posta kojeg sam napisao iz Londona još sam dvaput tamo putovao na po tjedan dana.

Kako ponedjeljkom nema letova, letim u utorak u ranu zoru, pa sa presjedanjem u Amsterdamu slijećem u London oko 1 popodne, nakon 12-13 sati puta. Onda u ured na seriju popodnevnih sastanaka, pa u hotel na obračun sa jet-lagom. Srijeda i četvrtak na relaciji hotel-ured-hotel sa obaveznim kupovanjem sitnih potrepština u supermarketu (do sada sam expatskoj zajednici u KZ donosio honey roasted cashew, oregano, parmezan, prašak za pecivo, zeleni pesto sos za tjesteninu, jedino djelotvorno sredstvo protiv prištića za jednu tinejdžerku, krpice za fiksiranje boja prilikom pranja u veš mašini, vlažne toaletne ubruse, crvenu papriku itd, itd, itd). U petak u zoru prvim jutarnjim letom sa Heathrowa povratak za Atyrau. Novih 12 sati uz 3 sata lutanja po Schipolu i njihovim duty free shopovima u potrazi za sitnicom koju ću sad donijeti mojim curama.

Moj stari nikad nije sa puta došao bez ičega, pa makar to bila i avionska čokoladica - pa neću ni ja...

10. Nisam imao dovoljno utikača za sve kablove

Englezi imaju sebi svojstvene kablove za električnu energiju.

Ostatak svijeta kako gdje, ali Kazahstan ima onu više manje standardnu "evropsku" utičnicu kao i mi u Hrvatskoj.

Engleski utikači ne idu u evropske utičnice.

Zato treba imati adaptere - i mi ih imamo. Čak dva.

Za nekih desetak aparata. Sve nam je na engleskim kablovima. Wii, satelitski receiver, omiljeni gospođin mixer u kuhinji, obje linije, DVD recorder i naravno kompjuter, te pripadajući monitor.

U Atyrau možeš bez problema kupiti najnoviji model svake digitalne papazjanije, možeš kupiti krpicu za čišćenje staklokeramičnog štednjaka (vidi jedan od prethodnih postova o salfetki), možeš kupiti ajvar i vegetu - ali ne možeš kupiti jedan običan bijedni najnormalniji kompjuterski kabel za napajanje.

Možeš kupiti kompjuter, ali kabel - jok.

Na kraju mi je vlasnik kompjuterskog dućana, kad me vidio kako očajan obilazim njegove police sa najnovijim laptopovima, hard-driveovima, USB gadgeterijama i sličnim - kad me dakle takvog vidio, sažalio se i besplatno mi poklonio neki svoj stari i prilično prašnjav kabel. Poklonjenom se kabelu u higijenu ne gleda pa je sad moj monitor eto spojen na struju ...

Ostale naprave dobile su svoje adaptere nakon jedne posjete lokalnoj otvorenoj tržnici. Među hrpama spužvi, super-praškova, vješalica, ljepila, sitnog alata i plastičnih četki za kadu, starija je gospođa bez problema iskopala i par adaptera za engleske utikače po pristojnoj cijeni od 250 tengi (20 kuna). Jest da na njima piše "Made in Hina" - što govori o kvaliteti kad ni China ne uspiješ napisati kako treba - ali rade ...

10. Crkao mi je miš na kompjuteru

Znam da ovo zvuči kao ono, pas mi je pojeo domaću zadaću, ali istina je. Kad sam konačno povezao sve komponente mojeg računala i pokrenuo ga te s radošću otkrio da fercera - ubrzo sam shvatio da je u transportu preminuo moj bežični logitech ...

I istina je da sam bez problema u prvom dućanu našao drugog, ali ipak ... nisam baš odmah krenuo u dućan ...

12. Gledam ples sa zvijezdama


Znam da bi ovo trebalo spadati tamo gore gdje rekoh da gledam HTV, ali Ples sa zvijezdama je nešto posebno.

Postali smo ovisnici u Engleskoj i njen "Strictly" je jedina emisija koju gospođa redovito oplakuje (tamo se zove "Strictly come dancing").

Kad se čovjek malo privikne, počne gledati kroz prste voditeljima i žiriju, pa se prestane hvatati za glavu - emisija opet postane zabavna.

Kao i kod domaćih filmova, hrvatski Ples sa zvijezdama mi je nešto što gledam sa grčem u želucu - jer sad će se opet netko provaliti sa nekim nebuloznim, uvredljivim, seksističkim, rasističkim ili pak samo glupim komentarom. Pa kad se neki takav komentar ne dogodi, odmah je sve puno bolje, a kad se zalomi, sklon sam ga oprostiti jer sam ga ionako očekivao.

Ove subote je ipak bilo baš zabavno. Barbara je imala čisto solidan dekolte, Danijela i Nicholas su otplesali baš dobar tango, Mario je ispalio dobru foru sa pijetlom koji radi i griješi, one dvije Slovenke su isto bile baš zgodne i tako - lijepa zabava.

Još da ne počinje u ponoć ...

13. Uvijek mi se neki drugi vrag upetlja pa me odvuče da se njime bavim

Kao recimo za vrijeme pisanja ovog posta. Poželio sam skinuti neke slike s kamere pa mi je počeo štekati program kojim se to skida (nisam ga koristio otkako smo došli) i ode sat i pol na igranje s time ...

14. Zeza me kompjuter

Apropos stvari na koje gubim vrijeme.

Svaki put kad gasim komp zaplavi mi se ekran i napiše se neka poruka na jeziku rumpti tumpti kojim i inače računala razgovaraju sa svojim korisnicima.

Nema ono, "gle jučer si instalirao program XZY a nisi trebao. Odi ga sad deinstaliraj pa probaj ponovo"

Ili nema "dok si ti surfao u folderu tom i tom nakrcala ti se neka štetočina, daj si je makni pa bu sve opet OK"

Ne, moj kompjuter napiše pol strane teksta da je došlo do errora u IRQCRQL-u i da ako mi je ovo prvi put da vidim tu poruku nek si stavim knjigu na glavu i huknem tri puta u smjeru sjevera, a ako se već desilo više puta nek bacim preko lijevog ramena prstovet sušene leđne moždine kitajskog kormorana i stack owerflow memory dumping commencing in 10 ... 9 ... 8 ... 7 ...

Ja onda nasilno ugasim komp pa kad ga ponovo upalim dobijem poruku da mi se komp upravo oporavlja od užasne katastrofe i da nek obavijestim Microsoft o tome.

Jesam.

Pa sam dobio podatak da mi je došlo do "errora u IRQCRQL-u i da ako mi je ovo prvi put da vidim tu poruku ..."

Mrgmrphflj.

Već samnoći noći izgubio guglajući to čudovište. Obrisao sam si hrpu programčića koje sam nagomilao u ovih pet godina, neuspješnih downloada i instalacija, prastarih igrica, šatro besplatnih programa za rješavanje ovih ili onih problema i još kojekakvog smeća - i ništa.

Trta me dirati u drivere, a izgelda da ću morati. Ruši mi se Skype, grca mi radna memorija ... sve u svemu patnja i bol ...

15. Gledamo omiljene serije

Ne treba nikako zaboraviti da smo mi iz Londona mislili kako postoji opasnost da nam ovdje bude jako dosadno.

A tu nam je sve osim dosadno.

Pa smo si nabavili cijelu prvu sezonu Gilmoreica, treću i četvrtu sezonu Losta i prvu sezonu Doktora Housea.

Pa sad cure moljakaju da kad nema ništa drugo na programu pogledamo jednu epizodu nečega od tih ...

I sad vi meni recite - kad da ja još pišem blog??!?

(Ili da vam napišem još 15 razloga?)

Da napišem na primjer da imam toliko stvari o kojima bih pisao da zapravo kao Buridanov magarac ne znam o čemu bih prije ...

A da ne velim da sam dužan post o hrani i post o pivu ...

Ovo vam je sad valjda dosta do Nove godine. Recite ako nije ...

12 komentara:

Anonimno kaže...

welcome back

neutrino kaže...

Ma nisam ja nikud odlazio. Samo sam se malo zabavljao drugim stvarima.

Anonimno kaže...

Lijepo te opet vidjeti

Anonimno kaže...

A ja se baš veselio da čujem kako je s energetskom učinkovitošću u Kazahstanu... :-)))

Anonimno kaže...

Udijeli neke slike iz tog grada.
Da vidimo te market-e.
U Engleskoj je hladno, mraz .

neutrino kaže...

@ jimbo - i tebe isto ... nema te nešto u zadnje vrijeme ;-)

@ ivan - he-he Kazahstan je jako enrgetski učinkovit - votka idealno sagorijeva s minimalnim emisijama CO2 uz maksimalne uštede po pitanju termoizolacije.

@ zvrk - znam, bio sam u Londonu prošli tjedan pa sam se klizao u laganim cipelicama. Inače, već sam stavljao slike Atyraua - a budem još - markete je malo teže slikati, uvijek je pitanje koliko će ljudima biti drago da ih se slika ...

Anonimno kaže...

nije dosta. ali možda ti i oprostimo ako napišeš u novoj godini još koji ovakav roman. :-P

jedino sredstvo protiv prištića? i ti to znaš naći? sam? vau! sve pohvale ako je tako! :-O jabuka s takvim narudžbama riskira dobivanje.. umm... svačega... od kreme za cipele pa dalje koliko ti mašta seže... :-)

Anonimno kaže...

Ajd me podsjeti gdje sam ja to bila u pravu... mislim, doduše, više sam ja zaboravila koliko sam bila u pravu, nego što si ti bio u pravu... i kako se to, molim te, u isti red stavljaju Neznaličina preporuka i mutavi Šalković... je li, Neutrino, jesi li ti to u transportu negdje na glavu pao:)
Inače, nek si ti nama živ:)))
Strina

Anonimno kaže...

Welcom, napokon, i šta Nova godina ti si stvarno na glavu pao. Ima da pišeš sada za kaznu svaki dan. Poz iz ZG

Anonimno kaže...

rijeka53,
aaaaaaaaaaaaaaaH KONACNO, glavno da nisi finil fa sibiru, e da, malo obicaja za blagdane i novoleto, ca se jede pije i kamo cete vi poc, pozzzzzzzzz

ribafish kaže...

ako ti je ono dobar dekolte... ko da si bacio dvije tenis loptice u prazan bazen...
al setnje uz ural. mora da su duge!!! zavid...

Anonimno kaže...

naravno, nije dosta. hajde jos malo opisi to s IRQCRQL, znas da me veseli kad se raspises o tehnici.

mahanje & hugs svima tamo.

ps. ljubomorna sam zbog ovih tekmi, znas. ja nemam ni bnet-a ni satelita trenutno. :((((