Iz samo meni znanog razloga pomalo u zadnje vrijeme pratim prosvjetarske blogove.
Skupio sam lijepu seriju koju i vi možete vidjeti u dnu desne margine ovog bloga.
S obzirom da sam išao u neke škole smatram da mi je tu ponešto poznato pa mi je zanimljivije čitati o prosvjetarima nego o npr. medicinarima ili astrolozima. Uz sve to sam i roditelj pa se smatram dužnim informirati o "stanju duha" profesorske profesije (ha!). Uz sve ograde da jedna lasta ne čini proljeće i da nekolicina blogera ne predstavlja kvlaificirani uzorak cjelokupne populacije.
No, predstavlja interesantan uzorak.
Onaj napredni.
Onaj koji se služi internetom.
Onaj kojeg bismo zbog te tehnološki važne činjenice lako svrstali u lokomotivu razvoja naše, jel'te, male ali perspektivne domovine.
Mislim, di ćeš bolje. Em profesor, em se koristi internetom - pa to je perspektiva samo stani i gledaj ...
(NB: Kad velim profesor, mislim na sveukupnu populaciju prosvjetara i sve zastupljene rodove - učitelje/ice, nastavnike/ice, profesore/ice, tetke i tete i sve one koji su u školama i drugim odgojnoobrazovnim ustanovama zaposleni za rad s djecom - lijen sam proučavati razlike u nomenklaturi i paziti na PC pristup.)
Povlaštena profesija
Dobro, svačiji je blog njegova privatna prćija pa može na njemu što i kako hoće - ali mene ipak malo muči nekakav generalni stav kojeg se može pročitati iz njih (uz neke izuzetke).
Puno mi je tu gorčine, a iskreno rečeno, ne mislim da bi je baš toliko trebalo biti.
Najprije, ta vječna progonjenost glupim komentarom da su prosvjetari povlašteni jer imaju puno praznika.
Ne znam, da sam prosvjetar stavio bih si u blog nekakav disclaimer u kojem bih se razračunao sa svim takvim potencijalnim komentarima jednom zauvijek i ne bih se više u svakidašnjoj jadikovki vraćao na to.
Ima tako nekih profesija koje su vječito prozivane - doktori su to da bi mogli primati mito, učitelji da bi se puno odmarali, političari isključivo iz osobne koristi, mankenke zato da si nađu nogometaša, nogometaši jer nisu za ništa drugo ...
Da ne bi nekom palo na um da krene raspavljati sa mnom o ovoj temi - mislim da prosvjetari imaju upravo onoliko praznika koliko trebaju imati. I nije im ni previše ni premalo.
Svaka profesija ima svoje prednosti i mane. Svaka ima nešto zbog čega bi netko drugi uzdahnuo "eh da je meni" i istovremeno nešto zbog čega bi netko rekao "ja to ne bih mogao". Netko veli da nikad ne bi mogao raditi u uredu i prevrtati papire, netko drugi možda zavidi jer se na tom poslu samo sjedi.
Naravno da dugački ljetni praznici izgledaju baš fora, ali kad se čovjek malo uputi skuži da profesori nekog vraga rade i kad nema nastave - a i da je predavanje mnogo napornije i daleko zahtjevnije nego što na prvi pogled možda izgleda.
Staviti krivnju tamo gdje je ne bi smjelo biti
OK. Svi blogeri više ili manje rantaju - odnosno koriste blogove kao ispušni ventil da bi s vremena na vrijeme njurgali, zvocali i zanovijetali. Možda nas to čini boljima u ostatku života gdje se onda tako ispražnjeni lakše suzdržvamo - no, to je već druga tema.
Profesorska njurganja su mi ipak specifična. Možda zato što oni u svom poslu drže (ili bi trebali držati) uzde u rukama.
Još i razumijem prigovore da ravnatelji ne valjaju, da je Ministarstvo iznjedrilo ovo ili ono, da roditelji bezveze gnjave ... ali mi je prilično čudno kad se počnu žaliti na - učenike.
O onim drugim prigovoria ću kasnije, ali dječje ponašanje mi je zadnji izgovor kojeg volim čuti.
Naime, možda griješim, ali profesor bi trebao znati motivirati učenike. Trebao bi znati na koji način u stisnutoj satnici i kakofoniji drugih izazova probuditi interes za svoj predmet.
Da je to lako - ne bi profesorima ni trebalo neko posebno školovanje niti bi njihovo zvanje trebalo biti blogznakako cijenjeno.
Da djeca dolaze u školu žedna znanja, samostalna u učenju i upijanju gradiva - tada bi svatko mogao biti profesor. Djeca bi željno gutala ma kako profesor odverglao svoju tiradu.
Ali kao što neće lopta u gol ako je baš svaka noga šutne na bilo kakav način, kao što se rukavi na košulje ne zašivaju sami, a ni vreće cementa ne prelaze sa kamiona na paletu same od sebe - tako se ni učenici ne uče sami. Za njihovo "savladavanje" ne trebaju treninzi s loptom, spretni prsti ili čelične mišice, ali to nije učenički problem.
Ja sam, opet velim možda pogrešno, vjerovao da profesore na faksu uče tim nekim metodama kako savladati otpore u razredu, kako zavesti disciplinu, kako zainteresirati. Blože moj svi smo mi bili đaci i valjda smo svi na nekim predavanjima bili nedgojena rulja, a na nekima poslušna dječica. Pa nije vrag da smo zemljopisom bili opčinjeni jer su nas neodoljivo privlačili svi ti vapnenci i bazalti, a na biologiji nas nisi mogao prizvati pameti - osim ako bi predavanje bilo o seksu, pa makar i kod jednostaničnih organizama ...
Samo smo mi zeznuta stranka
OK, u prosvjeti su uvijek bile male plaće u usporedbi sa drugim zanimanjima visoke stručne spreme i to ne sporim. No, ako smo tu zbog love - kog vraga smo uopće išli u prosvjetu? Ta sirotinjska situacija barem nije od jučer.
Ali svi ostali problemi koje profesori vole navesti kao razloge svoje razdražljivosti su zapravo problemi sa kojima se baš svi susrećemo u svojim životima ili su im sasvim usporedivi.
Ravnatelji - halo, ravnatelji su šefovi - a šefovi su najobičniji poltronski glupani od kojih smo svi mi debelo pametniji. To je bar jasno. Oni iznad njih ili nemaju pojma što se dolje dešava ili su još gori idioti koji su si ravnatelje izabrali ...
Ministarstvo - o da, sva ministarstva u svim državama svijeta rade kao po špagi, samo je ministartsvo prosvjete totalno zeznuto (pardon Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa - morao sam guglati da ne fulam trenutni naziv). Ili je problem možda u aktualnom Ministru? Hm da, bit će da je baš u njemu stvar - od Šuvara naovamo nisam čuo za ministra prosvjete koji je bio ok. Za one prije sam bio mali pa ne bih znao ... Glupi su nam zakoni samo u prosvjeti, smiješne i nelogične odredbe samo tamo, spora administracija stoluje samo na Trgu Burze. Dajte se ljudi malo okrenite pa pogledajte da nema ministarstva o kojemu ne možete reći isto što i za MZOŠ. A to što je Ministarstvo direktno hijerarhijski nadređeno profesorima samo znači da potpada i pod ono što napisah o ravnateljima ...
Roditelji - Je dragi moji, pa to su vam kupci, zar ne? To su oni koji dođu sa nekim masnim izblajhanim kosama pa traže od vas da im za pol sata i 100 kuna napravite frizuru kao da ih je Sassoon osobno fenirao. To su oni koji vas prošetaju po deset pari bež salonki pa na kraju ne kupe ništa. To su oni koji sa vama potpišu ugovor o najmu pa se onda jave da su se predomislili i puj pike ne važi. To su gosti vašeg hotela koji bi od sedam vrsta ponuđenog voćnog jogurta juros željeli onaj osmi sa pomiješanim okusima manga i maracuje. Vi barem ne morate trčati za kupcima jer odoše a da nisu platili ...
Kolege ... ajme meni. Najbolje mi je kad se čovjek raspiše kako nitko ne cijeni profesore, kako im prigovaraju za svaku sitnicu (uključivo i prokleti godišnji), a plaće su male ... i onda za sebe veli - a ja radim super, ubih se od inicijative - a ne kao neki moji kolege... pa onda ošini po kolegama da su lijeni, neinventivni, nesposobni, nezainteresirani. Sad, ljudi dragi - ako i vi ZNATE da su vam kolege takvi i takvi - kako vam nije jasno da vas ostatak populacije neminovno trpa u isti koš? Baš kao što i vi nerijetko sve doktore i sve političare bez pol frke ubacite u odgovarajuće pretince... A uz to, svi mi imamo kolege koji nam nisu ni do koljena, a neki čak i napreduju brže od nas! Hulje ulizičke ... (kolege, ne vi - da se razumijemo)
I tako, dugo me već ova razmišljanja grickaju, pa sam ih sad sročio u post da se u komentarima profesorskih blogova ne moram ponavljati ...
Iako, repetitio est mater studiorum, pa bih možda ipak trebao copy/pasteati :-D
Postovi
8 komentara:
hm ... mudra izreka kaže: walk a mile in somebody else's shoes ...
dakle, dok se nisi bavio profesorskim poslom, teško da možeš o njemu govoriti pozitivno ili negativno. primjenjivo i na sve ostale poslove.
"Naime, možda griješim, ali profesor bi trebao znati motivirati učenike ..."
da, trebao bi i ima profesora koji to znaju. no to nije uvijek niti u 100% slučajeva. nažalost, tako je kako je, uvijek će biti učenika kod kojih možeš dubiti na glavi i opet će gledati ne u tebe već kroz tebe ko tele u šarena vrata.
"da profesore na faksu uče tim nekim metodama kako savladati otpore u razredu, kako zavesti disciplinu, kako zainteresirati."
0 bodova. imaš sve skupa tijekom fakultetskog obrazovanja 1 ili 2 semestra, ne sjećam se više, nekakvu metodiku, pa nekakvu psihologiju odgoja i obrazovanja i napokon pedagogiju. to je to. nabiflaš napamet, prođeš ispit.
poslije dođeš u školu i snađi se sine. ili se snađeš ili ne.
"Roditelji"
ima roditelja i roditelja. vjeruj mi, prenerazio bi se kakvih sve roditelja ima. to što su neki ljudi proizveli djecu, ne znači nužno i da su odjednom postali inteligentna vrsta.
sori, ali dobijem osip čim netko nađe za shodno prigovarati profesorima ili bilo kojoj drugoj profesiji ... ne znaš dok ne probaš. a profesori uvijek nekako ispadnu jebena stranka - očekuje se od njih da budu savršeni, voljeni i bez mana i da svoj posao rade iz ljubavi, ne mareći za novce. nažalost od nečega treba živjeti, a novac je tu bitan. a neki žele raditi u školama. i kako to spojiti?
Dobro Ire - jesi ti pročitala post? Kud si ti to pošla?!? Ja vidim da se ti slažeš sa mnom skoro u svemu. Ja istina komentiram profesorske blogove, a ti po meni ko da sam dirnuo u svetost profesije.
Nego, zašto ne bih našao za shodno komentirati profesore? Pa komentirao sam i nogometaše i vozače taksija, i glumce i pjevače i pisce i političare. Zašto ne bih mogao i profesore?
Dalje, jesu li roditelji jednako blesavi, bezobrazni i nerazumni kao i kupci sa svojim izvoljevanjima u svakom drugom zanimanju? Baš kao što ima svakakvih roditelja tako ima i svakakvih kupaca - i još gorih (po logici stvari, jer su svi roditelji ujedno i kupci, a svi kupci nisu roditelji)
Ako profesor ne zna motivirati učenike onda je kriv on, a ako mu poneki učenik baš i ne kopča - onda nećeš valjda pisati post kako su učenici grozni - zar ne?
A glede metodike, psihologije i pedagogije. Znači TRI predmeta na faksu koji profesore uče ophođenju. Zar sam ja kriv što oni te ispite površno pripremaju?
Nego, zar ne postoje stručne knjige z tog područja koje čovjek može pročitati pa da se nešto nauči i sam - kad već vidi da mu ne ide?
I na kraju - nastavak mudre izreke glasi "so you will be a mile away from him and, as a plus, you will have his shoes on!"
nisam ja rekla da se ne slažem nego ti samo ih svog kuta pokušavam neke stvari pojasniti.
što se tiče komentiranja tuđih poslova - pa jedno je komentirati, a drugo spočitavati neke stvari, a ne znati realno stanje stvari. na faksu većina studenata vjerojatno ne pomišlja da će završiti raditi u školi nego ima neke "veće planove" pa se i shodno tome i obrazuje. a s druge strane, dužnost je fakulteta da od studenta traži dovoljno visoki nivo znanja. zar su studenti krivi što je njihov nivo tako nizak? a knjige ... ne uči se iz knjiga ovaj posao, nego iz prakse. a praksa na faksu se opet svodi na ako jedan semestar i to nije praksa praksa nego sjedenje na satima nekog predmeta i eventualno 2 održana sata. jebeš ti tu praksu. bottom line je da se obrazovanju školskih profesora ne pridaje dovoljna pažnja, tj. nije se pridavala, ne znam kako je sad u bolonji, ja samo govorim iz svojih iskustava. ja vjerujem da tu zakazuje sustav.
a roditelji, kakvi god da jesu i mogu biti, također su ključni u obrazovanju svog djeteta i zato se ne može na njih gledati samo kao na kupce a profesore kao na prodavače. svi zajednički s učenicima participiraju u stjecanju i prenošenju znanja i svi podjednako snose odgovornost za uspjehe i neuspjehe.
@ Ire - Slažemo se ali meni fale sugovornici pa ću nastaviti polemizirati sa nekim tvojim stavovima - nadam se da se nećeš ljutiti :-).
"Ne znaš realno stanje stvari" je univerzalni izgovor za sve. Kad su konobari spori i ne vraćaju kusur - možda im ne treba spočitavati jer ne znamo pravo stanje stvari. Ili ako vozači autobusa prskaju prolaznike i naglim kočenjima ruše putnike. A možda ni premijeru i ministrima ne treba spočitavati jer mi ne znamo realno stanje stvari (to ti je ono treće poglavlje posta "samo smo mi zeznuta stranka").
Mislim da znam dovoljno da bih mogao iznijeti općeniti komentar, a ako sam nešto pogriješio ajmo o tome raspravljati. Diskvalifikacija temeljem moje neprofesionalnosti ne pali. Uostalom otkud znaš da ne znam realno stanje stvari?
Ako student površno pripremi ispit jer misli da mu u životu neće trebati - da li je za to kriv faks ili student?
"Ne uči se iz knjiga ovaj posao" - lele, Ire ... nemam riječi ... knjiga je ishodište svega. Ako knjigu ne savladaš nikad nećeš ni moći u praksi ništa napraviti.
Svaki se posao do kraja izuči u praksi. Ali, ispravi me ako griješim - mladi profesori u nastavi imaju i mentora kojem moraju dokazati da su savladali i praktični dio NAKON faksa ... ima nekakav profesorski ispit, zar ne?
Druga je stvar ako sve instrumente koji postoje u sustavu da nas natjeraju da nešto savladamo kako spada, shvatimo samo kao nužno zlo i usredotočimo se na liniju najmanjeg otpora. Ako i mentor i mladi profesor to obavezu shvate kao nešto čega se treba čim prije riješiti, kako uopće očekivati da će nešto dobro iz toga izaći?
"Roditelji su ... ključni itd." Ma naravno da jesu, to nitko nije ni sporio. Ja samo velim da to što profesori moraju trpiti roditelje nije nikakva specifičnost profesorskog posla. Iste probleme imaju druge profesije sa svojim klijentima. Pokušavao sam pokazati da se ne radi ni o kakvoj posebnoj progonjenosti profesora svim mrakovima ovog svijeta nego da su njihovi mrakovi vrlo usporedivi sa mrakovima drugih.
Sugovornika, veliš ... sad ne znam kak' ćeš me čuti, ali :))))
Oooodličan post, super zapažanje i postavljanje stvari u suodnose.
Kao bivši prosvjetar i osoba nesklona njorganju, a sklona poduzimanju imam svoju teoriju o boljitku školstva. Ta bi bila od prilike da profesore (i podvrste khhh)treba vratiti barem stepenicu više na društvenoj ljestvici i dobro ih platiti. Za uzvrat ih treba stalno tlačiti - a žalosno je da većina njih ono što bih ja napravila smatra tlačenjem. Obrazovanje je dinamičan proces, u danjašnje vrijeme dinamičniji nego ikad do sada. Prvi moj postulat je da profesor treba i sam biti osoba neprekidno gladna znanja te da takva osoba tom svojom strašću lako zarazi okolinu - to je poput gripe. Žalosno konstatiram da većina prosvjetara to nije, da većina odaje sliku uvenulih lončanica koje eto nekim čudom još preživljavaju na iscrpljenoj osušenoj zemljici u tom svom lončiću. Frustrirani ravnateljima, ministarstvima, planovima i programima, neprekidnim reformama (koje to nisu, a trebale bi biti daleko žešće) ulaze u razrede i prolijevaju žuć.
Zgrožena sam nesposobnošću snalaženja u profesiji u kojoj jesu. Umirem od smijeha i brišem suze kad čujem kako ih djeca "čitaju", a oni uporno odbijaju shvatiti da su sami tu poruku odaslali i da 10-godišnjaci nisu redom genetski manijaci i sadisti, već djeca koja su, zamisli strahote, sposobna razmišljati i zaključivati, te toliko drska da već imaju svoj stav o svačem.
Muka mi je gledati kako od 10 osnovnoškolskih nastavnika njih 7 ubija svaku volju djeteta za učenjem, poimanjem, povezivanjem, kreativnošću. Bitno je naštrebati, bitno je izgovoriti točnim redoslijedom riječi - ne shvatiti, jer nemaju vremena slušati dok ispituju (a ispituju s otvorenim knjigama i bilješkama). Sretna sam što je moje dijete u stanju bez problema obaviti i jedno i drugo, ali me svakodnevno muči činjenica da je djetinstvo uništeno mnogima koji to na žalost nisu u stanju bez poteškoća, stresa i - STRAHA. Ta činjenica da klinci (barem ovi manji kojima se još može "prodati spika") žive u strahu. Za godinu-dvije dolazimo u situaciju da strah potpuno nestaje, ostaje gorčina i vječni sukob.
Za prosvjetara nije svatko (kao ni za liječnika, postolara itd.) - radi relatvne konstantne potplaćenosti u toj profesiji ima previše zalutalih koji bacaju debelu sjenu na one koji su rođeni da mi poučavaju dijete. Paradoks je da možemo odabrati postolara koji će zakrpati rupu na našoj cipeli, ali ljude koji će poučavati i zajedno s nama odgajati našu djecu ne možemo.
Živi bili i ne dozvolite si da svoje dijete samo pitate "kako je bilo u školi, koliko si dobio iz testa?". Razgovarajte, puno razgovarajte i ispravljajte krive drine, živite dvostruki život - svoj roditeljski i onaj dječji, uđite u dječje cipele i probajte hodati u njima. Sve ostalo su samo prepucavanja koja ne vode nikuda.
@ Mastermind - wow!
Kako ja volim kad se netko ovako lijepo složi sa mnom :-)
Ja doduše nisam tako oštar (a nisam ni bivši prosvjetar) ali kužim o čemu govoriš. Nadam se da će i drugi razumjeti tvoj stav. ;-)
Volim tvoje zdravorazumske postove s komparativnim materijalom :).
Ma frustracija jest velika, ali po meni ima opravdanja na dvije razine: ti su ljudi potplaćeni. Plati, pa će postat prestižnije, cijenjenije itd. Kad platiš, zahtijevaj za svoju lovu vrhunski rad.
Drugi dio odnosi se na planove i programe, tj. na zlo Ministarstvo. Imam stalno osjećaj da se tu vrše pokusi na ljudima i to još na maloljetnicima. Što je, kako bih rekla, protuzakonito, a pritom još i duboko nemoralno. Napravi se program, ali se ne provjeri, štojaznam, kompjuterski, kako će taj program funkcionirati, i onda krene škola, a program prepun bugova. Sad, tko je tu da krpa bugove, provoditelji ili mastermind...nešto jedni, nešto drugi, obično profači pokazuju još i zavidnu razinu snalaženja i tu je fleksibilnost poželjna, al daj da se jednom dogovorimo za jedno duže vrijeme što generalno ima smisla, a što nema. Prosvjeta je neotporna na stalne mijene, jer nakon dvije godine društvo i tržište rada više ne znaju tko tu pije a tko plaća...
@ montelupo - volim kad mi post nazovu zdravorazumskim :-)
Hvala na komplimentu.
Slažem se da su i potplaćenost i nedostatak vizije problemi školstva - no ja ih i ne niječem.
Kad si već spomenula tržište rada, pitam se postoji li ono i u prosvjeti?
Objavi komentar